47. MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC

30.9. i 1.10. 2020. u 20.00 sati

  • Ulaznice: 40,00 kuna, s popustom 30,00 kuna

Program:

30.9.2020. u 20 sati

KONCERT

ZAGREBAČKI SOLISTI

Ansambl Zagrebačkih solista osnovan je 1953. godine u okviru Radio Zagreba, pod umjetničkim vodstvom glasovitoga violončelista Antonija Janigra.

Tijekom više od šest desetljeća – pod umjetničkom palicom jednako znamenitih koncertmajstora, poput Dragutina Hrdjoka, Tonka Ninića, Anđelka Krpana i Borivoja Martinića-Jerčića – Zagrebački solisti odražavaju kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini, a koju redovito prezentiraju i na prestižnim svjetskim koncertnim pozornicama.

Od 2012. godine Ansambl nastupa uz glasovitoga violinista Sretena Krstića kao svojega koncertmajstora, a ujedno i koncertmajstora Münchenske filharmonije.

Do sada su Zagrebački solisti održali gotovo 4000 koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim centrima i najslavnijim koncertnim dvoranama kao što su Musikverein (Beč), Concertgebouw (Amsterdam), Royal Festival Hall (London), Berlin Philharmonic Hall, Tchaikowski Hall (Moskva), Santa Cecilia (Rim), Carnegie Hall (New York), Opera House (Sydney), Victoria Hall (Ženeva), Teatro Real (Madrid), Teatro Colon (Buenos Aires), Versailles itd.

  •  1.10.2020. u 20 sati – Tribina Čakovec četvrtkom

VEČER LAUREATA – MLADEN TARBUK

SYNCHRONOS ANSAMBL

 

Mia Elezović, klavir

Eric Lamb, flauta

Renaud Guy Rousseau, klarinet

Vlatka Peljhan, violina/viola

Tajana Škorić, viola

Vid Veljak, cello

Luis Camacho, udaraljke

Dirigent: Ivan Josip Skender

Mladen Tarbuk:

Rapsodico za violu (1987.)

Dalmatina za flautu i vibrafon (2009.)

A tre, za gudački trio (1989.) – djelo je dobilo nagradu zaklade “Dr. Ernst Vogel”

– (2014.) za klarinet, klavir, violinu i cello

4 Epigrammes du temps (2019.) za flautu, klarinet, vibrafon  klavir, violinu i cello

MLADEN TARBUK LAUREAT NAGRADE GRADA ČAKOVCA “JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI” ZA 2019. GODINU

Mladen Tarbuk laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2019. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Kršimir Seletković i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio četiri skladbe – io sono je t’aime Frane Đurovića, Razgovore u trgovačkom centru Maka Murtića, Quatre épigrammes de temps Mladena Tarubuka te Darkroom Davora Branimira Vinczea. Jednoglasnom odlukom članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Mladen Tarbuk. Nagrađeno  djelo praizveo je švedski ansambl Mimitabu 8. studenog 2019.  u sklopu programa Glazbene tribine Opatija.

Obrazloženje

Quatre épigrammes de temps na nekoliko se razina nadovezuje na niz ranijih Tarbukovih skladbi. Tako se u njoj istražuju zvukovni potencijali unutar raznolikog komornog ansambla (u ovom slučaju čine ga flaute, klarineti, udaraljke, klavir, violina i violončelo), a istodobno se i tematizira određenost glazbe njezinom temeljnom, vremenskom dimenzijom. U tom smislu, ovo se djelo poglavito nadovezuje na skladbu 4 estancias iz 2012. godine, također nagrađenu Nagradom “Josip Štolcer  Slavenski”. Tarbuk se, međutim, ne ponavlja. Jer, usprkos činjenici da se obje skladbe temelje, među ostalim, na serijalnim načelima, kao i na skladateljsko-tehničkim postupcima koji nose izravne odzvone djela autora prve polovine prošloga stoljeća, a posredno su zagledana i puno dalje u prošlost, do baroknih majstora, pa čak i frankoflamanskih polifoničara, Quattre épigrames istodobno su i posve samosvojno djelo. Odustajući od polistilizma i izvanglazbene programnosti, odrednica inače bitnih za velik dio njegova opusa, Tarbuk ovdje donosi “program” koji je izrazito unutarglazben. Četiri stavka tako su četiri ogleda o različitim aspektima protoka glazbenoga vremena, kojemu se u konačnici, kako ističe i sam skladatelj u popratnome tekstu, “ne može uteći”. Ti eseji ujedno su i suptilne posvete starijim majstorima, premda nipošto ne na razini citatnosti i/ili parafraziranja. U korištenju zrcalnih obrazaca u prvome stavku moguće je tako naslutiti Tarbukovu duhovnu bliskost s, primjerice, Bartókom ili čak Machautom; “zaustavljeno” vrijeme drugoga stavka, s kaleidoskopskim mijenama zvukovnih boja podsjetit će na neke Schönbergove ili Webernove opuse, pa čak i na polagani stavak Vivaldijeva Koncerta za četiri violine u h-molu (i njegovu obradu u Bachovu Koncertu za četiri klavira u a-molu); Hindemithu, a još i više – ponovno – Bachu podosta duguje završna fuga. U kontekstu hrvatske glazbene baštine, serijalni postupci u tim stavcima svakako nude i asocijacije na (proto)serijalnost nekih djela Josipa Štolcera Slavenskog – primjerice Chaosa – kao i na načela organizacije glazbene građe u djelima Rubena Radice. No, najpoetičniji, treći stavak Tarbukovih Četiriju epigrama ostavlja dojam hommagea Tarbukovu učitelju Stanku Horvatu i njegovoj trajnoj vjeri u melodiju i latentnu “pjevnost” instrumenata. Taj stavak kao da u sebi nosi i temeljni zaključak ovih četiriju promišljanja glazbenoga vremena – ako se vrijeme već ne može izokrenuti i/ili zaustaviti, ako mu se, štoviše, “ne može uteći”, onda se barem može i treba uživati u ljepoti njegova trajanja.

Trpimir Matasović