DORICA MATJAN / MOJA PJESMA MEĐIMURSKA / slike / izložbeni prostor CZK / 11.5.2021. – 25.5.2021. / uz 48. MMM JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI

• 48. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI / UZ 125. OBLJETNICU ROĐENJA JOSIPA Š. SLAVENSKOG
• utorak / 11.5.2021. u 19:00 sati / Izložbeni prostor / otvorenje izložbe

DORICA   MATJAN

MOJA PJESMA MEĐIMURSKA

slike

 

Biografija

Dorica Matjan rođena je 1973. godine u Zagrebu u umjetničkoj obitelji porijeklom iz Čakovca. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Bavila se pedagoškim radom, ilustracijom i organiziranjem izložbi. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2006. godine i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Sudjelovala je na više likovnih kolonija. Izlagala je na 38 samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Križevcima, Krapinskim Toplicama, Splitu, Dubrovniku, Starom Gradu na Hvaru i Murteru, i na 50 skupnih izložbi. Dobitnica je 1. nagrade na izložbi “Kunst in der Stadt” u Mainzu 2003. godine. Živi i radi u Zagrebu.

MOJA  PJESMA  MEĐIMURSKA

Za izraziti prožimanje  glazbe i slike traži  se poseban senzibilitet za provedbu  sinteze umjetničkih vrsta,  u kojoj će događanje slike, kao što je kod  Dorice Matjan,   unijeti   karakter   pjesme ili   neke veće skladbe. Već je ranije Dorica gradila dijalog s nekim skladateljem, nekim ostvarenjem kao što je primjerice bilo s Georgom Fridrichom Handelom i njegovom “Muzikom na vodi”, povodom 300. godišnjice  (1717.) skladanja ove suite. Ovoga puta skladatelj je rodom iz Čakovca, Josip Štolcer Slavenski(1896. – 1955.)  koji je u svom osebujnom, velikom opusu i obradio i harmonizirao lijepe, i svima nam drage međimurske narodne napjeve. Glazbenom opusu Slavenskog daje se, a posebno u Čakovcu, pažnja u njemu posvećenim danima, u kojima i izložba Dorice Matjan  podržava visoku umjetničku razinu te svečanosti. Dorica je pošla ne samo od poznavanja već i  posvojenja značajnog djela stvaralaštva Slavenskog, koncentrirajući se u ovom ciklusu, na segment popularan i kod šire publike, koja s ponosom prihvaća baštinu međimurskih korijena.

I nižu se  slike (skladbe). Spomenimo neke. “Voda zvira” u  dinamičnoj   slikarskoj  teksturi crtovlja i točaka   sugerira neprekidno obnavljanje izvora (života). “Klavirska minijatura” osmišljena je simpatičnom doslovnošću minimaliziranja glazbala, kojim izvedene sonate nadilaze ograničenje vremena i prostora, u utkanosti u  meditativno plavetnilo. U slikama “Ftiček veli” i  “Pjesme moje majke” Dorica u pulsiranje kolorističke podloge satkane mnoštvom  blago geometriziranih  “molekula” unosi pticu, odnosno  tek obrisom  naznačen portret majke (a i svoj),   pretvarajući činjeničnost u emotivnost,  divljenja spram prirode,  i prisnosti u životnoj radosti. A na  slikama svojevrsnog para, srodnog rastera  s tkivom usitnjenih faseta i teče Mura  i  zeleni se dubrava, kao znakovi  širine pejzažnog.    Arhitektoniku nekoliko  ostvarenja čini egzaktnost pet linija notnog crtovlja. U  “Mojoj pjesmi”  ono je nositelj   vesele kompozicije, u tempu allegra, potencirane neposrednošću  dodira otvorene boje, dok u slikama “Međimurje kak si lepo zeleno” i “Kvartet” umnoženo crtovlje stvara strogu ritmičnost scene, gdje s jedne strane  nijanse zelene boje, a s druge broj crtačkih konstrukcija, odnosno siluete četiri violine naznačuju motiviku slika.  Notno crtovlje tvori i poprečnu gredu križa, pa iako smo na Golgoti, oznaka je za zapis nebeske  glazbe, u melodijama ispunjenih svjetlom, svjetlom preobraženog Kristovog tijela. Ozračja sakralnog uprisutnjenog i u  treptavom dodiru oblika i   kod drugih tema.

Stanko  Špoljarić