Tribina Čakovec četvrtkom
  • Dvorana Centra za kulturu

DOBITNICI NAGRADA:

Za  2011. godinu nagrada se dodjeljuje  Srđanu Dediću za Simfonijski stavak, a za glazbeno ostvarenje u 2012. godini laureat je Mladen Tarbuk za skladbu 4 Estancias za harmoniku i ansambl.

 

KONCERT

Srđan Filip Čaldarović – klavir

Tomislav Mužek – tenor

Irina Milivojević – klavir

 

  •  Nagrada „Josip Štolcer Slavenski“ Grb Grada Čakovca za glazbeno ostvarenje u 2011. godini dodjeljuje se Srđanu Dediću za Simfonijski stavak, a za glazbeno ostvarenje u 2012. godini laureat je Mladen Tarbuk za skladbu 4 Estancias za harmoniku i ansambl.

Žiri za dodjelu nagrade „Josip Štolcer Slavenski“ Grb Grada Čakovca ove je godine dodijelio dvije nagrade, zbog činjenice da je istoimena nagrada prestala postojati 2011. godine, a da bi se ostvario kontinuitet nagrađivanja najbolje skladbe praizvedene u protekloj godini, odlučeno je ove godine dodijeliti je za postignuća i u 2011. i 2012. godini. Ocjenjivački sud je radio u sastavu: skladatelj Krešimir Seletković, muzikologinje i radijske urednice Jana Haluza i Iva Lovrec Štefanović (predsjednica žirija), te Ladislav Varga kao predstavnik Grada Čakovca.

  • OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA – ZA 2011. GODINU

Skladba Simfonijski stavak praizvedena je na koncertu 25. veljače 2011. u sklopu pretplatničkog ciklusa Crvena oktava Zagrebačke filharmonije (Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb), kao narudžba za novo djelo te institucije. Izvedbom koncerta je ravnao dirigent Martin Sieghart. Skladba je u lipnju 2011. snimljena i potom montirana kao studijska snimka Hrvatskog radija u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT-a pod dirigentskim vodstvom Mladena Tarbuka, a odlukom međunarodnog žirija za program festivala World New Music Days (Svjetskih dana nove glazbe) djelo je izvedeno u Belgiji 31. listopada u Ghentu na koncertu Briselske filharmonije.

srdjan dedic nova

Srđan Dedić (Zagreb, 1965.) je skladatelj srednjeg naraštaja koji se školovao u Zagrebu, a usavršavao se u inozemstvu. Od 2005. predaje na Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu u statusu docenta, a od 2012. izvanredni profesor.

Skladbe Srđana Dedića izvode ugledni orkestri i izvođači, kao što su Simfonijski orkestar iz Louisvillea, Praški simfonijski orkestar, Korejski komorni orkestar, Cantus Ansambl, Gudački kvartet Penderecki, Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestri Hrvatske i Slovenske radiotelevizije. Sudjeluje u programima mnogobrojnih važnih festivala, primjerice na Svjetskim danima glazbe Međunarodnog društva za suvremenu glazbu 1997., 2003. i 2012., Međunarodnoj skladateljskoj tribini UNESCO-a u Parizu, Međunarodnom glazbenom tjednu Gaudeamus u Amsterdamu, Muzičkom biennalu Zagreb, Glazbenoj tribini u Opatiji i u Puli, Festivalu suvremene glazbe pri Državnom sveučilištu u Indiani, Svjetskom kongresu saksofonista u Montréalu i drugima. Dobitnik je nekoliko značajnih nagrada:

Prve nagrade na Međunarodnoj skladateljskoj tribini UNESCO-a u Parizu 1988., Nagrade Muzičkog biennala Zagreb za studentske orkestralne skladbe 1989., Nagrade Hrvatskog glazbenog zavoda 1990., Prve nagrade na 29. Festivalu suvremene glazbe u Indiani 1995.

Skladba Simfonijski stavak u odnosu na sveukupni prinos novih (praizvedenih) djela hrvatske glazbe u 2011. godini odskače vrsnoćom, i (kako je napisano u jednoj kritici) “skladateljskim poštenjem”. To poštenje nije samo izraženo u onome što taj tekst kasnije navodi, odnosno samo u korištenju cjelokupnog orkestralnog korpusa ostvarujući raskošan zvuk kasnoromantičarskog orkestra, nego ponajprije u studioznom, pomnom i vrlo detaljiziranom pristupu procesu skladanja. Koristeći već godinama (prvi u Hrvatskoj) različite teorije i računalne programe algoritamskog skladanja, Srđan Dedić iskrenom predanošću i istinskom umjetničkom strašću svoje jedinstvene projekte ispunjava profinjenom emocijom. Težak put kojim djelo nastaje u Dedićevoj skladateljskoj radionici nimalo se ne doživljava u slušnom susretu s partiturom kada ona dobiva svoju zvučnu konačnicu, nego se (naprotiv) slušatelja osvaja razložnim tijekom skladbe koja se otvara bogatstvom zvukovnih boja, maštovitom orkestracijom, ali i neponovljivim osjećajem za protok vremena, te fantazijom koja motivičku građu objedinjuje u moćni dvanaestominutni sklad rafiniranih struktura u emotivnom naboju.

 Oblik skladbe tvori pet dijelova, čiji se tempi izmjenjuju po principu spori-brzi-spori-brzi-spori, dok se unutar većih dijelova nižu manji komplementarni odlomci. Varijante pojedinih tematski upečatljivih elemenata provlače se kroz različite odlomke, upućujući na njihovu povezanost. Tonske visine u cijeloj skladbi, organizirane su korištenjem raznih modusa ili distribucijom sekventnih tonskih nizova u višeglasne polifone fakture. Strogo uvjetovano korištenje suzvučja stvara vrstu harmonijskog jezika ove skladbe.

Orkestracija u dijalozima orkestralnih skupina miješanih boja, te u mnoštvu tutti situacija, sugerira zvuk kasnoromantičnog orkestra, kako to u svojem komentaru skladbe Dedić i navodi: “Na samom početku rada na skladbi, spontano se javila ideja o stilu u kojem bih pokušao objediniti elemente ponikle iz vlastitog iskustva suvremenim izrazom, s elementima dramatike, energetičnosti i luminiscentnosti zvuka kasnoromantičnog orkestra.”

OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA – ZA 2012. GODINU

Skladba 4 Stance (4 Estancias) praizvedena je 9. listopada 2012. godine u sklopu 37. Samoborske glazbene jeseni. Radi se o narudžbi festivala koji za svoje laureate natjecanja mladih glazbenika „Ferdo Livadić“ naručuje nova djela od eminentnih hrvatskih skladatelja. Tako je Mladen Tarbuk bio pozvan da napiše djelo za mladog harmonikaša Ivana Šverka (laureata 2011. Godina). Djelo je praizvedeno u Franjevačkoj crkvi u Samoboru, a Ivan Šverko je nastupio uz ansambl Cantus, pod dirigentskim vodstvom samog Mladena Tarbuka.

mladen tarbuk

Mladen Tarbuk (Sarajevo, 1962.) uz studij fizike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je kompoziciju u klasi Stanka Horvata i dirigiranje kod Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Studij dirigiranja nastavio je na Visokoj školi za glazbu u Grazu kod Milana Horvata, a kompoziciju i dirigiranje usavršavao je i u Beču kod Friedricha Cerhe i Uroša Lajovica. Od 1990. djeluje kao predavač teoretskih glazbenih predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a danas je redovni profesor kompozicije i orkestra. Od 1993. do 2000. djelovao je kao šef-dirigent Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske. Od 2000. do 2011. bio je prvi dirigent Simfonijskog orkestra HRT posebice posvećen snimanjima hrvatske glazbe. Također je stalni gost-dirigent Njemačke opere u Düsseldorfu, a od 2013. godine je šef-dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra i ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Tarbukov predani skladateljski i dirigentski rad prepoznat je u Hrvatskoj i u inozemstvu o čemu svjedoče i brojne nagrade (nagrada na Natjecanju dirigenata Smetana – Dvořák – Janaček, Nagrada Dr. Ernst Vogel za skladbu A tre, Nagrada Stjepan Šulek 1993., prva nagrada na Međunarodnom natjecanju u Tolosi, Nagrada Josip Štolcer Slavenski dva puta – za skladbu Sanjači i Kate’s kiss, nagrade Porin, Boris Papandopulo, Milka Trnina).

U godini u kojoj je autorskim koncertom proslavio 50. rođendan, i za tu priliku pripravio praizvedbe dviju zapaženih skladbi, osebujnim je djelom za harmoniku i ansambl Mladen Tarbuk ipak pobijedio vlastita djela u najužem odabiru za nagradu. S jedne strane odgovarajući na izazov skladanja za glazbalo koje se ne pojavljuje često kao koncertantno u suvremenim akademskim okvirima, Tarbuk u ovoj partituri spremno uključuje i svoj neprestani izazov za spajanjem svjetova glazbe i pjesništva. Riječ, izgovorena i napisana, ili tek zamišljena i u slutnji, često je os koju će skladatelj dubinski proživjeti i uglazbiti u muzičkom diskursu. Slijed situacija koje donosi zadani raspored solističkog glazbala i ansambla a uno, otvara mogućnosti bojanja četiri skulpture u kojima se glazba stihuje u stance, kako i naslov odmah otkriva. Nepresušna invencija kojom Tarbuk vlada u majstorstvu instrumentacijskog zanata, te jedinstveni osjećaj protoka vremena, ali i zaustavljanja u vremenu, ovu skladbu izdižu unutar njegova opusa. Od samoće do vječnosti, kroz ljubav i vjetar, u ovoj se četverostrofnoj glazbi skladatelj iskazuje i kao promišljeni arhitekt zvuka te pažljivi sljedbenik simetrija prirode. Sam je Tarbuk o svojem djelu napisao:

„4 Stance pjevaju o iskonskoj samoći kojoj je prepušteno svako ljudsko biće. Nemogućnost priopćavanja i prenošenja vlastitog egzistencijalnog iskustva drugom se razmatra kroz stance o samoći, ljubavi, vjetru i vječnosti. Zarobljenost vlastitom mišlju ocrtava kroz prvi stavak monolog harmonike; njezin susret s drugim instrumentima je slučajan i završava bijegom u vlastitu zvukovnost. Drugi stavak, harmonijski narušeni tango, iznosi bezumnu ljubavnu strast i nemogućnost njezinog ostvarivanja, koje lebdi samo u snovitom pianissimu njegovog srednjeg dijela. Nakon siline subjektivne emocije nastupa u trećoj stanci hladnoća okolnog, vanjskog svijeta, kojim bludi pust i prazan vjetar. Na rubu njegovog šuma se rađa ton, kao mogući vanjski izraz čovjekove nutrine. Konačno, posljednja stanca o vječnosti pokušava naznačiti ono nadiskustveno, koje nas prerasta i nadmašuje u svakom trenutku naše egzistencije; ono iz čega smo nastali i u što se vraćamo – u prah ništavila, ili, ako vam je tako ugodnije, u prašinu vječnosti.

Konstruktivno kompozicija počiva na asimetričnoj seriji u kojoj se ipak naziru neki obrisi simetrije, prije svega, u dvostrukoj pojavi intervala povećane kvarte. Dok se serija ponajviše koristi u prvom stavku za striktnu konstrukciju solističke dionice, u drugom stavku se ona tretira vrlo slobodno i segmentirano. U trećem stavku se njezina glava skriva na samom koncu, u multifonima puhača, a u četvrtom stavku njezina inverzija i ona sama svojom nepomičnošću i istovremenošću svih svojih tonova oslikavaju bezbojnu obrazinu vječnosti.“ (M.T.)

 KONCERT

  • Na programu: I. Josipović, J. Štolcer Slavenski, B. Kunc, B. Bersa, B. Papandopulo; V. Ruždjak

srdjan filip caldarovic

Srđan Filip Čaldarović (1973.) započeo je svoje glazbeno obrazovanje u glazbenoj školi «Pavao Markovac» u klasi prof. Jelice Kuzmin. Diplomirao je klavir na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Vladimira Krpana (1995.). Usavršavao se na Indiana University School of Music u Bloomingtonu, SAD u klasi prof. Leonarda Hokansona (1996.), te na Trinity College of Music u Londonu u klasi prof. Philipa Fowkea (2001.). Magistrirao na uglednom američkom sveučilištu University of Miami, Florida u klasi prof. J. Roberta Floyda (2002.). Koncertnu vještinu razvija na međunarodnim tečajevima Evgenija Timakina, Jerome Rosea, Waltera Groppenbergera, Sequeire Coste. Ističe se svestranim solističkim i komornim nastupima. Osvojio brojne nagrade i visoka priznanja na državnim i međunarodnim glazbenim natjecanjima. Od 2005. godine djeluje kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Redovito snima za Hrvatski radio i televiziju, a njegov prvi CD sa sonatama Liszta i Rachmaninova izašao je u izdanju Art Net Cluba 1998. godine.

tomislav muzek

Tomislav Mužek (Siegen, Njemačka, 28. svibnja 1976.), lirski tenor. Prvu naobrazbu stekao je na Glazbenoj školi u Varaždinu i nastavio na Sveučilištu za glazbu i dramsku umjetnost u Beču. Mužek je 1999. osvojio prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Ferruccio Tagliavini, diplomirao i počeo solističku karijeru angažmanom za male uloge u Bečkoj državnoj operi. Godine 2000. potpisao je dvogodišnji angažman u Bremenu i tamo pjevao glavne uloge.

Nakon bremenskog angažmana ubrzo slijede milanska Scala, Bavarska državna opera u Münchenu, Hamburg, Dresden, Bayreutski festival, Firenza, Genova… Od 2003. do 2010. bio je stalni član ansambla Opere HNK Split, a od 2011. je član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Na svojim rijetkim zagrebačkim nastupima pokazao je uz lijep glas veliku muzikalnost i pjevačku kulturu, kao i držanje što odaje pjevača koji je stajao na velikim scenama. Mužek se nastavlja pjevački usavršavati kod glasovitog južnoameričkog tenora Ernesta Palacija i kod renomirane njemačke pedagoginje i znastvenice Marianne Spiecker – Henke.

irina milivojevic

Irina Milivojević nakon završenog studija glasovira na Muzičkoj akademiji u Beogradu, završila je poslijediplomski studij na Akademiji za glasbo u Ljubljani u klasi Tatjane Ognjanovič. Osvajala je brojne nagrade na državnim i međunarodnim glazbenim natjecanjima (prve nagrade u San Bartolomeu i u Beogradu te druga u Pietra Ligure). Snimala je za Rai Uno i nastupala u koncertnim dvoranama Italije, Francuske, Hrvatske, Slovenije i Srbije. Predaje glasovir u GŠ Vič-Rudnik i djeluje kao korepetitorica u SNG Opera i balet u Ljubljani.

Tribina «Čakovec četvrtkom» završava koncertom Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski 16.5.2013.

  • Ulaznica: 30,00 kuna