Centar za kulturu Čakovec / Galerija / 8. prosinca 2022. u 19.00 sati / otvorenje izložbe
Trajanje: 8.12.202. – 16.1.2023.
VLADIMIR BLAŽANOVIĆ
izložba slika
KREATIVNA VJERODOSTOJNOST SLIKARSKOG PUTA
Umjetnički opus Vladimira, Vlatka Blažanovića primjer je slikarske rafiniranosti utkane u maštovite kompozicije, građene oblicima njegovane palete, skladnih kromatskih sazvučja. U ugođaju sjetnosti i vedrine, zbilji meditativnog ozračja nastaju ostvarenja suptilnih silnica plemenite likovnosti, duhovnosti utkane u slike. Vlastita stilistika jedinstvene konotacije ima dva tematska uporišta. I ova izložba ih predstavlja, sa slikama nastalim u posljednja dva desetljeća. Odabir je to glavnih i snažnih koordinata opusa, kreativnih staza u svečanosti Blažanovićeve umjetnosti. Dakako s nekim razložnim razlikama s obzirom na motivske akcente, no stanja koja slikom otkriva imaju svoju bit u dubini duhovnog. Tako s razumjevanjem, upravo posvojenjem, formiranim u godinama najranije mladosti, pristupa jednom od motivskih izazova, prizorima krščanske ikonografije, (nažalost danas mnogi autori sakralnom u umjetnosti prilaze vrlo površno) te je naglasio i njihovu teološku dimenziju, prenoseći likovnom interpretacijom i biblijsku poruku.
Kod širine slikarskih adresa, izvan sakralne tematike, poput slutnje uprizorenja figurativnog, ili atmosfere krajolika u kazaljci dana, te djela s približavanjem apstrakciji, i ostvarenjima asocijativne predmetnosti Blažanović polazi od bogatstva unutrašnjeg kontemplativnog svijeta, te imaginacijom u dijalogu s talentom produbljuje prostore slike. Oblici njegovih slikarskih tvorbi karakteristične su prepoznatljive slikarske osobnosti, i u postavi jezgovite forme i njenom razlaganju, vrsti obrisnih linija, slobodnom grafizmu, te kolorističkoj orkestrakciji. Izgrađena rukopisnost odražava se u primjerima likovne autonomnosti, u prisjećanju pejzažnog, (detalja ili većeg zemljopisnog isječka), te interijera i florealnih odora. Blažanovićeve motivske raspone prepoznajemo i kao i blagu jeku relatistične datosti, svedenost na znak proizašao iz slojevitosti kumuliranih predložaka, ili odraza inspiracije trenutka u hodu umjetničkog trajanja. U kompozicijama i stamenih i lepršavih formi, svodivih na srodnu logiku reda, upisanu i u primjere likovne discipline i djela sa slobodnijim kretanjem slikovitih izdanaka. Rukopisom pretežno umirene gestualnosti Blažanović površini slika daje i gradacije dramatskog naboja i notu smiraja, spajajući izglede na putu asketskom i ditirambskom u svoj ideal ljepote. Izrasle na izvoru emotivnog, sadržajnim impulsima, lozinkama metaforičnog, simboličnim buketima slikarskog oslobađanja. I gdje lirsko u dramaturgiji slike može dobiti i drugi predznak. No bez radikalnih otklona.
Blažanovićeva slikarska rijeka ima svoje virove i rukavce, finese poput šapata, pa i gromoglasna kazivanja, no glavni tok rijeke jasnog je smjera. U djelima s uzbuđenjem ekspresivne likovnosti, ali i događanjima sanjarske tankoćutnosti, različitosti, gdje i kušnja i slikarski intimizam imaju svoje mjesto. U djelima s amblematičnim kotama, brda, oblaka, raslinja, konstanta prirode i njezine promijenjivosti. Imenovanje slika poput “Procvala pustinja”, “Dodir proljeća”, “Jutarnji susret” upućuju na motivsko naručje zavodljivih žarišta, i podneblja i praskozorja, prenijetih trptajem slikarske forme. I slojevitosti površine, s temeljem, svjesnim erozijama, nabranom slikarskom draperijom kao u “Palimpsestu”, sukladno nazivu, djelu “obojene prozračne gustoće”. Blažanović suodnose u svojim slikama integrira u vitalitet slikarske površine, sa stupnjevanjem prostora i različitom energijom boje, i u dominantnim oblikovnim nakupinama i poljima odmjerene likovne vibrantnosti. Epiderma slike, s delikatnim koprenama i mrljolikom sadnjom formi, i u samom procesu stvaranja odražava vrijednosnu puninu odnosa stalnosti pojma ljepote i osobnog tumačenja njene veličajnosti u autentičnosti umjetničkog izraza. Ostvaren sklad sinonim je za metodičnost i igru Blažanovićeve poetike, stalnog čeznuća da prividno obično pređe granicu ka odredištima produhovljenosti.
Upućenost transcedentalnom u pristupu motivu vidljivija je na prvi pogled u djelima sakralne tematike. Blažanović je svjestan da se bez odgovornosti u tome i krije opasnost da izvanjsko, literarno, postane mjerilo za čujne ulaske nebeskog u sliku, te da je potrebno blaženstvom duha (sukladno svom prezimenu), pa i skrušenošću, osmišljavati biblijske motive u punini ljepote tvarnosti i svjetla. Blažanović ljudskim i umjetničkim predanjem nadilazi plošno pokrivanje motiva te ulazeći vjerom, nadom u pojedini prizor, nije tek neutralni promatrač, već na neki način i sudionik u svetosti zbivanja. Na potki Evanđenja Blažanović je otvarao svoje vidike za veliki broj tema, često vezanih uz Kristov golgotski martirij, koji nije sastavnica ove izložbe, no valja ga spomenuti, jer u mnogome određuje njegovo življenje sakralnog u umjetnosti. Blažanović osjećajem za rast drame u patnji i žrtvi kalvarijskog hoda, pobožnošu razvija složeni scenarij Križnoga puta, i preko značenjskog obilježja svake postaje i poštivanja slijeda zajedničke niti, oblikuje scene potresnosti i uzvišenosti. U motivsku cjelinu Svetog trodnevlja spada i scena Posljednje večere. Znana su genijalna riješenja umjetnika iz prošlosti. Leonardovo, s ritmiziranim grupiranjem apostola postavljenih spram centralnoj figuri Krista, likova smještenih u prvom planu, u idealnom prostoru linearne perspektive, i Tintorettovo sa snažnim dijagonalnim ulaženjem u prostor, obilježenim mističnim svjetlom. Stilovi su se mijenjali no sve do naših dana, uz određena odstupanja, takova kompozicijska rezimiranja ostala su glavna načela kojima su se umjetnici rukovodili. Blažanović je uveo svoja, kroz promjenu rakursa, s pogledom odozgo na apostole, s naglašavanjem plohe stola, s kruhom i vinom na njemu, znakove ustanovljenja Euharistije.
Uz božićne motive, orijentire sakralnog djela izložbe, valja naznačiti sadržajno kontrastne, no i povezane teme, posebne Blažanovićeve privrženosti, prikaz majčinske boli u sceni “Pieta”, građene tamnom gamom sivkstih vrijednosti, i motiv proslave božanskog tijela u sceni “Uskrsnuća”, osmišljenom blistavom bojom pretočenom u svjetlo. A svjetlo nas vodi u Blažanovićev pristup “Večeri u Emausu” čudesnog susreta Krista i učenika, prenijetog darom posvećenog kruha na svevremensku razinu. Iskra svjetla pojavljuje se već u sceni “Navještenja” u “Božićnoj noći” i “Jaslicama”, rođenju Isusovom u Betlehemu, koje je tako toplo, s nizom slikovitih detalja zapisao evanđelist sv. Luka. U tom tragu sačuvanog dječjeg oka i srca, ispunjenog sjećanjem na obiteljska druženja uz jaslice u kući, i onima u župnoj crkvi, Blažanović se potankošću belkanističke ljepote vraća tom motivu. Znakovito svjetlo zvijezde u trokutastoj širini plohe upućuje na događaj dolaska Boga na zemlju u skromnoj štalici. Nataloženo iskustvo govori o slikarskoj zrelosti, no ni najmanje ne narušava svježinu čestog obnavljanja doživljaja motiva. Blažanović tretira likove malog Isusa, Marije i Josipa gracilnom jednostavnošću, osvajajući sadržajem, i prodorima čiste boje “betlehemske” slike punih dragosti. Zanimljiva je portretna strana u prikazivanju likova, izražajnost lica građena je bez veće anatomske dorađenosti, s mekim bridovima stilizacije, često s jasnim razdvajanjem tamnih i svjetlih partija, s isticanjem linija tjelesnog, i tonom inkanata identičnim, primjerice s aureolom, ili okolnim prostorom, konačno i bez htijenja za slikarskom idealizacijom prizora. Likovna su to Blažanovićeva sredstva za izvanredno provedenu psihološku i sadržajnu karakterizaciju likova, sukladno motivu kojeg su nositelji. Upravo je fascinantno kako Blažanović povezuje određenu zadatost klasičnog izraza i suvremeni slikarski jezik, svjestan višestoljetne tradicije sakralne umjetnosti, poznavajući i poštujući njene vrijednosti, no u svojem svjetonazoru i umjetničkoj vjerodostojnosti nadahnućem nalazi čvrste karike i nježne kanelire za djela s jasnim okosnicama likovne i misaone uvjerljivosti. S neospornim pokrićem za respektabilno mjesto ukupnog opusa u modernoj hrvatskoj umjetnosti.
A kada se radi o sakralnoj tematici zgodno je povući paralelu s poliptihalnom kompozicijom “Četiri evanđelista”. Marko, Matej, Luka, Ivan zapisali su događaje iz Kristova života, poruke Spasitelja, naveli poučnost prispodoba, a Blažanović ravnopravno sa značajnim umjetnicima u povijesti i našem vremenu, adoracijom čovjeka i umjetnika, stvara djela koja nisu samo dojmljiva slikarska činjenica, već i vid svjedočenja.
Stanko Špoljarić
Biografija
Vladimir Blažanović (Donji Hasić kod Bosanskog Šamca, 1953.) završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1981. u klasi profesora Vasilija Jordana. Uz štafelajno slikarstvo bavi se zidnim tehnikama, te vitrajem. Izlagao je samostalno četrdesetak puta i sudjelovao na više slikarskih projekata u sakralnim prostorima. Član je grupe CONTRA od 1998. U izdanju Art magazina KONTURA izašla mu je monografija 2006. godine autorice Margarite Sveštarov Šimat. Živi i radi u Zagrebu.
