CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC

Mladen Tarbuk laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2019. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Kršimir Seletković i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio četiri skladbe – io sono je t’aime Frane Đurovića, Razgovore u trgovačkom centru Maka Murtića, Quatre épigrammes de temps Mladena Tarubuka te Darkroom Davora Branimira Vinczea. Jednoglasnom odlukom članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Mladen Tarbuk. Nagrađeno  djelo praizveo je švedski ansambl Mimitabu 8. studenog 2019.  u sklopu programa Glazbene tribine Opatija. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 47. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu u svibnju 2021. godine.

Mladen Tarbuk

Obrazloženje

Quatre épigrammes de temps na nekoliko se razina nadovezuje na niz ranijih Tarbukovih skladbi. Tako se u njoj istražuju zvukovni potencijali unutar raznolikog komornog ansambla (u ovom slučaju čine ga flaute, klarineti, udaraljke, klavir, violina i violončelo), a istodobno se i tematizira određenost glazbe njezinom temeljnom, vremenskom dimenzijom. U tom smislu, ovo se djelo poglavito nadovezuje na skladbu 4 estancias iz 2012. godine, također nagrađenu Nagradom “Josip Štolcer  Slavenski”. Tarbuk se, međutim, ne ponavlja. Jer, usprkos činjenici da se obje skladbe temelje, među ostalim, na serijalnim načelima, kao i na skladateljsko-tehničkim postupcima koji nose izravne odzvone djela autora prve polovine prošloga stoljeća, a posredno su zagledana i puno dalje u prošlost, do baroknih majstora, pa čak i frankoflamanskih polifoničara, Quattre épigrames istodobno su i posve samosvojno djelo. Odustajući od polistilizma i izvanglazbene programnosti, odrednica inače bitnih za velik dio njegova opusa, Tarbuk ovdje donosi “program” koji je izrazito unutarglazben. Četiri stavka tako su četiri ogleda o različitim aspektima protoka glazbenoga vremena, kojemu se u konačnici, kako ističe i sam skladatelj u popratnome tekstu, “ne može uteći”. Ti eseji ujedno su i suptilne posvete starijim majstorima, premda nipošto ne na razini citatnosti i/ili parafraziranja. U korištenju zrcalnih obrazaca u prvome stavku moguće je tako naslutiti Tarbukovu duhovnu bliskost s, primjerice, Bartókom ili čak Machautom; “zaustavljeno” vrijeme drugoga stavka, s kaleidoskopskim mijenama zvukovnih boja podsjetit će na neke Schönbergove ili Webernove opuse, pa čak i na polagani stavak Vivaldijeva Koncerta za četiri violine u h-molu (i njegovu obradu u Bachovu Koncertu za četiri klavira u a-molu); Hindemithu, a još i više – ponovno – Bachu podosta duguje završna fuga. U kontekstu hrvatske glazbene baštine, serijalni postupci u tim stavcima svakako nude i asocijacije na (proto)serijalnost nekih djela Josipa Štolcera Slavenskog – primjerice Chaosa – kao i na načela organizacije glazbene građe u djelima Rubena Radice. No, najpoetičniji, treći stavak Tarbukovih Četiriju epigrama ostavlja dojam hommagea Tarbukovu učitelju Stanku Horvatu i njegovoj trajnoj vjeri u melodiju i latentnu “pjevnost” instrumenata. Taj stavak kao da u sebi nosi i temeljni zaključak ovih četiriju promišljanja glazbenoga vremena – ako se vrijeme već ne može izokrenuti i/ili zaustaviti, ako mu se, štoviše, “ne može uteći”, onda se barem može i treba uživati u ljepoti njegova trajanja.

Trpimir Matasović