Otvorena je izložba Branka Lepena: Radovi 2013. – 2025.

U četvrtak, 20. ožujka 2025. u 19 sati, u Galeriji Centra je otvorena izložba Branka Lepena pod nazivom Radovi 2013. – 2025.

Moderatorica izložbe bila je Tanja Karas (mag.rel.publ.), dok je izložbu otvorio ugledni likovni kritičar Marijan Špoljar. U nastavku donosimo Marijanov uvod u izložbu:

Može li se nekoga nazvati kiparom (i ostaviti ga kiparom – u statusnom, kategorijskom, medijskom i tehničkom smislu), a da je dobar dio autorove produkcije formalno na rubu ove discipline ili jedva dostiže legitimitet skulpturske forme? Štoviše, smijemo li uopće govoriti o tim kategorijama ako i onaj dio opusa koji bez dvojbe zovemo kiparskim ima izrazito metamorfozirajući karakter, sinkretičku osnovu i ideju samoponištenja svoje fizičke, tvarne pojavnosti? Izričemo ove dileme u povodu čakovečke izložbe Branka Lepena, ali smo ista pitanja mogli postavljati i za većinu autorovih prethodnih izložbenih projekata. Pitanja su, naravno, retorička, jer su odgovori unaprijed poznati, što znači da ih postavljamo kako bismo se, bez kategorijalne krutosti, oslobođeni obaveze stavljanja u pretince, lakše mogli posvetiti odgonetanju one bitne, ishodišne mjere Lepenovog stvaralačkog produkta. Nazvali mi njegov „proizvod“ plastičkim činom ili nekako drugačije ne mijenja u osnovi ništa prema činjenici da okvir toga rada prije svega određuje svijet ideja, nužnost sistema, pravilo cjeline i načelo kontinuiteta. Saberemo li ove vrijednosti, pred nas se tada postavlja djelo lišeno nametnute potrebe  da ispunjava neke, suviše krute preduvjete i da odgovara na baš sve formalne kriterije.

Lepenov ambijent je svijet racionalne konstrukcije, bilo u stvarnom, trodimenzionalnom prostoru bilo u njezinoj projekciji na ploštinu. Budući da je analitičar i problematičar on se ne libi iznova postaviti neka pitanja za koja se čini da su davno razriješena niti bježi od prepoznavanja svoga rada izvan standardnoga područja umjetnosti. Kao inženjer itekako koristi tehnička znanja, konstruktivnu moć i umijeće zanata ne bojeći se da time zatomljuje svoj umjetnički senzibilitet. Dapače, trijada umjetnosti, znanosti i obrta u samoj je naravi njegova stvaralačkog postupka, a razrješenje plastičkog zadatka nemoguće je očekivati bez dinamičnog suodnosa unutar trokuta. Takva pozicija omogućuje autoru da problemsku parabolu protegne i na discipline koje se s kiparstvom tek ukrštavaju, poput objekta, instalacije, prostornoga crteža ili čak slike ili akvarelnog rada s temom prostornih istraživanja. Rečeno protegnuće ne razvodnjuje njegov opus nego ga, paradoksalno, čini intrigantnijim i utemeljenijim, posebno u autorskoj dosljednosti u traženju same biti stvaralačkog postupka. Mada se čini da su sve ideje usmjerene prema dostizanju središnjega ideala svih minimalista i geometričara u umjetnosti, po kome je manje = više, Lepenova nakana nije toliko hladno racionalna i fokusirana na vanjsku formu koliko na konceptualnu i duhovnu razinu plastičkog problema.

Lepen je po obrazovanju inženjer građevinske struke koji je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u scenografskim radionicama različitih zagrebačkih kazališta, što nije samo podatak o profesionalnoj orijentaciji nego govori o njegovom stalnom, svakodnevnom provjeravanju iskustva i zakonitosti prostora. Nećemo baš reći da je to iskustvo imalo regulativnu funkciju, ali je učvrstilo neke postavke o odnosima plastičkih tijela u prostoru, o čvrstoći i fragilnosti masa, o dinamičnim relacijama promatrača, prostora i oblika, o stvarnim i virtualnim promjenama, o važnosti svjetla i sjene. Ako se s ovoga „funkcionalnog“, primjenjenog i scenografskog terena primaknemo područjima „nefunkcionalnog“, kiparskog i autonomnog djelovanja suočiti ćemo se s onim našim prvim važnim pitanjem klasifikacije: gdje pripadaju Lepenove „slobodne“ skulpture i ostali plastički oblici u prostoru? Da li su oni na liniji sinteze autorskog tipa, produkcijski i funkcionalni objekti koji se nastavljaju na ideje ranih avangardi ili su, pak, produkti visokomodernističkog duha koji prebivaju unutar pročišćenog, intaktnog prostora, estetski objekti visoke autonomije?

U strogo formalnom smislu Lepenovi radovi pripadaju području minimalizma, geometrije i racionalne umjetnosti, koji na reduktivni način, primjenom nekih perceptivnih pravila, siromaštvom materijala i ograničenim tvorbenim sredstvima grade geometrijski definirane objekte i konstrukcije. Njihovu potencijalnu „hladnoću“ i „strogoću“ otopljuju sudari ili blagi prijelazi masa, svjetla i sjene, njihova složena, gotovo labirintska konfiguracija koja ih upućuje prema području „matematičke filozofije „ (I. Zidić) te, nadasve, karakter meta-objekata, gdje se skulptura pretvara u oprostoreni crtež, a crtež evoluira u prostorni objekt.

Razvijanju disciplina kojima se Lepen bavi pridonosi i nešto starija serija malih akrilika na platnu koji se autorovom intervencijom nužno stapaju u jedinstvenu zidnu instalaciju te noviju seriju akvarela. O potonjem samo nekoliko „tehničkih“ podataka: serija je u izvedbenom smislu nastala tretiranjem ozalida/fotoosjetljivog papira za kopiranje (kakav se nekada upotrebljavao u arhitektonskim biroima) vodom i nekim sanitarnim sredstvima, pri čemu su nastale fine, meke, transparentne površine sasvim specifičnoga kolorita, kao neočekivanim posljedicama slučajnog, ali inovativnog tehnološkog postupka. Lepen sada prvi puta odstupa od kondicioniranih postavki u kreiranju svoga rada i daje slučaju i slobodnoj slikarskoj gesti ravnopravni značaj prema racionalnoj geometrijskoj konstrukciji koju dijelom zadržava na transparentnom fonu sličnom paus-papiru. Kako tumačiti taj, možda prividni, zaokret? Jedno od objašnjenja kojemu smo skloni doziva i ranije skulpture, objekte i crteže, rezultate izrazito programiranih prostornih koncepata i produkte mentalnih operacija, kao plastičkih rješenja koja nisu lišena poetičkog naboja hranjenog instinktom, senzibilnošću, subjektivnom voljom i biljegom ruke. Njihov prostorni kontekst brani ih od opasnosti da postanu izolirani, samodovoljni objekti. Dinamika interaktivnih odnosa između objekta i promatrača olabavljuje njihovu statičnu impostaciju. Svjetlo i sjena razaraju krutosti, zatvorene forme prostornih petlji kao da intimiziraju kiparsku priču, a ni materijali željeznih šipki i cijevi kojima autor gradi svoju konstrukciju nisu hladni, aseptični, strojno fabricirani nego se na površini ponekad ostavlja minimalna neravnina, trag brusa, ekspresija materijala. Naravno, ne dovodimo u sumnju da je Lepenov plastički univerzum, sazdan od minimalne građe, rađen sa oskudnim sredstvima, racionalno određen i programiran, apstraktan i bez zahtjeva koje postavlja funkcionalna, javna plastika. Ne odričemo njegovu pripadnost modernističkoj ideji autonomnog objekta i priključak krugu neokonstruktivista i neominimalista, ali se također ne suprostavljamo onome motriteljskom oku, razumu i srcu koji u Lepenovim skulpturama, objektima, crtežima i slikama pronalazi intimni svijet i senzibilitet koji je podalje od racionalnosti neke praktične geometrije, koji se ne boji ni stanovite estetičnosti.

Nevelika, ali pažljivo planirana čakovečka izložba odvija se u galeriji koja je i u funkciji pretprostora kazališne dvorane, što je, s obzirom na dugogodišnji Lepenov profesionalni rad u kazališnoj scenografiji, ne samo simbolički važno nego iznova  podsjeća i na moguće izvore, geneologiju njegovih rješenja, prije svega u izboru materijala, definiranju prostornih relacija, dinamici svjetla i sjene, iluziji i deiluziji objekta u ambijentu. Ne govorimo, dakako, o teatarskim efektima nego o razvoju plastičkih vrijednosti, ali ne branimo ni pristup koji u razmještaju objekata vidi artikulaciju nekog prostora zbivanja, odnosno u stvaranju ambijenta potenciranje stanovite dramaturgije prostora, znatno veće od izložbenih praksi na koje smo navikli.

Marijan Špoljar