DUBRAVKO BAUMGARTNER – 22.11. – 10.12. 2012.

izložbeni prostor Centra za kulturu Čakovec

DESETLJEĆE STVARANJA PANONSKIH ZIDOVA

SLIKE 2002. – 2012.

  • 22. studenoga – 10. prosinca 2012.

Dubravko Baumgartner rođen je 1979. u Murskoj Soboti (Slovenija). Godine 1998. završio je Gimnaziju i stručnu školu za oblikovanje u Szombathelyu u Mađarskoj, smjer grafika i grafičko oblikovanje. Diplomirao je 2004. na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani, smjer slikarstvo u klasi prof. Zmaga Jeraja i prof. Nadje Zgonik. Bavi se slikarstvom, grafikom, ilustracijama, dizajnom i fotografijom. Član je Društva likovnih umjetnika Prekmurja i Prlekije i Saveza društava slovenskih likovnih umjetnika. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Radi u Muzeju u Lendavi kao kustos galerije i grafički dizajner. Organizator je i voditelj likovnih radionica i kolonija u Lendavi.

Na izložbi će biti izloženi radovi nastali posljednjih 10 godina.

Predgovor za katalog izložbe napisao je likovni kritičar Marijan Špoljar koji će izložbu i otvoriti.

  • Izložba ostaje otvorena do 10. prosinca 2012.

Predgovor

U raspravama i u kritikama o suvremenoj umjetnosti jedno od pitanja koje je uvijek privlačilo osobitu pozornost bilo je pitanje umjetničke interpretacije lokalnog ambijenta, prostora autorova životnog – podjednako fizičkog i duhovnog – okruženja. To je bilo aktualno i u slučajevima umjetnikova evidentnog odmaka od svake vrste doslovnoga prijenosa vizualnih činjenica iz stvarnosti u slikarski medij, ali i u prilikama kada se različitim postupcima redukcije i apstrahiranja tražila stanovita sintezna mjera stvari.

Temeljni je problem bio uvijek vezan uz načine i metode transmisije konkretnih podataka u novi kontekst, neovisno od toga da li su se pri tome zadržali elementi stvarnoga prizora ili je sve završilo u šifriranom znaku.

Unutar ovih problemskih okvira nalaze se i pitanja i izazovi koje postavlja rad slovenskoga autora mlađe generacije Dubravka Baumgartnera. Porijekom i obitavanjem vezan uz Prekomurje, umjetničkim obrazovanjem formiran kroz istraživanje osnovnih plastičkih vrijednosti, a stvaralačkim temperamentom usmjeren ka jasnom lociranju problemske biti svoga umjetničkog djelovanja Baumgartner je posljednjih godina stvorio koherentni ciklus radova temeljen na posebnoj slikarevoj interpretaciji zavičajnog kompleksa. Rekli bismo i – slikarskoj – ali sa opaskom o tome da je narav medija kojom se on služi moguće tumačiti tek kroz kontekst doticanja sa translikarskim disciplinama. Autorov pristup baziran je, naime, na kombinaciji oslikanih fragmenata i nanosa enformelne mase, ali i gotovih predmeta, na pravokutniku slike, ali i na slobodnim formatima, na vjernosti slikarskoj plošnini, ali i na hrabrim prodorima u prostor, pa i na stanovitim ambijentalizacijama.

Ništa manjeg odstupanja od uvijek priželjkivane jedinstvenosti nema ni na funkcionalnoj razini. Slikar radi sinteze i apstrahiranja, ali se pri tome ne riješava svega suvišnoga nego – paradoksalno – koristi obrnutu metodu: do kraja igra na kartu iluzije stvarnosti ili čak zadržava predmete iz te stvarnosti, ukonponiravajući u svoje asemblaže i gotove, pronađene metalne i drvene predmete, a ipak na kraju ostaje na – znaku. Doduše, taj je znak vrlo rječit, aluzivan i evokativan, pa čak čitljiv i za početnike, ali i s onom dozom defunkcionalnosti s kojom se apstraktni znak lišava potrebe za izravnošću poruke.

Mimetički postupci i doslovna značenja miješaju se tako sa intaktnošću forme i apstraktnim nanosima. Rezultat je, u konačnici, rad koji zadovoljava sve kriterije zagovornika formalne ekskluzivnosti, ali i pobornike rječitosti slike. Ako bi netko nakon ovoga mogao donijeti zaključak o nedosljednosti Baumgartnerove slikarske strategije, recimo odmah i vrlo jasno: pobornici smo ovakve dvosmislenosti, jer ju držimo utemeljnom u samoj prirodi umjetničkog postupka. Prevedeno na konkretnu mjeru njegovih radova to bi značilo da se naš autor bavi zavičajnim prostorom Prekomurja, uzimajući za motive svojih „slika“ elemente propadajuće seoske arhitekture i dajući im stanovitu ilustrativnu funkciju, ali ih i defunkcionalizirajući u suglasju sa idejom stvaranja aikoničkog prostora i slobodne materičke površine. Te se dvije funkcije, dakle, međusobno prepliću, pri čemu se „govor“ (sadržaj) smiruje u „šutnji“ (materije) i vice versa.

Baumgartnerove slike i asemblaži nesumnjivo zazivaju melankolične i tugaljive asocijacije i stvaraju osjećajne emfaze, upućujući na patinu, koroziju i nestajanje, ali ti meditativni instrumenti nisu puko draškanje sentimentalnih osjećaja promatrača.

Oduprijevši se kušnjama radikalne redukcije na znak autor je jednako oprezan i prema olakom prepuštanju prvotnim impulsima i ne pušta na volju razmahu asocijacija nego ih pokušava kanalizirati i ulančiti.

Tiha evokacija prizora i glasni šum materije njegov su cilj. S toga se za Baumgartnerov rad ne može reći da pripada području neke angažirane ekološko-umjetničke akcije ili etno-nostalgije: koristiti ili uzeti na znanje, ali ne zlorabiti ethos tla i manipulativnu moć govora tradicije.

Postoji ovdje, dakako, stanovita opasnost da u tome procesu discipliniranja mašte ljepota materije predominira i dovede do ruba čiste formalizacije. Doista, u nekim radovima fini pješčani nanos ili kultivirana boja ili neki aplicirani korozivni predmet ili utišani „enformelni“ namaz ilovače stvaraju dojam čiste estetizacije, makar i preko formule „estetike ružnoga“. No, može se reći da je taj proces kontroliran i, uostalom, dio autorove strategije: računa se i na eho, na evokaciju, na upozorenje, pa i kroz izvjesnu sentimentalnu sondažu u osjetljivi kompleks lokalne i nacionalne baštine, ali i na pretvorbu, transpoziciju ikoničkog elementa u apstraktni likovni znak. Pri tome se Baumgartner drži iskustva europske i slovenske moderne, a u stanovitoj se mjeri može povezati sa suvremenim neoenformelnim tendencijama i materičkim istraživanjima jednog dijela slovenskih umjetnika sa sjevera dežele. Sličnost poetika, međutim, ne znači i nekritički priklon: kao rijetko koji autor ovaj se lendavski umjetnik drži, kako kaže kritičar Robert Inhof, „strogosti i načelnosti“, te se unaprijed isključuje iz kolektivističkih strujanja, travestija i trendovskih pretinaca.

Marijan Špoljar

 

 

Naša sljedeća izložba:

Iz privatne kolekcije Srećka Pospišila STARE ČESTITKE od 1897.-1940.

 

Sva prava pridržana. 2014. Centar za kulturu Čakovec