Mirela Ivičević laureatkinja Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2025. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu  Senka Bašek, Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković i Mladen Tarbuk,  u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Reflexiones sur Ravel Šimun-Čarlija Botice, Treću simfoniju “Salve Mundi Salutare” Srećka Bradića, Red Thread Mermaid Mirele Ivičević, Pet kratkih priča Šimuna Matišića i Ad imum Lukše Vučića Montane.  Većinom glasova članica i članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureatkinja Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Mirela Ivičević. Nagrađeno su djelo na Danima glazbe u Donaueschingenu 19. listopada 2025. praizveli  Simfonijski orkestar Jugozapadnonjemačkog radija i dirigentica Elena Schwartz. Nagrada će laureatkinji biti uručena 14. svibnja 2026., u sklopu programa 53. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu.

Obrazloženje

Skladateljski put Mirele Ivičević obilježen je postupnošću i dosljednošću u opreznom istraživanju zvuka, ali i smionom (pre)ispitavanju izvanglazbenih tema. I premda su te i takve preokupacije već zarana dovele do vrhunskih rezultata – čak i prije Planeta 8, koji joj je priskrbio prvu od sada već četiri Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” – zamjetan je svojevrstan umjetnički crescendo, čiji je Red Thread Mermaid tek dosadašnji, ali, pretpostavljamo, nipošto ne i konačni vrhunac. Unutarglazbeno i izvanglazbeno pritom su neraskidivo povezani, no njihova prožetost s vremenom postaje sve intenzivnijom. Dok su, primjerice, teme gaženja prava manjinskih društvenih skupina (The Rape of Rainbow), nedvosmislenog sučeljavanja s povijesnim revizinizmom (Case White) ili ženskoga identiteta (Black Moon Lilith, donekle i How to Fly) u sâmim djelima naznačene svojevrsnim glazbenim “signalima” ili tek na razini asocijativnosti skladateljsko-tehničkih postupaka, Red Thread Mermaid svoju temu ne samo da “ozvučuje” i/ili “ilustrira”, nego je koristi i kao katalizator unutarglazbenih zbivanja. Ponovno posegnuvši za identitetskim temama te angažiranim komentarom na društvene pojave i njihove mijene, Ivičević ovaj put duboko ponire u pitanja kolektivne svijesti i podsvijesti u kontekstu promjene društvenih paradigmi koje su rezultirale – među ostalim – i gotovo prisilnim potiskivanjem dijelova sada “nepodobnih” segmenata kolektivne memorije i nametanja novih identitetskih označitelja. Skladba tako isprva donosi krhotine glazbenih (i ne samo glazbenih!) uspomena u obliku još gotovo posve neprepoznatljivih motivičkih fragmenata, koji, postupno izranjajući iz podsvijesnih dubina, poprimaju sve jasnije oblike, vodeći do zaključne – majstorski instrumentirane! – apoteoze nepokorenih sjećanja. A ta sjećanja ne pripadaju samo skladateljici i/ili njezinoj “sireni”, “čudesnom biću koje povezuje najbolje od različitih svjetova”; ona pripadaju i svakome slušatelju, koji će u njima prepoznati ne samo nekog – možda i nepoželjnog – Drugog, nego i sebe sâma.