11. BIJENALNA IZLOŽBA LUČ-a – 12. – 24. siječnja 2017.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC

  • Izložbeni prostor, četvrtak 12. siječnja 2017. u 19.00 sati – otvorenje izložbe

Trajanje: 12. – 24.1. 2017.

  1. BIJENALNA IZLOŽBA LUČ- a – 12.1. 2017.

Izbor radova : Krešimir Hlebac, Kristina Horvat Blažinović

Postav izložbe: Krešimir Hlebec

Otvorenje izložbe: dr. sc. Emilija Kovač

Bijenalni jedanaesti puta Likovno udruženje Čakovec predstavlja se čakovečkoj likovnoj publici u izložbenom prostoru Centra za kulturu.

Centar za kulturu ustrajno prezentira bogatu tradiciju likovnog amaterizma kroz izbor najboljih djela Udruženja. Grupna izložba Udruženja prezentira rad likovnih amatera kroz cijelu godinu i nastavak je aktivnosti čija tradicija seže u djelovanje likovnih sekcija “Čateks”, GK “Međimurje “,  ” Međimurjeplet “. Naši sugrađani kroz likovno izražavanje, bilo da je riječ o slici, fotografiji, keramici, crtežu, …  pronalaze svoje mjesto u kreativnosti i umjetnosti. O izložbama LUČ-a do sada su pisali profesori, likovni kritičari, slikari i otvarali izložbe: Emilija Kovač, Ernest Fišer, Darko Sačić, Martina Novak, Stanko Špoljarić, Josip Mihalković, Bojan Miljančić, …

Realizacija postava izložbe LUČ-a zahtijeva poseban tretman, jer nakon izbora radova tročlane komisije, autorski postav također traži više pažnje zbog raznovrsnosti radova. Nakon konačnog postava tekst za katalog i otvorenje piše izabrani likovni teoretičar, ove godine je to dr. sc. Emilija Kovač. U izboru djela za 11. bijenalnu izložbu LUČ-a sudjelovati će čakovečka slikarica Kristina Horvat Blažinović te slikar Krešimir Hlebec.

Radovi na izložbi LUČ-a različiti su po temi, tehnici, vrsti, stilu i pristupu, a povezuje ih iskreno traženje vlastitog likovnog puta.

Ulomci iz kataloga:

LUČ: postojana i tiha prisutnost

Aktualna, 11. bijenalna izložba LUČ-a izazvala je očekivano velik interes: za sudjelovanje na njoj svojim se radovima prijavilo 30-ak likovnih amatera  našega prostora. Recentnu produkciju udruge ponuđenu na uvid struka je prepoznala zanimljivijom, raznovrsnijom i kvalitetno respektabilnijom u odnosu na nekoliko prijašnjih te stoga organizator, sudionici i suradnici s radošću objelodanjuju dobro obavljen posao.

Danas je očigledno kako je amaterizam načelno, pa tako i u likovnosti, osvojio zavidni dio kreativnog prostora i interesa javnosti. Društvena briga o njemu na tragu je trajnih nastojanja da se otvore mogućnosti pristupa umjetnosti kao poruci i načinu djelovanja/ekspresije.

Premda je postmoderna znatno problematizirala vrijednosna načela te je pitanje (ne)postojanosti, (ne)stabilnosti i (ne)povjerenja u sustave kakve smo dobili i uspostavili – glavno pitanje vremena, razlike nužno postoje te se o njima može i mora govoriti. Koliko god branjene – bilo individualno, bilo institucijski – granice su prvo važno mjesto preispitivanja,  podložne mijenama – rušenju, seljenju, demontaži… ali uvijek postoje. U tom je smislu, granica između amaterizma i profesionalizma (ponekad) vrlo nesigurna i prozirna/porozna, ali postoji.

……….

Premda  amaterizam tematski izlazi iz lokalnih okvira, recepcijski se nekako profilira unutar zatvorenijih enklava – ili regionalnih ili interesnih – te je vrlo čest dijalog unutar područja: amateri govore za amatere. Profesionalizam tendira univerzalnosti i kad je lokalan, a amaterizam lokalnosti i kad je univerzalan. S obzirom na to da se obraća neposrednoj životnoj sredini i govori joj o njoj samoj, izuzetno osjetljiv i mjerodavan za njene potrebe i načine, jezik amaterizma bliži  je imitativnosti, čitljivost motiva i, konačno, radosti izražavanja samoj po sebi, a u recepciji poziva na prepoznavanje autorskih identiteta i predmetne stvarnosti više nego na individualne idejne i estetičke koncepte.

U odnosu na profesionalizam, amaterizam je, na izvjestan način, „sporiji“: ne čuje i ne artikulira tako žestoko imperativ slobode, imaginacije, individualnosti, istraživanja… i srodnih ideja na kojima se temelji naše društvo, kao što to radi profesionalizam, koji se ne libi rubova dopuštenog, štoviše, često si obvezom postavlja upravo hod po rubovima i njihovo prekoračenje.

Ako krenemo tragom  zanimljive krilatice da je  svako dijete umjetnik: problem je ostati umjetnik nakon odrastanja (koja je u nizu varijanti pripisana nizu poznatih osoba),  amaterizam možemo pojmiti kao djetinjstvo ekspresije te ga je, kao većinu pojava vezanih uz djetinjstvo,  jako teško – pa i nepotrebno – objektivizirati. Treba stvarima dopustiti da budu što jesu i prepoznati njihove vrline unutar područja kojima pripadaju.

U tom smislu ljude i djelovanje koje danas i na ovaj način predstavljamo javnosti doživljavamo i cijenimo kao pažnje i poštovanja vrijedan sadržaj naše sredine. Izložba i ozračje u kojem je oblikovana svjedoči ideju suradnje i poticanja koja živi, razvija se i – vjerujemo –  ima budućnost.

Emilija Kovač

Sva prava pridržana. 2014. Centar za kulturu Čakovec