četvrtak, 8.10.2026. | 29. SUSRET PROFESIONALNIH KAZALIŠTA ZA DJECU I MLADE HC ASSITEJ
17:00 | Dvorana Centra za kulturu Čakovec
DJEČJE KAZALIŠTE BRANKA MIHALJEVIĆA U OSIJEKU: BALONOM IZNAD KAPADOKIJE
Uzrast: 8+
Trajanje: 80 minuta
Tekst i režija: Tamara Kučinović
Dramaturgija i koreografija: Goran Guksić
Scenografija i lutke: Volha Milovič
Glazba: Marko Lucijan Hraščanec
Oblikovanje svjetla: Igor Elek i Tamara Kučinović
Voditelj tehničke službe: Dražen Golubić
Inspicijent: Zdenka Kovaček
Majstor tona: Josip Ogribić
Majstor rasvjete: Igor Elek
Majstor pozornice: Zoran Grkinić
Tehničar svjetla: Hrvoje Đumlija
Pozornički tehničar: Tihomil Čakalić
Izrada scenografije: Siniša Ardalić, Davor Molnar, Volha Milovič
Izrada kostima: Maja Marković, Volha Milovič
Izvode: Areta Ćurković i Gordan Marijanović
Predstava “Balonom iznad Kapadokije” progovara o samoći i oslobađanju iste. Samoća. Tako tiha, tako mirna, tako slatka, tako sigurna, tako mekana i poznata, a opet tako gruba, tako hladna, tako dosadna, tako jednolično ista, tako prazna i tako teška. Predstava progovara o samoći kao najboljem prijatelju, kao izboru. Postoje samoće koje nisu naš izbor, koje su posljedica nekih okolnosti, a postoje i one samoće koje su itekako naš izbor, naša odluka, naš jedini potrebni životni suputnik. Predstava “Balonom iznad Kapadokije” progovara upravo o takvoj samoći, onoj odlučenoj. O samoći koja ne čezne za drugim ljudima, koja nema potrebu da se otvara, da dijeli, da govori, da se igra s drugima, da upoznaje, da otvara ruke i grli. Predstava je postavljena iz vizure žene koja je zatvorila svoju dušu u teglu, zaključala, zatvorila, stegnula i zaštitila od svih ovih lijepih osjećaja koji se mogu izgubiti. Ta žena nekada je bila djevojčica, slobodna i sretna. Svoju je samoću odabrala kao sigurno mjesto, mirnu luku, najboljeg prijatelja, utočište, dom. U trenutku kad joj u život bane dječak u obliku sreće ponovno mora upoznati sebe. Da bi to učinila, mora osloboditi svoju dušu. Ovdje kreće avantura u kojoj dječak traži način da ponovno otvori dušu jedne naizgled zaboravljene žene. Na vrata duše se ne provaljuje, takva se duša ne može otvoriti čekićem, ne može se otvoriti nogom, ni laktom, ni zubima, ni glavom, ni šakom, ne može se otvoriti na silu. Takvu dušu može osloboditi isključivo sreća u obliku djeteta. Zarazna radost, zaigranost i sloboda. Predstava pokušava jezik sreće svesti na univerzalni jezik kojim govore djeca. Jezik nekih malih sitnih sreća koje uvijek ostaju iste bez obzira na uzrast.