Ana Horvat laureatkinja Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2024. godinu

Ana Horvat laureatkinja Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2024. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu  Senka Bašek, Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković i Mladen Tarbuk,  u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Reconstruction of a Rhapsode’s Mind Margarete Ferek-Petrić, Überlala Mirele Ivičević, Sonare 2 Ante Knešaureka, Nestajanje Ane Horvat i Cataplexis Lovre Stipčevića. Većinom glasova članica i članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureatkinja Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Ana Horvat. Nagrađeno su djelo 9. studenog 2024. u Koncertnoj dvorani Franjo Krežma, u sklopu programa Glazbene tribine u Osijeku, praizveli violončelist Vid Veljak, udaraljkaš Šimun Matišić i sâma skladateljica. Nagrada će laureatkinji biti uručena 8. svibnja 2025., u sklopu programa 52. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu.

Obrazloženje

Paradokse kojima je obilježena glazba općenito, uz dodatne, specifične kojima je bremenita elektronička glazba, skladatelji uglavnom nastoje zaobići, ili ih, s obzirom na njihovu neizbježnost, jednostavno – ignoriraju. No ne i Ana Horvat – glavnina njezina dosadašnjeg opusa, uključujući i Nestajanje, donosi niz svojevrsnih skladateljskih eseja u kojima se, izravno ili neizravno, promišljaju upravo ta proturječja glazbe sâme. Svaki skladatelj (kao i glazbenik i/ili slušatelj) u nekom trenutku mora posvijestiti da je glazbeno djelo do kraja nastalo tek kada je izvedeno do kraja – nastanak je stoga proces koji neumitno vodi prema nestanku. Anu Horvat, kako je jasno naznačeno i u naslovu, ne zanima toliko nestanak, kao konačna točka, koliko proces nestajanja, u kojem se tu točku može barem donekle odgoditi. Paradoksa konačnosti posebno su svjesni skladatelji elektroničke glazbe. Jer, dok u djelima za tradicionalne instrumente skladba uvijek iznova nastaje i mijenja se u različitim i nikad do kraja predvidivim okolnostima žive izvedbe, elektronička skladba svoju je konačnost dosegla i prije žive izvedbe, u kojoj specifičnosti tehničkih uvjeta i prostora reprodukcije djelu daju tek zanemarive nove dimenzije, daleko od onih koje mogu pružiti živi glazbenici. Živost i životnost su, međutim, u srži glazbe Ane Horvat, čak i u skladbama koje ne koriste “živu” elektroniku. Koliko god elektronika generirala “umjetne” zvukove, u onima koje stvara Ana Horvat uvijek ima i nečeg imanentno organskog – ne negirajući umjetnost njihove provenijencije, skladateljica kao da se uvijek iznova nastoji približiti idealu prirodnog, zvukovima koji prizivaju asocijacije ne samo na žive instrumente, nego i na “neglazbene” zvukove iz prirode. U tom smislu, u skladbama za žive glazbenike i (živu) elektroniku, kao što je Nestajanje, “prirodni” zvukovi instrumenata (u ovom slučaju violončela i vibrafona) bivaju poticajem za “oživljavanje” elektroničkih. No ti poticaji nisu jednosmjerni – kao što se isprva lapidarne motivičke geste instrumenata razrađuju elektronikom, tako i ta razrada potiče instrumente na nove, razrađenije glazbene geste. Nestajanje se time pretvara u razmatranje o nastajanju, procesu u kojem se razradom pruža otpor razgradnji. Skladba je, naravno, neumitno konačna, ali ostavlja privid otvorenosti – otpor prolaznosti kao da se nastavlja u nekoj onostranoj sferi. Ona možda i jest samo prividna, ali – što zna svatko čije stvaranje glazbe počinje uz otpornike – otpor ipak nije uzaludan.

Ana Horvat završila je studij elektroničke kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi Zlatka Tanodija. Kompoziciju je učila i kod Marka Ruždjaka te Srđana Dedića.

Osim elektroničkih skladbi te skladbi za akustične instrumente, autorica je glazbe za film, plesne predstave, performanse, operu, radioigre i umjetničke instalacije te je (ko)autorica više umjetničkih instalacija, multmedijalnih radova i plesnih predstava. Zanima je spajanje različitih područja umjetnosti te umjetnosti i znanosti, stoga surađuje s drugim umjetnicima (slikarima, grafičarima, montažerima, redateljima, plesačima, koreografima…), kao i s programerima, znanstvenicima, robotičarima, elektroničarima, hakerima, DIY/DIWO entuzijastima… Od 2017. predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.