Kao i pred svakim djelom koje koristi mogućnosti proširenog govora suvremene umjetničke prakse, nerijetko kombinirajući elemente različitih izražajnih disciplina ili čak „prevodeči“ jedan sustav znakova u drugi i pred radom Bojana Miljančića postoji stanovita, načelna dilema. Izdvojen i kanaliziran u kategoriju crteža ili slikarskog oblika ili vizualne činjenice u općenitom smislu riječi, taj rad provocira njegova čitača na odgonetanje onih vrijednosti koje pripadaju samo ekskluzivnom polju likovnoga svijeta. U slučaju verziranog, kritičkog čitanja postupak pretpostavlja uključivanje čitavog niza sredstava, modela i načina razmišljanja da bi se došlo do formalno-stilskih, sadržajnih i drugih vrijednosti, da bi se pročitao umjetnički smisao i vrijednost autorova govora. Ali, kako u njegovu radu postoje i ne posve skriveni znakovi drugih disciplina i postupci koji su u tehnološkom smislu udaljavaju od metoda manulenog slikarskog djelovanja nesumnjivo je da ovaj dio rada ne može biti shvaćen tek kao „konceptualiziranje“ slike. Potrebno je, u najmanju ruku, ne zanemariti obje dimenzije i nastojati da ih se shvati kroz njihovo organsko jedinstvo.

Dakako, Miljančić nije izdvojena pojava po rahlosti granica svojih radova, po prožimanju disciplina i po spajanju klasičnih metoda i suvremenih tehnologija, a posebno ne po pokušaju transformacije zvuka u sliku, glazbe u likovnu umjetnost (i obrnuto) ili čak o soluciji njihova spajanja. Jer, kao što je već netko rekao, sve što se vidi može se i odsvirati, a sve što je zvuk može se prijenijeti i u sliku.

No, intencija ovoga čakovečkog umjetnika nije biti posrednik ili prevodilac, tehnolog transformacije. Njegova je namjera da trag olovke na papiru autentično svjedoči vizualnu notu i zvučnu sliku, da interakcija odaje krajolik koji zrači ili zvuk koji šalje sliku i da se to dvojstvo događa kao integrirani znak i kao integralna objava. Takvo jedinstvo znaka dopušta, međutim, mogućnost izdvojenog čitanja, relaksiranog od svake primisli da bi se time koherencija djela dovodila u pitanje. Izdvojeno čitanje, naime, znači da će se rad uzeti u njegovoj intaktnosti, u njegovoj autonomiji, kao „apstrakcije“, kao dinamične igre oblika, kako u jednom tekstu autor karakterizira svoje radove.

Miljančićevi crteži pretežno su malih formata, nalikuju zapravo na usputne skice, slobodne improvizacije i bilješke na marginama. Izvedeni su olovkom ili ugljenom na papiru, a poneki su još i premazani različitim emulzijama, nerijetko s bazama koje diskretno koriste i neslikarske materijale poput pijeska ili zemlje. Izvjesna materična grubost podloge ne priječi, međutim, da se preko nje rasprostire čisto, jasno, „precizno“ i fino, vibrantno crtovlje. Apstraktno po karakteru ono naravno izmiče svakoj navadi da nešto opisuje, pa i tome da „opisuje“ umjetnikove osjećaje; prije bi se moglo govoriti o, haftmannovski rečeno, „psihičkim improvizacijama“, a u nekim dalekim formalnim analogijama možda bi uskrsnula stilistika Georgesa Mathieua ili nekog sličnog iz kruga europske apstrakcije i enformela.

Riječ je, dakle, o slobodnim varijacijama u kome je obaveza ruke da prevodi iskustvo duha (ruka radi u duhu, rekao bi autor). Crtovlja jakog vertikalnog i dijagonalnog usmjerenja organiziraju se oko zamišljene ili izvedene horizontale crte (crta) i time, kao kada se znak transformira i na analajzeru prikazuje u spletu dinamičnih vektora, tvore svojevrsnu partituru. Ako se slika, kao materijalizirani duh, može prenijeti u zvuk onda se prijenos te“ glazbe“ mora odvijati preko složenog sistema netipične „partiture“: onaj tko je vidio Cageove ili „notne zapise“ bilo kojeg avangardnog glazbenika složiti će se da su ti zapisi sličniji apstraktnim crtežima nego tradicionalnim glazbenim notacijama. Miljančićevi crteži u tom smislu, pored svoje imanentne likovne funkcije i umjetničkog karaktera, kao da su i posebni sustav grafičke notacije aleatorične ili slične glazbe. Nazvani „Krajolicima“ oni upućuju na svoja daleka pejsažna ishodišta, ali su u osnovi bliži zvučnom krajoliku, zvučnom valu, amplitudi.

Doista, „čitljivost“ i dovršenost Miljančićevih crteža i slika samo je uvjetna. Njegov atelje – koji je bliži izgledu i funkciji muzičkog studija nego standardnoj radionici umjetnika – stoga je mjesto gdje se život tih radova dalje razvija. Osjetljive i krhke strukture, koje inače jedva održavaju svoju kompaktnost pred silama repulzije, u daljnjim etapama medijske transformacije mogu biti predočeni u znak ili pokret ili neku drugu umjetničku formu. Za sada se ta ekstenzija uglavnom samo teorijski ili „laboratorijski“ iskušava, no ne sumnjamo da će autor i u javnom nastupu jednom zakoračiti u taj prošireni prostor.

Marijan Špoljar

O crtežu

Crtež kao vizualni doživljaj i imaginacija, trag, otisak ruke. Avantura svijesti, samoća. Doživljaj koji ovisi o snazi predodžbe. Oko povedeno zamišljanjem koje više vidi. Crtež kao sanjarija,  koja svoju logiku krije u samoj sebi kao i umjetnost, pa i san, kao duševni svijet. Kao duša koja nije dostupna objektivnom ispitivanju, a pogotovo mjerenju. Nešto što je točnije od svih izmjerenih točnosti, kao na primjer neka iz ljubavi izgovorena riječ, jer umjetnost je kao i ljubav, primanje i davanje, težnja da se život učini boljim i ljepšim. Crtež je površina i mjesto gdje se napetost uravnotežuje, koji kao da pred našim očima traži svoju liniju i svoju uravnoteženost odnosa, crta koja se pričinja kao pokret. Ruka radi u duhu. Crtež koji ima svoju unutrašnjost, trag misli koji pokreće misli onog koji promatra, predmet koji upućuje na stvarnost, a kao privid na mentalnost. Viđenje je unutrašnje čitanje vanjskog jer čitamo da bismo spoznali vidljivo, vjerujući da gledamo stvarnost. Crtež uključuje vidljivost, te ga vraća stvarnosti u obliku mentalnog predmeta, sliči onom što se događa sa stvarnošću iznutra. Postoji jedna aktivna neposrednost koja je brža i od same svijesti, a to je gledanje s olovkom u ruci, crtež koji pred nama nastaje, ruka koja brižno radi umjesto nas, priroda koja se sama igra i otvara nam mogućnost jednog svijeta, igru Svijeta. Vidljivo nije stvarnost, vidljivo je samo privid stvarnosti. Privid koji smo mi pobrkali sa zbiljom, a granica koja razdvaja obje strane postaje propusnom.

                                                                                                       Bojan Miljančić

Biografija

Bojan Miljančić, akademski slikar rođen je 1980. godine u Čakovcu. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2003. god., smjer akademski slikar, u klasi Zlatka Kauzlarića – Atača, uz komentorstvo Marcela Bačića. Iste godine  počinje se baviti pedagoškim radom i radi kao profesor stručnih predmeta u području likovne umjetnosti i dizajna. Radio je kao profesor likovne umjetnosti na Glazbenoj školi u Varaždinu i kao stručni suradnik na studiju Multimedija, oblikovanje i primjena na Veleučilištu u Varaždinu. Od 2009. – 2016. godine radi u Graditeljskoj školi Čakovec kao profesor crtanja, likovne umjetnosti i drugih stručnih predmeta u području likovne umjetnosti i dizajna. Osim slikarstva bavi se ilustracijom, audio-video produkcijom, glazbenom produkcijom u sklopu multimedijalnog tonskog studija. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja u pedagoškom radu. Izlagao je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama. Trenutno radi u Centru za odgoj i obrazovanje Čakovec. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Međimurja. Godine 2014. osniva multimedijalni projekt pod nazivom Eikonoise, koji okuplja vrsne glazbenike i umjetnike iz različitih područja kod nas i u inozemstvu.