izložbeni prostor, 21. ožujka 2019. u 19.00 sati – 8. travnja 2019.

PETAR HRANUELLI                                       

Rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 51 samostalnih i 99 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić, Romana Tekić, Olivera Vukotić, Vesna Bunčić, … Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Crna Gora, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,…)

Hranuellijev opus materijalom i vitalnošću vezan je uz ishodište, otok Brač. Kamene skulpture formi apstrahiranih iz figurativnog prikazuju najčešće žene (Venere) i ljudsku figure općenito, redovito u dijalogu s tradicijom od prahistorije preko klasične antike do suvremenog doba. Vitalnost i bujnost isklesana u kamenu, nekadi i u drugim materijalima poput stakla, bilo da se radi o skulpturama manjeg formata ili javnoga karaktera odlike su Hranuellijeva stvaralaštva.

Član je HDLU-a  od 2006. godine. Živi i stvara u Rasoji i Zagrebu. .

Izložbu će otvoriti povjesničarka umjetnosti Iva Körbler .

Skulpture i crteži Petra Hranuellija

Što razmišljam gledajući skulpture Petra Hranuellija? Gledam li najprije volumen, elemente forme, materijal iz kojeg su izrađene, površinu, morfologiju, utjecaje… ili me neodoljivo privlači njihova poruka, simbolizam i kontekst u koji umjetnik pozicionira ženu kao vječnu temu? Događa se upravo ovo drugo.

Te dimenzijama male, ali iznimno moćno oblikovane skulpture žena, u punoći volumena i snazi s kojom je u njima zatočena energija oblikovanja, emaniraju na promatrača poruku o ženi kao ne samo vječnom vitalističkom principu, već otkrivaju Petra Hranuellija kao feminista u najčišćem značenju pojma, bez suvišnih ideoloških natruha. Mogli bismo reći kako autor motivu žene prilazi arhetipski, a mogli bismo jednako tako istaknuti kako je vrlo zanimljivo da u današnje vrijeme – kada svi drže dijetu ili imaju iskrivljene standarde o izgledu ženskog tijela – jedan umjetnik ponovno želi staviti u prvi plan arhetipski simbol plodnosti, obnavljanja života, ali i žene koja je postojana, stamena i otporna na sve životne nedaće i bure. Hranuellijeve skulpture žena ne može otpuhati niti velebitska bura, a kamoli da im može nauditi neki frustrirani pripadnik muškog roda.

No, ovaj je skulptor dugo tražio i usavršavao svoj izraz, svjestan obvezujućeg i opterećujućeg konteksta velike tradicije moderne i suvremene hrvatske skulpture, posebice u kamenu i bronzi. U njegove oblike nisu ugrađene samo paleolitske Venere, simboli plodnosti dalekih civilizacija, barokne raskošne i putene ljepojke, već je umjetnik sam sebi postavio zahtjevnu granicu: u opsežnom stilsko-morfološkom vokabularu kojeg su nam ostavili hrvatski moderni i suvremeni kipari i kiparice, Hranuelli je percipirao i usvojio kiparske probleme i rješenja – ili im je tek postao intuitivno blizak – Frana Krišinića, Ive Lozice, Koste Angelija Radovanija, Zvonimira Lončarića, Milene Lah, Velibora Mačukatina, Vjekoslava Rukljača i Marije Ujević-Galetović, ali ih nije prepisao. Hranuellijeve skulpture pokazuju pomno studiranje anatomije ženskog tijela i pokreta, iako na prvi pogled djeluju tako voluminozno: to što su punijeg volumena, ne znači kako je na kiparu lakši zadatak da ih volumenski i prostorno oživi i „pokrene“. Štoviše, taj je proces još zahtjevniji.

Mramor i kamen iz kojeg izlaze Hranuellijeve žene iznimno je dinamiziranih površina i ploha, kao da ih je zaista oblikovala tisućljetna erozija vjetra i vode. One postoje još od prije svijeta – što bi se reklo – prije ove naše civilizacije, a toliko će trajati i u budućnosti nakon nas. U oblikovanju površine, kao i specifičnoj atemporalnoj morfologiji poput totema i simbola plodnosti, umjetnik iznimno pazi da ih pretjerano ne dorađuje, odnosno, pomno ih usavršava, ali pazi da svaka mala forma ostane sačuvana kao da je dio prirode ili svojevrsni u prirodi pronađeni objekt (objet trouvé) ma koliko to nekomu u interpretaciji i kontekstualizaciji zvučalo pomalo bizarno. U ideji kako su žene dio prirode, i često po mnogim parametrima bliže njoj od muškaraca, Hranuelli ne pretjeruje, već ju odlično balansira kao poruku svojih skulptura.

Crteži u tušu na bijelom papiru mogu biti shvaćeni kao predlošci za skulpture, ali jednako tako kao samostalna likovna slika i artefakt. Oni su jednostavni, čisti i nepretenciozni, i u svojoj voluminoznosti izazivaju tiho poštovanje. No, uvijek ćemo u Hranuellijevim crtežima ženskog tijela zapaziti nježnost i određeno strahopoštovanje pred time koliko je žensko tijelo zapravo vrlo moćan stroj. Ponekad smo zaista bliže vodama, zemlji, vjetru i fazama Mjeseca, nego ostatku naših muških polovica, a taj fenomen Petar Hranuelli iznimno senzibilno prepoznaje i utiskuje u svoje crteže i skulpture.

Iva Körbler

Petar Hranuelli