40. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI

Centar za kulturu Čakovec – izložbeni prostor

  • 14.5. – 4.6.2013.

ROKO ŠTOKIĆ-akvareli

ROKO STOKIC MMM 2013

Ljepota pejsažnog je sukus novog ciklusa akvarela Roke Štokića, umjetnika -koji je zavidnu umjetničku afirmaciju stekao impresivnim grafičkim opusom, razvijanog u različitim tehnikama, prvenstveno plohama akromatskih vrijednosti, i sjajnim osjećajem za strukturu i ritam kroz uprizorenja pretežno nepredmetnog karaktera. Sačuvana je i motivska asocijativnost utkana u tkivo grafičkog lista. Akvareli su razumljivo djela drugačijeg karaktera no u osjećaju za prostor, pomake masa bliskost s grafikom je evidentna. U autentičnosti izraza umjetnik se jednostavno ne može bitnije odmaknuti od svog senzibiliteta, pa tako i Štokić kod svojih recentnih radova nenametljivo prati zajedničku nit svoga opusa. Novi Štokićevi akvareli nastali su u koncentratu vremena, u dva slikovita zemljopisna isječka, istarskih toplica i zagrebačkog Bundeka, ambijenata u kojima je Štokić našao zanimljive kadrove, često varirajući srodne poglede na njih. U akvarelima relativno velikog formata prizori su građeni naglašenom gestualnošću, pulsiranjem silnica boje razvedenih u scenama kolorističke otvorenosti. S prodorima svjetla u čvrstim i prozračnim masama, s akcentuiranjem pojedinih kromatskih partikula u osvajanju prostora. U dinamičnim kompozicijama preobrazbe krajolika, pretežno kultiviranog parkovnog karaktera, Štokić se približava i vidu lirske apstrakcije. Događanje oblika sugerirano je i stupnjevanjem zvučnosti boja, izjednačene s pojmom likovne melodioznosti, kojom akvareli dobivaju i glazbenu konotaciju. Nakupine (naplavine) kromatskih segmenata i čestica svojom ritmičnošću prate ljepotu neke skladbe, s postupnošću njenog tijeka i obratima koji je čine posebnom. Roko Štokić u spontanosti slikarskog pristupa zadržao je jasnoću osnovnog kordinantnog sistema odabranog motiva, čitkost u srazu i dijalogu formi. Štokić znade prepoznati duhovnu ljepotu tvarnog, dimenziju unutrašnjeg bljeska, tenziju nepredvidljivog u bujici oblika, uzraslih do razine umjetničke začudnosti.Usprkos velikom iskustvu Štokiću ne nedostaje svježine, divne radosti stvaranja. Sukladno svom temperamentu, nervu sklonom kreativnoj igri površine njegovih slika karakterizira širina poteza, neosporna sigurnost izvedbe, te izuzetni osjećaj za ugođajnost uprizorenja. U sintezi raslinja, vode, neba uhvaćen je pravi trenutak vitaliteta prirode, njene putenosti u orkestraciji fragmenata, gdje svaka mrlja ili obojena linija ima svoje logično mjesto. U paralelnosti akvarela s glazbom može se govoriti o slikarskoj partituri, odnosno pjevnosti u poetičnosti oblika. Vrtloženja, nizanje pojaseva podsjećaju na konkretno, znanu adresu krajolika sa zabilježenim oblicima, čvorovitim i čednim, sastavnicama tjelesnosti u umreženju jezgri organičkog predznaka. Štokića objektivno ne zanima analiza djela izvan prožimanja emotivnog i likovnog, u motivima stvarne i simbolične florealnosti (znaka kumulirane ljepote) kojim i zumiranjem maleno postaje monumentalno, u dosegnutoj veličajnosti prirode. Roko Štokić notom ditirambskog u kapilarama pejsaža podiže temperaturu prostornog zbivanja, duboko vjerujući i ostvarujući energiju oblika i boja.

                                                                                                                                     Stanko Špoljarić

 

Roko Štokić rođen je u Moravicama, u Gorskom kotaru, 20. travnja 1935. Rano djetinjstvo, provedeno u vihoru rata, i ratna razaranja, preseljenje iz Bosiljeva u Karlovac 1943. godine, ranjavanje i gubitak brata blizanca bili su prevelika trauma da bi se taj period mogao nazvati sretnim djetinjstvom. Crtanjem i slikanjem ispunjava slobodno vrijeme, pa se uz školovanje u gimnaziji «Dr. Ivan Ribar» u Karlovcu priključuje likovnoj grupi slikara i kipara “Armando”. Odlazi u Zagreb 1952. godine, gdje se upisuje u Školu primijenjene umjetnosti. U kreativnoj atmosferi Škole primijenjene umjetnosti, koju znalački vode, na grafičkom odjelu, afirmirani likovni umjetnici i pedagozi: Vlado Pintarić, Stjepan Kukec, Albert Kinert, Vilko Gliha-Selan i Ivo Šebalj, pružili su mladom Štokiću mogućnost za rad i sazrijevanje, prije svega njegova poetskog karaktera i osebujnoga izražajnoga grafičkog nerva, kao i mogućnost za sanjarenje o ljepoti slika, crteža i grafika, koje će se u sljedećim godinama utkati u njegovu likovnost, u dramaturšku dubinu senzibilnog i afektivnog doživljavanja svijeta i prostora, njihova pulsiranja, svjetlosti, tame, boja i obličja u kojem se kretao sve slobodniji i spontaniji. Nakon mature na Školi primijenjene umjetnosti, 1957. upisuje se na grafički odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Zadivljujućim lirskim rukopisom, na granici slikarstva i grafičkog izraza, profesor Frano Baće znalački je formirao Štokićevu grafičku ličnost, uputivši ga u sve tajne grafičke umjetnosti, a posebno litografije, koja se sudbinski vezala uz Štokićev umjetnički rad. Od 1962. do 1964. godine polazi poslijediplomski studij iz područja umjetničke grafike kod profesora Marijana Detonija. U kratkom razdoblju od 1964. do 1967. godine djeluje kao slobodni samostalni likovni umjetnik. U ULUH-ovu grafičkom atelijeru radi na «velikim litografijama», koje izlaže samostalno 1967. u Salonu LIKUM-a i u Zorinu domu u Karlovcu. Za njih povjesničarka umjetnosti i kustosica Moderne galerije u Zagrebu Mladenka Kadić-Šolman piše: “Izložene litografije na ovoj izložbi širokog su poteza, snažnih kontrasta, sigurno definiranih ploha na kojima ga ne zanima niti zaustavlja detalj, već je površina podređena sveukupnom dojmu koji želi postići. Te listove odlikuje jasnoća likovne misli i dominacija sredstava kojima se služi.” Izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i svijetu. Ovaj grafički ciklus promovirao ga je u jednog od najznačajnijih grafičkih umjetnika u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti druge polovine dvadesetog stoljeća. Godine 1967. izabran je za profesora na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, na Katedri za likovne umjetnosti, gdje je vodio kolegije crtanja, slikanja, grafike i grafičkog pisma. Za svoj pedagoški rad 1988. izabran je u znanstveno nastavno zvanje docenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odjelu pedagogijske znanosti iz područja likovne kulture.

ROKO STOKIC 1

Živi i radi u Zagrebu. Adresa stana: Viktora Kovačića 30/VII, tel.: 01/6670-316.