Jesenski dio sezone Tribine Čakovec četvrtkom otvorit ćemo koncertom Čakovčanke s adresom u Zagrebu Lidije Bajuk koja ove godine slavi 40 godina glazbene karijere. Glazbenica, književnica, etnologinja i antropologinja Lidija Bajuk najprije je radila kao učiteljica i knjižničarka, od 1999. godine do 2012. bila je samostalna umjetnica, a od 2012. znanstvenica je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu i Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Objavila je šest zbirki poezije, četiri knjige proze, znanstvenu knjigu Međimurska popevka, sedam studijskih i jedan koncertni album. Surađivala je s eminentnim domaćim (Dunjom Knebl, Andrijom Maronićem, Stjepanom Večkovićem, grupama Legen, Cinkuši, Paganini bend i Postolar Tripper, Ansamblom Lado, Ivicom Perclom, Matijom Dedićem, Krunoslavom Levačićem, klapom Cambi, Bornom Šercarom, Stanislavom Kovačićem, Josipom Lisac, Goranom Baretom, Tomislavom Golubanom, Zoranom Majstorovićem…) i stranim glazbenim izvođačima (Vladom Kreslinom, Peterom Hwoschom, Irénom Lovász, Seanom i Jamesom Cannonom), kao i s brojnim međimurskim glazbenicima (Tetom Lizom, Marijom Tuksar Micikom, Ladislavom Vargom, Markom Žerjavom, Božidarom Bogdanom, Pjevačkim zborom Josip Štolcer Slavenski Čakovec, Pjevačkim kvintetom Horvat, KUU Zasadbreg, Palovčankama, Limenom glazbom Belica, Tamburaškim sastavom Biseri Međimurja Žiškovec, KUU Zlatna korita, Leom Šprajc, Nevenom Kolarićem).
Scenaristica je HRT-ovih obrazovnih emisija Priča o žveglici i Suncokret: Ekologija duha, ekologija pamćenja Marije Jović, dokumentaraca Nagrišpane traverse i Kartolina iz Krive kale Ante Rozića te Međimurska popevka / A Folk Song of Međimurje za UNESCO. Kao koordinatorica između Ministarstva kulture i medija RH i lokalne zajednice sudjelovala je u uvrštavanju međimurske popevke na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva i na zaštiti Ženskog kolendavanja na području župe Smokovljani u Dubrovačkom primorju na nacionalnoj razini. Kao etnoglazbenica nastupala je širom Hrvatske te u Sloveniji, BiH, Vojvodini, Makedoniji, Grčkoj, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Italiji, Francuskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Ukrajini, Rusiji, Nepalu, Tibetu, Kanadi, Kolumbiji, Brazilu i Argentini. Pročelnica je Odjela za arheologiju i etnologiju MH, članica Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatskog etnološkog društva i P.E.N.-a, a u četiri mandata bila je članica Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika. Dobitnica je jedne inozemne i petnaest domaćih umjetničkih nagrada, među kojima su Goran za mlade pjesnike (1991.), Večernjakova ruža (2001.), Porin (2006., 2015.), Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskog društva skladatelja (2014.) i dva puta Milovan Gavazzi Hrvatskoga etnološkog društva (2019., 2021.). Odlikovana je Zlatnom plaketom Grada Čakovca (1998.) i proglašena počasnom građankom Međimurske županije(2021.).
Nakon slavljeničkog koncerta u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Lidija Bajuk obilježit će 40 godina karijere u rodnom Međimurju, 24. rujna u Centru za kulturu Čakovec u 19 sati. Tim smo povodom s Lidijom Bajuk razgovarali o njezinim glazbenim početcima i uzorima, o hrvatskoj etno glazbenoj sceni, o njezinom kantautorstvu i o tome što priprema za čakovečki koncert 24. rujna.
Slavljeničkim koncertom u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u veljači 2026. godine obilježili ste 40 godina od prvog zagrebačkog koncerta. Kada i gdje se to dogodilo?
Ishodišna točka obilježavanja četrdesetogodišnjeg glazbovanja prvi je moj zagrebački koncert, iako sam prije toga već nastupala u Međimurju za manji krug publike, kao što su predstavljanja knjiga lokalnih književnika i otvaranja izložba likovnih umjetnika. Naime, kao zagrebačka studentica živjela sam u Studentskom domu Šara u kojem su bila dobro organizirana sportska, kulturna i glazbena događanja. Dečko moje cimerice, Dubrovčanin Pero Maldini, svirao je gitaru, pa bismo katkad i zajedno zasvirali. Budući da je tada bio voditelj domskih kulturnih aktivnosti, predložio je da svoj prvi zagrebački koncert održim u domskoj dvorani.
To se i dogodilo 2. ožujka 1985. godine, kada sam samostalno izvela nekoliko pjesama Joan Baez, Boba Dylana, Leonarda Cohena i Harryja Belafontea, priključivši im poznatije međimurske i dvije-tri vlastite pjesme. U publici su bili čak i studenti iz drugih domova, dvorana je bila prepuna. Nakon koncerta, zaredali su se pozivi za nastupe u Klubu istarskih studenata, u KSET-u, uživo na slušanom Radiju Velika Gorica, na Kontraviziji u SKUC-u… Bila sam novo ime na zagrebačkoj glazbenoj sceni, djevojke s gitarom tada baš i nisu bile česta pojava kod nas.
Koji ste repertoar tada izvodili?
Osim autorskih pjesama, Joan Baez je pjevala i tradicijske pjesme Engleske, Irske, SAD-a i ne-engleskih govornih područja. Njezin me repertoar nadahnuo i pomislila sam da bih i ja mogla uz gitaru izvoditi manje poznate međimurske pjesme jer nisam htjela pjevati one poznate. Priključila sam im vlastite stihove i stihove hrvatskih pjesnika iz vlastitoga skladateljskog opusa. To je uglavnom i moj današnji repertoar.
Koga biste istaknuli kao glazbene uzore?
Osim već spomenutih uzora, bitna mi je i jedna međimurska pjevačica, iznimna a cappella pjevačica Marija Tuksar Micika iz vratišinečkog KUD-a Dr. Vinko Žganec. Svi znamo za Tetu Lizu iz Donje Dubrave, koja je pozornost plijenila svojom snažnom interpretacijom i ekstrovertiranošću i izvan Međimurja. Pripisujem to – pola u šali, pola u zbilji – otvorenosti ravničarskoga donjeg Međimurja. Nasuprot njoj, Micika je pjevala lirski suptilno i introvertirano, kakvo je gornje Međimurje.
Nažalost, obje spomenute pjevačice više nisu žive, ali njihova iznimna interpretacija međimurske popevke dostupna nam je na objavljenim nosačima zvuka kao svojevrsni putokaz za promišljanje o neuniformiranoj izvedbi tradicijske glazbe. Naime, kad na svojim radionicama i predavanjima pričam o međimurskim pjesmama, naglašavam da teta Liza nije i ne bi trebala biti kanon. Ona je uzor pjevačima koji mogu pjevati poput nje, no kad se netko forsira, a nema tako snažan glas, zvuči izvještačeno. Teta Liza i Micika dvije su fantastične međimurske pjevačice, u interpretativnom smislu zanimljivo su suprotstavljene drugačijom prirodnom vokalnom tehnikom.
Već ste na početku glazbene karijere dobili priliku nastupati kao predizvođačica Joan Baez, a prije toga i blues pjevaču Johnu Mayallu. Kako je došlo do tih nastupa?
Spletom okolnosti moje tadašnje čakovečko društvo i ja jednom smo se našli na rođendanu Tonija Sabola, glazbenika i promotora stranih glazbenika u Hrvatskoj. Na rođendanima je bilo uobičajeno svirati uživo, nije bilo DJ-eva kao danas. Toni se oduševio i rekao mi: Ti ćeš svirati prije Johna Mayalla kojeg uskoro dovodim u Jugoslaviju. Bilo je to 1987. godine. Prvi koncert Mayall je održao u Ljubljani, drugi u Čakovcu, treći u Beogradu. Njegov klavijaturist čuo me u Ljubljani i rekao Mayallu za mene. Na čakovečkom koncertu Mayall je sišao u publiku da bi me čuo, vidjeli su ga moji prijatelji koji su došli na koncert.
Na zajedničkoj hotelskoj večeri nakon beogradskog koncerta, Mayall me pozvao na nastavak europske turneje i predložio mi odlazak u Los Angeles u kojem bi mi osigurao posao studijskoga pratećeg vokala. Budući da tada još nisam putovala i nisam imala putovnicu, predložio mi je da mu se pridružim kad sredim dokumentaciju. Netko od njegova osoblja dao mi je pisani raspored turneje, no nisam otišla. Često puta su me u intervjuima pitali je li mi žao zbog toga. Tko zna što bi bilo… Tada ne bih pjevala hrvatske tradicijske pjesme. Kad čovjek nešto voli, ne plače za prolivenim mlijekom. Ne vidim u tome propuštenu šansu jer imam zanimljiv život. No, Mayallov poziv bio je velika gesta iznimnog glazbenika i snažan poticaj za moja glazbenička nastojanja.
Dvije godine kasnije Toni je organizirao koncert Joan Baez u Ljubljani i u Zagrebu. Nastupala sam kao predizvođač zajedno sa slide gitaristom Đorđem Minićem. Na tonskoj probi u Maloj dvorani Doma sportova uočila sam šarenu točkicu u zadnjem redu. Budući da sam kratkovidna i nisam imala naočale, ni slutila nisam da je to Joan, odjevena u šarenu ljetnu haljinu. Sva sreća da je nisam prepoznala, bila bih zamrla na probi da jesam! Upoznale smo se i rekla mi je da joj je drago da baš ja nastupam prije nje i da poslije koncerta svratim do njezine garderobe. Tada mi je darovala svoj songbook i audio-kasetu s posvetom, što sam sačuvala, a darovanu sam trzalicu izgubila. I taj je događaj utjecao na moje glazbeničko samopouzdanje.
Devedesetih godina prošloga stoljeća bili ste jedna od začetnica hrvatske etno scene. Zajedno s Dunjom Knebl i grupom Legen 1995. snimili ste legendarni live album Ethno Ambient Live u kultnom klubu Gjuro II u Zagrebu. Kako je došlo do tog albuma i kakva je bila hrvatska etno scena devedesetih?
Godinu dana ranije u lokalnim sam novinama pročitala da će na obljetnici međimurskih medara u čakovečkom bivšem Domu sindikata Dunja Knebl pjevati međimurske pjesme koje je kao ne-Međimurka zavoljela još dok je živjela u SSSR-u. Tamo smo se upoznale i Dunja mi je spomenula grupu Legen čiji je nastup nedavno bila slušala na Zrinjevcu, pozvavši me da zajedno gostujemo u TV-emisiji Dobro jutro, Hrvatska.Iste godine nastupale smo u današnjem Teatru &TD gdje nas je gledala nedavno preminula Zorica Vitez, bivša ravnateljica Instituta za etnologiju i folkloristiku te umjetnička voditeljica Međunarodne smotre folklora u Zagrebu. Pozvala nas je da održimo etnokoncert Nadahnute baštinom, to je bio prvi etnokoncert zagrebačke Međunarodne smotre folklora.
Spletom okolnosti Legen je ubrzo u nekadašnjem Klubu mladih Centra za kulturu Čakovec održao koncert koji me kao vjernu slušateljicu alternativne glazbe posve začarao. Nakon koncerta smo se upoznali i to je bio početak naše skorašnje glazbene suradnje. Zajednički koncert održali smo 19. listopada 1995. u zagrebačkom kultnom klubu Gjuro II, a na njega su došli svi zagrebački alternativci. Tada je glazbena i slikarska alternativna scena bila zanimljiva, angažirana i sveprisutna.
Zatim sam u rano proljeće 1996. samostalno pozvana u emisiju Dobro jutro, Hrvatska za koju je Nebojša Stijačić, tadašnji televizijski novinar i sadašnji član Cinkuša, u Međimurju o meni snimio reportažu. Budući da su u to vrijeme Hrvatskom harale viroze i dan je bio bljuzgav, emisiju su gledali i oni koji je inače ne gledaju. Spletom okolnosti, bolestan je bio i Jasenko Houra iz Prljavog kazališta, pa sam mu zapela za uho i uskoro potpisala svoj prvi diskografski ugovor s njihovom izdavačkom kućom Crno-bijeli svijet. A budući da smo Dunja, Legen i ja tada bili bliski, uživo snimljen koncertni album Ethno Ambient Live najprije smo objavili na audio kaseti, a onda i na CD-u u suizdavaštvu Kopito Recordsa i Crno-bijelog svijeta. Zahvaljujući suradnji s Prljavcima, na njihovom obljetničkom koncertu 1997. u Lisinskom uz Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a pod ravnanjem maestra Igora Kuljerića kao gošća sam otpjevala Hourinu pjesmu Ptico malena.
Godine 1997. sudjelovali ste na Dori s pjesmom Zora-djevojka, a iste ste godine objavili prvi samostalni studijski album, također u izdanju Crno-bijelog svijeta.
Na Dori sam bila peta bez ičijeg lobiranja. Ispred mene bili su rangirani samo Tutićevi, Huljićevi i Runjićevi izvođači, a ja sam se pojavila kao padobranka s vlastitim stihovima na vlastitu melodiju. Dizajnersku haljinu za nastup darovala mi je moja izdavačka kuća. Nisam bila odjevena šljokičasto kao druge izvođačice, odudarala sam i pjesmom i izgledom. Na Doru sam otišla da bih skrenula pozornost na etno glazbu koju smo Dunja Knebl, grupa Legen i ja utemeljili. Pokazalo se da je to bio dobar potez – ubrzo se pročulo za etno glazbu. Uslijedili su brojni intervjui, nije bilo medija kojem nisam bila zanimljiva. Taj se PR spontano odigravao u ratno doba nabijeno nacionalnim zanosom. I časni medijski glazbeni urednici – Darija Marjanović, Ante Batinović, Zvonko Varošanec, Vasilj Sikorski, Maja Martinez, Sonja Gospodnetić, Darko Glavan, Delimir Rešicki, Davor Hrvoj, Velid Đekić, Denis Leskovar i drugi – bili su poprilično zainteresirani za nas jer smo im se kao glazbenici sviđali. Oni nisu bili kao brojni današnji koji s pojedinim menadžerima dijele dobit od učestalog emitiranja pjesama. Spomenula bih izuzetan televizijski koncept autora Ante Batinovića, emitiranje glazbenih spotova u Hrvatskom glazbenom programu neposredno prije Dnevnika tih 90-ih godina. Svaki glazbeni žanr bio je predstavljen spotovima točno određenog dana u tjednu. Budući da smo bili nova glazbena imena i da su se naši spotovi emitirali zajedno sa spotovima druge alternativne glazbe, a ne sa srednjostrujaškim i folklornim, tadašnja nas je mlađa publika prihvatila jer je bila sklonija alternativnoj glazbi.
Međutim, krajem devedesetih pojam etno proširio se i na druge glazbene žanrove, na folklorni, pop, jazz, rock žanr… Čak i na dijalektalni ča-val i kaj-val. Ako bi npr. u pop aranžman bile uključene gajde, odmah bi pjesmu svrstali u etno žanr, premda se radi o pop glazbi. Imam veliku zadršku prema tome. Naime, etno glazba je glazbeni žanr kao što su žanrovi klasika, jazz, rock, pop itd. Početkom dvijetisućitih sve se to pobrkalo jer smo bili popularni, a mnogi su glazbenici pomislili da se nacionalni naboj može glazbenički unovčiti. Međutim, etno glazba nikad nije bila profitabilna. Nitko iza nje nije stao ni logistički ni menadžerski. Sve što smo postigli, postigli smo vlastitim zaslugama. A najveća zasluga je to da smo opstali i utjecali na mlađe etnoglazbenike. Kad sve odrađujete sami, zapravo ne možete puno jer svaki dio posla zahtijeva vrijeme. Dvanaest sam godina kao samostalna umjetnica, samohrana majka i podstanar živjela isključivo od svoje glazbe, bez ozbiljnije logistike. Mislim da sam u čitavom tom kolopletu nemogućnosti i ograničenosti, dosljedna i uporna, postigla puno.
Luna je zasad Vaš jedini album isključivo Vaših pjesama. Planirate li u budućnosti objaviti još koji kantautorski album?
Moja obitelj i prijatelji voljeli bi da više izvodim vlastite pjesme, govore mi da sam u etno glazbi postigla dovoljno i da je vrijeme za autorski repertoar koji je neprekidno u sjeni etno repertoara. Iznenadilo me koliko ljudi misli da je Zora-djevojka, moj najzapaženiji autorski uradak s istoimenoga diskografskog prvijenca, hrvatska tradicijska pjesma. Međutim, da se više pozornosti posvećuje poučavanju hrvatske tradicijske glazbe, bilo bi lako razlučiti autorsko pismo od tradicijskoga.
Također su zapažene na albumu Luna objavljene Moja pjesma te za sada jedini moj blues I dok pleše sama s kišom. Ovu drugu pjesmu predstavila sam u suradnji s Goranom Baretom, koji me nakon njezina prvog objavljivanja upitao bi li je mogao u vlastitom aranžmanu izvesti na svojem albumu Srce. Nisam znala da je to jedina pjesma kojoj Bare na vlastitim albumima nije autor. To mi je na ovogodišnjem Porto Etno festivalu u Rijeci rekao Baretov suradnik Mario Rašić, koji mi je na međimurskom etnoalbumu Matapur za četiri pjesme odsvirao bas gitaru. Goran pjeva samo svoje pjesme. Kako si postigla da otpjeva tvoju? Ne znam, mora da mu se pjesma dopala. A za novi kantautorski album već imam dovoljno pjesama, ali premalo vremena da bih mu se sada posvetila.
Zadnji album koji ste objavili je Pjesnolika vol. 1 iz 2022. godine u izdanju Scardone. Na tom ste albumu uglazbili stihove drugih pjesnika. Hoćemo li uskoro čuti i Pjesnoliku vol. 2?
Drugi dio Pjesnolike napola sam već uglazbila, no moj izdavač Branko Paić iz Scardone odlazi u mirovinu, pa moram razmisliti s kim ću nadalje surađivati. Scardona nije osobito zaradila na mojoj izvanstrujaškoj glazbi, ali me kao glazbenicu poštuje i dugo podržava. No, najprije će Cantus do proljeća objaviti dio mojega obljetničkog koncerta u Lisinskom. Svakako bih voljela da prvi album sljedeći bude taj pjesnički.
Osim što se bavite glazbom kao autorica i izvođačica, već deset godina u Knjižnici Vladimira Nazora u Zagrebu održavate etno radionice. Kako ste ih osmislili?
Etnoradionice su mi bitan dio života, draže od koncertiranja. Na njima prožimam svoju stručno-znanstvenu stranu s glazbom, predstavljam širi kontekst izabranih tradicijskih pjesama za obradu s polaznicima. Oni su vrlo zainteresirani naučiti ono što se inače o tome ne uči jer se u školi hrvatska tradicijska glazba poučava samo na formalnoj razini. Ne radi se samo o ljubavnim pjesmama sretnog ili nesretnog završetka. Neke od njih prožete su odjecima stare slavenske vjere i opstale su zahvaljujući kristijanizaciji, usputno se dijelom prilagođavajući i mijenjajući, no ipak zadržavši arhaičnije pjesničke i glazbene elemente. Postavljajući ih u obredno-običajni kontekst iz kojeg su proistekle, nastojim im razotkriti dublja značenja. Na sličan način, ali ukratko, pjesme najavljujem i na svojim koncertima. Budući da na radionici obrađujemo dvije-tri takve pjesme, na raspolaganju je više vremena za moje izlaganje i zajedničko interaktivno propitkivanje. Zatim slijedi demonstracija i uvježbavanje pjevanja pjesama pa pjevačko-instrumentalni dio u kojem violončelist Stanislav Kovačić, polaznici i ja osmišljavamo aranžman te zajednički zaključni nastup u Knjižnici Vladimira Nazora.
Tu sam etnoradionicu osmislila za desetogodišnji ciklus od kojih je svaki pojedinačni tematsko-motivski podnaslovljen kao Mitsko stablo, Mitska simbolika vode, Mitska simbolika boja, Etnoherbarij, Bestijarij, Astralije, Mitska simbolika brojeva, Mitska simbolika snova i Ouroboros. Tim podnaslovima obuhvaćene tradicijske pjesme, koje sam za obradu izabrala iz svih hrvatskih krajeva, pjevaju o vodenoj razdjelnici ovostranosti i onostranosti, o teomorfnim životinjama, o obožanstvenim nebeskim tijelima, o Marinoj kruni koja se tumači gubitkom hrvatske samosvojnosti pod ugarskom vlašću, o demijurško-astralnom snu in illo tempore –zapravo o slikopisu makrokozma u mikrokozmu. Zadnji ciklus objedinit će 2027. sve prethodno naučeno i promociju obljetničkoga koncertnog albuma Igra kolo u dvadeset i dva u izdanju Cantusa.
Što nas očekuje na Vašem koncertu u Centru za kulturu Čakovec 24. rujna?
Kao i prije pola godine u Lisinskom, na čakovečkom ću se koncertu predstaviti kao prenositeljica znanja o tradicijskog glazbi kroz višegodišnji glazbeno-pedagoški rad na etnoradionicama i fakultetskoj nastavi. Ipak, na čakovečkom koncertu neće nastupiti pedeset izvođača kao u Lisinskom, nego njih petnaestak – osmero pratećih instrumentalista i osmero glazbenih amatera s moje zagrebačke etnoradionice.
Uz polaznike Vaših radionica, tko će Vam se od glazbenika još pridružiti na koncertu u Čakovcu?
Violončelist Stanislav Kovačić, udaraljkaš Borna Šercar i Jadran Jeić na tamburi i mandolini članovi su mojeg benda, a pridružit će nam se i gosti: gitarist Zoran Majstorović i pijanist Dorian Cuculić iz Rijeke, lutnjist Igor Paro iz Zagreba te međimurski izvođači Lea Šprajc, Dominik Padarić i Krunoslav Lajtman.
Razgovor vodio: Tim Hrvaćanin
