MATKO VEKIĆ / Naplavine/ Galerija / 10.11. – 6.12.2022.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC 

• Galerija / četvrtak 10.11.2022. u 19:00 sati / otvorenje izložbe
• Trajanje: 10.11. – 6.12.2022.

MATKO VEKIĆ

NAPLAVINE

Možda se na prvi pogled pri susretom sa slikarstvom Matka Vekića ne bi moglo zaključiti kako se radi o iznimno misaonom i analitičnom umjetniku koji stvarima i fenomenima ovoga svijeta istovremeno pristupa kontemplativno, kritički i procesualno. No, njegovo je slikarstvo upravo takvo. To nije tek bravurozno prenošenje viđena i odabrana motiva na platno: iza toga je dugotrajan postupak adekvatnog odabira tonske palete i različitih tehničkih slikarskih postupaka.

Kada je Tonko Maroević 2008. godine povodom umjetnikove izložbe u zagrebačkoj Gliptoteci napisao kako je „kroz nepuno desetljeće i pol slikar Matko Vekić stvorio djelo koje imponira ozbiljnošću, privlači raznovrsnošću, a opet uvjerava nekom unutarnjom homogenošću što povezuje naizgled disparatna okušavanja“1, kao da je stvaralaštvo ovog slikara time bilo trajno pozitivno detektirano i određeno. Već u svojim prvim ciklusima slika s kojima se javio u drugoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća, Vekić se spontano nametnuo na hrvatskoj likovnoj sceni ozbiljnošću metijerskog pristupa, ali podjednako i temama i motivima koje je birao za svoje slike. Uzmimo u obzir kako je lekcije naučene kod svojeg profesora Đure Sedera na zagrebačkoj Akademiji usvojio i zapamtio na idealan način, produbljujući koncept postekspresionističke i enformelističke razgradnje i materične revitalizacije fakture slike. Ponekad bliži apstraktnoj redukciji motiva i svođenju motiva na znak, a ponekad jasno figurativan, slikar je razvio prepoznatljiv izričaj koji je u svakom ciklusu bivao nedvojbeno „vekićevski“, svjedočeći kako se vrlo pravilno može pratiti razvojna putanja njegova slikarskog razmišljanja i sazrijevanja – bez skliznuća u bilo kakav stilski eklekticizam.

Matko je umjetnik iznimne erudicije, koji prati sve društvene fenomene i anomalije u zadnjih tridesetak godina, prenoseći u kadrove slika otuđenost današnjeg čovjeka unutar tehnologiziranog svijeta. Od bilježenja urbane praznine, života koji je surogat nekog nedostižnog ideala potrošačkog društva do pokušaja da se prevladaju sve turobne dimenzije današnje egzistencije, Matko Vekić uvijek je nudio izlaz iz ikonografije popularne kulture i urbanog zatvora od čelika, betona, mostova, automobila i dalekovoda.

Iako se u novim djelima ne može pronaći lik čovjeka, možda više no ikada dolazi do izražaja umjetnikova „opčinjenost prirodom“ (Petar Prelog), koja u sebi nudi jedini suvisli bijeg od dekadentne civilizacije, ali jednako tako govori u prilog jačanju meditativne i kontemplativne inačice ovog slikarstva.

Ne zapostavljajući značaj čvrste kompozicijske strukture svojih slika, pažljive ravnoteže dubinskog rasporeda elemenata, mnoštva planova koji se preklapaju i zahtjevnog suodnosa toplih i hladnih boja, slikar nastavlja s radom na teksturi slike, na pojačavanju prirodne reljefnosti motivskog predloška, što postiže dodavanjem akrilnih kitova akrilnim bojama na drvenoj podlozi. Može nam se učiniti kako u novom velikom ciklusu među grane drveća / alepskih borova, obalu, more i krošnje slikar želi „uvući“ neki protuprirodni red i ravnotežu, ali tek ćemo naknadnim proučavanjem detalja linija i ploha zamijetiti kako se radi o prenošenju savršenog trenutka mira i ravnoteže u prirodi kada nema vjetra ili je neobičan čvorasti, nepravilan fragment bora i grane upravo tako autentično prenijet u kadar slike: kadar je prilagođen motivu, a ne motiv kadru. Grane i debla borova ovdje nedvojbeno žive samostalni život, i svojim grafizmom snažnih, punih crnih volumena preuzimaju kadar slike u potpunosti.

„Vekićeve ‘apstraktne topografije’ (Schwabsky) maestralna su priča o mediteranskom pejzažu kao izvoru nadahnuća i kao utočištu suvremenog čovjeka“ (Snježana Pintarić)2. No, ono što Matka Vekića pozicionira iznimno visoko na skali slikarske i umjetničke uvjerljivosti jest kontinuirani napor i težnja da svakoj novoj temi i motivu priđe na osobit i još vizualno neotkriveni način, čuvajući se bilo kakve trendovske infekcije. On ne slika prirodu jer je trenutno važna ekologija, zelene politike i globalna ‘zelena’ ideologija pa time želi za svoju umjetnost dobiti više bodova i medijskog prostora. Ne. On je oduvijek biofilan umjetnik kojemu je jasno da uništavanjem prirode uništavamo nepovratno svoje stanište i civilizaciju, zato je toliko posvećen mitskim stablima poput alepskih borova, koji jednako tako nepovratno nestaju posječeni na našoj morskoj obali pred naletom betona, mramora i inoksa. Čak i debla naplavina nastavljaju živjeti svoj samostalni život, ona su poput drevnih bića iz nekog mita i pradavna vremena, čuvajući u sebi dimenziju sjećanja na vremena pred stotinjak godina i više. U tom kontekstu, slažem se sa Snježanom Pintarić kako nove Vekićeve slike imaju izvjesnu upozoravajuću dimenziju, i nisu tek kontemplativni pejzaži izvan konteksta vremena i prostora.

Iva Körbler

Matko Vekić (Zagreb,1970.), slikar; diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1995. u klasi prof. Đure Sedera. Od 2007. je docent, a 2011. godine izvanredni profesor na ALU u Zagrebu.

Do sada je izlagao na preko pedeset samostalnih te brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, kao i likovnim kolonijama. Predstavljao je Hrvatsku dva puta u Kairu, 2006. na 10. i 2010. na 12. međunarodnom bijenalu, te 2009. godine u Veneciji, na 53. međunarodnom bijenalu.

Matko Vekić jedan je od najozbiljnijih i najproduktivnijih autora u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Prepoznatljiv je po svojim ekspresivnim radovima, koji plijene ne samo slikarskom tehnikom, već i snažnom društvenom kritikom. U svojem radu koristi se različitim motivima problematizirajući i obraćajući se ironiji i apsurdu stanja suvremenog društva. Iako se opredijelio za klasični medij slikarstva i tzv. stiliziranu figuraciju, kritika ga ne shvaća izdvojeno od suvremenosti i utjecaja ostalih medija.

Njegova se djela nalaze u fundusima istaknutih hrvatskih muzeja i galerija te privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

Za svoj je rad višestruko nagrađivan, među ostalim godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“ za najbolju izložbu (2022.). Član je HDLU-a i HZSU-a.