DAMIR KLAIĆ KLJUČ, FOTOPERFORMANSI – 2. do 16. rujna 2021.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / IZLOŽBENI PROSTOR / 2. – 16. rujan 2021.

• Otvorenje izložbe DAMIR KLAIĆ KLJUČ / instalacija i fotografije / 2. rujna 2021. u 20.00 sati

Kustosica: Branka Hlevnjak

Moderatorica: Maja Žvorc

Branka Hlevnjak

Fotoperformansi

Damira Klaića Ključa

“FLY ME TO THE MOON”

Damir Klaić, fotograf, konceptualist i foto-performer kreće se rubnom stranom umjetnosti, ulazeći tako u zonu međutnosti. U tom proširenom i do kraja nedefiniranom prostoru djelovanja prožima se nekoliko stvaralačkih odrednica: koncept, fotografija, instalacija, performace. Pokušat ćemo ih objasniti terminom fotoperformans, budući da je performance najčešće “živa” slika rezultat proizašao iz složene umjetničke namjere – pojednostavljeno to je kratka likovna predstava koja uključuje u sebi koncept sa čitavim nizom radnji, instalacija, faza i djelovanja. Fotografski performansi Damira Klaića otvoreni su radovi (works in progress) sociološkog učinka. Publika, znatiželjna i spremna na ludička iznenađenja, ulazi u interakciju s fotografijom, koja se tijekom kratke likovne predstave/događanja (reality show) mijenja i obogaćuje novim značenjima. Fotografija istodobno čuva stare vrijednosti težeći “nečem višem od puke dokumentarnosti” ali proširuje se definicijom na nove; stvara i potiče nove motive, izaziva nove promjenjive slike stvarnosti, biva sama motivom bilo da ga prividno odbacuje kao u projektu “Most”, bilo da ga potencira kao u projektu “Flay me to the Moon” (rađen s koautorom Ivanom Mesekom) postajući dio scenografije na kojoj su utemeljeni i multiplicirani spontani performansi brojne zaigrane publike. Višeznačnost Klaićevih fotoperformansi sadržana je u činjenici da se ne može ostvariti bez interakcije s publikom. Za razliku od drugovrsnih performansi, ovdje je fotografija subjekt koji u namjeri autora i interakciji s publikom postaje objekt , te unutar spontanih kratkih poza / predstava, koje se odvijaju prema zamišljenom planu, prelazi u novu “konceptualnu” fotografiju, odnosno, otvara priliku za fotodokumentiranje umjetničkog djelovanja autora.

Branka Hlevnjak

 

Nemoć fotografije pred živom izvedbom

Performansi Tomislava Gotovca Udisanje zraka i Pokazivanje časopisa Elle, izvedeni na zagrebačkom Sljemenu 1962. godine, prvi su te vrste u Hrvatskoj i na širem prostoru tadašnje Jugoslavije. Fotografija je autoru zamjena za film, tj. ona je zaustavljeni filmski kadar u kojem je on i redatelj i glumac, scenarist i autor djela u cjelini, umjetnik višestruke koncepcijske i medijske anticipacije.1 Ivica Hripko, koji je 1962. dokumentirao taj performans Tomislava Gotovca na crno-bijelom filmu, tim fotografijama nije stekao ravnopravno ime s autorom koncepta, što otvara pitanje odnosa fotografa i umjetnika koji izvodi performans. U ovom graničnom slučaju ne možemo govoriti o fotoperformansu kao o autorskoj izvedbi fotografa u kojoj je fotografija sredstvo, cilj i smisao događaja. U spomenutoj akciji Tomislav Gotovac koristi vlastito tijelo (skida se do pasa, pozira) i režira, a fotograf je dio njegove ekipe. U fotoperformansima, kako ih mi ovdje želimo prikazati, fotografija je subjekt koji izaziva pozornost i oko kojeg se događaj stvara. Postoji jasno razgraničenje između fotografa – autora fotoperformansa, i fotografā koji su fotografirali tuđe autorske performanse. Štoviše, u toj domeni postoji stanovita nesnošljivost pa se i postavlja pitanje autorskih prava i ovlasti za fotografiranje performansa te autoriziranja i limitiranja fotografske edicije. U televizijskoj emisiji o fotografiji i performansu2 ugledna umjetnica Marina Abramović ističe da je ona oduvijek mrzila fotografe, pa i filmaše sa superosmicama,a kasnije videozapisivače, smatrajući ih nužnim zlom. Štoviše, kako je tvrdila u spomenutoj emisiji, sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je počinjala tu vrstu umjetničkog djelovanja, umjetnica je iskreno vjerovala u veličanstvenu prolaznost samog čina koji izvodi. Umjetnička magija koja cilja na osjećaje, provocira ili oslobađa od frustracije, ne može se prenijeti u drugi medij bez osakaćivanja. Jednako smatra i druga sudionica iste tribine, umjetnica performansa Vanessa Beecroft, koja fotografiju performansa doživljava kao površnost u kojoj se gubi interakcija s publikom te ostaje kao mrtva, simbolična i fragmentarna ikona prostorno-vremenski i duhovno distancirana od događaja koji je sukus performansa. Drugim riječima, performans je izvođenje uživo (i u mirovanju), dok je fotografija mrtva stvar koja omogućava bolje ili slabije rekonstruiranje estetsko-formalnih vrijednosti događaja koji računa s prolaznošću i smatra se neponovljivim.

 

Nove pristupne premise

Među fotografima koji su se odlučili za nove pristupe fotografiji unutar pokreta Nove umjetničke prakse koja izlaskom iz svojih rezervata (galerija, muzeja i kazališta) u otvorene javne prostore ostvaruje ugođaje, intervencije, prikazanja, instalacije, u potrazi za novim iskustvima, zadirući pritom u nepoznata područja građanske psihe, to jest ne znajući kako će publika reagirati na novu vrstu otvorenog suprotstavljanja uređenom svijetu – bili su Petar Dabac, Enes Midžić, Slobodan Braco Dimitrijević, Željko Borčić i ostali.

Petar Dabac je u okviru slikarskih tjedana u Retzhofu 1970. godine radom Kocka oprostorio fotografiju na devet kubusa prepuštajući je igri slaganja i preslagivanja; na taj način omogućeno je stvaranje različitih fotomontaža neočekivanih odnosa. Rad Guliver u zemlji Liliputanaca (1971.) bio je dio široko zasnovanog ambijenta u karlovačkom parku Korana gdje su dimenzije dobile naglašeni smisao. Konstrukcija je time postala antiteza dokumentarnoj eksplikaciji i ekspresivnoj interpretaciji zabilježenih motiva. Istom prilikom u istom parku Enes Midžić je postavio višedijelnu fotoinstalaciju Jagoda (1971.) koja nije bila samo puka fotoilustracija djevojčina lika, nego je fotografiju transformirao u otvoreni plastički sustav od pet perforiranih segmenata s mogućnošću rotacije, prepuštajući ga interakciji s publikom. Bez šifriranih jezika konceptualističkih ideacija s rješenjima koja postaju smislena samo u svojoj društvenoj relevanciji bila je serija fotografija Slučajni prolaznici (1971.) Slobodana Brace Dimitrijevića. Fotografije golemog formata istaknute na pročeljima (mjestima rezerviranima za političare ili eventualno glumce u najavama za kinopredstave) bio je provokativan čin rušenja ustaljenih pravila, izazov birokraciji i prolaznicima koji su na to reagirali. Fotografije lica poznatih osoba (Jacqueline Kennedy), koje su stavljene na neodgovarajuća tijela bio je fotoperformans Željka Borčića, izveden u Zagrebu 1973. godine.

Društvena provokacija s elementima sociološkog ispitivanja sadržana je u fotoperformansu Eksperimentalna slika grada Nade Orel i Šime Strikomana (1978.). Fotografija akta (sklupčanog ženskog tijela snimljenog s leđa), koju je konceptualna umjetnica, kiparica i fotografkinja Nada Orel izložila u izlogu jedne zagrebačke knjižare, pozivala je slučajne prolaznike i zatečene znatiželjnike da reagiraju odmah i in situ iskažu usmeno, gestualno ili pismeno svoj prosvjed, odobravanje ili zgražanje, odnosno da na bilo koji drugi način izraze svoj trenutačni odnos prema izloženoj fotografiji; istodobno je natiskivanje pred izlogom i uopće reakciju građana snimao Šime Strikoman. Sociološki aspekt dobro osmišljenog fotoperformansa poprimio je dimenziju senzacije. Osobito uzbudljiva skupna događanja (ulaženje u totalni mrak, podjela fotopapira, guranje i namještanje, režiranje, blitz, izlazak u osvijetljeni prostor, sušenje, čekanje, prijateljevanje itd.) priređivala je Nada Orel u fotoperformansu uzimanja sjena za projekt Muzej sjena (u nastajanju) tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, koji je započela još 1968. godine happeningom s umjetnicom Edit (Jugović) Merle pod nazivom Priča o djevojci.

 

Performansi bliski happeningu

Noviji primjeri koje iznosim ovom prilikom fotoperformansi su Damira Klaića Ključa Most (2011.–2012.) i Fly me to the Moon (2012.–2013.). Damir Klaić Ključ (Stari Perkovci, 1964.) u oba rada postavio je fotografiju u prvi plan te je ona postala nositeljica događaja koji cilja na interakciju s publikom. Oba rada postavljena su na okosnicama: autorski koncept / instalacija , postava / čin, izvedba / interakcija. Za razliku od umjetničkih performansa u kojima autori bivaju sami svoja slika ili koriste žive slike drugih, kako bi postigli određenu interakciju s publikom i prenijeli joj neku poruku, u navedenim fotoperformansima autor koristi fotografiju kako bi njome ostvario složenu umjetničku namjeru (koncept). Fotografski performansi Damira Klaića Ključa otvoreni su radovi (works in progress) sa sociološkim učinkom, modificirani po mjestu održavanja (Varaždin, Vukovar, Drava, Vuka). Veliki stupanj interakcije s publikom i njezinom spontanom reakcijom približava ih happeningu.

 

Most

Fotoperformans Most odvija se na mostu rijeke o koji su ovješene fotografije s motivom njezine obale. U ovom događanju sudjeluju kajakaši koji izbjegavaju ili zahvaćaju veslima plutajuće fotografije, labudovi i divlje guske koje se ponegdje na njima odmaraju, kao i publika na mostu koja povremeno vuče plastično uže na koje su fotografije vezane, kako bi ih podigla ako su utonule ili bolje pogledala, ili ih jednostavno vukla površinom rijeke. Fotografija je postala događaj izvan nje same, pri čemu i montirani zvuk na mostu pridonosi interakciji publike, koja se zbog zvuka šuma vode naginje s mosta prema plutajućoj fotoinstalaciji.

U ovom radu autor suprotstavlja prirodnom svjetlopisu (refleks na vodi) umjetni (fotografija) istog motiva, dovodeći fotografiju na mjesto zločina (fotografiranja). Publika na mostu svjedoči tom događaju. Kao i u umjetničkim performansima konkretizma (koji se suprotstavlja iluziji), tako i ovaj fotoperformans iznosi činjenice zaoštravanjem odnosa. Izložba riječnih motiva ne održava se u galeriji nego na rijeci. Suočena sa stvarnošću, fotografija potvrđuje svoju ikoničku narav, nemoć konkuriranja prirodi i mrtvilo artefakta.

Malenih dimenzija (i kada je golema) prema okolišu kojem je predana, a koji nastoji afirmirati motivom, tj. fotografskim iluzijama – fotografija postaje beznačajna. Njezina je prisutnost neznatna u odnosu na stvarnost, živost, znatiželju i radost publike na mostu. Događaj gledanja, virenja, slušanja, pecanja itd. postaje samodovoljan i pun. Fotografija, kao i svaka iluzionistička umjetnost (slika, kip), ostaje nemoćna pred živim izvođenjem, u kojem je ona čak i poticajni motiv. Autor je isprovocirao niz mogućih tema za razmišljanje. Među inim, omogućio je publici (onoj na mostu) da zamišlja čitav okoliš kao laboratorij u kojem nastaju i peru se fotografije, koje u vodi blistaju posebnim sjajem. Ali i ta je sugestija tek dio happeninga. Magija leži u životu i sve što se tada događa planirano, i sve ono neplanirano koje ostvaruje publika u interakciji s djelom, dovršen je i neponovljiv fotoperformans čiji su fotografski i videozapisi tek mrtvi djelići sjećanja na događaj. Budući da je Most zamišljen kao fotoperformans na različitim rijekama s različitom publikom, niti jedan od njih ne može se ponoviti. Ne samo što su rijeke drukčije i mostovi različiti, nego i zato što to jednokratno iskustvo ovisi o interakciji s publikom.

 

Fly me to the Moon

Fotoperformans Fly me to the Moon održan je prvi put u kolovozu 2012. godine u Varaždinu, igrom slučaja upravo kad je Neil Amstrong, prvi čovjek koji je još 1969. godine skakao po Mjesecu – umro. Tim povodom Damiru Klaiću Ključu pridružio se i umjetnik performansa Ivan Mesek u Posmrtnoj straži, zajedničkoj izvedbi pred fotografijom slavnog astronauta na Mjesecu, parafrazirajući njegovu glasovitu izjavu onda upućenu milijunima televizijskih gledatelja, a danas brojnim uglednim građanima i onima sasvim anonimnima koji su sudjelovanjem postali koautori fotoperformansa: Ovo je mali skok za posjetitelje, a veliki za njihovu maštu. Projekt Fly me to the Moon umjetnički je projekt osnovan na ludizmu i reminiscencijama vezanima uz prve fotoperformanse koji su se odvijali u atelijerima i fotoradnjama fotografskih profesionalaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Guranje lica u otvore na kulisama koje su sprijeda bile oslikane šaljivim ilustracijama bila je zabavna fotoigra utemeljena na fotografskom iluzionizmu. Za razliku od oslikane kulise s otvorom za lica, fotoinstalacija projekta uključuje ispis površine Mjeseca u crno-bijeloj izvedbi s horizontom na kojem se jasno ocrtava Plavi planet – Zemlja. Dok je stari fotograf tražio potpuno mirovanje svojih dragovoljnih igrača, ovdje se u instalacijskom krajobrazu veličine 6×4 metra fotografiraju pojedinci ili skupine u skoku. Time se potvrđuje slabija Mjesečeva sila teže, ali i ironiziraju astronautovi kangoo skokovi zabilježeni tijekom izravnog prijenosa s Mjeseca, a koji su postali glavni podsmijeh urotničke skupine znanstvenika koji tom filmu ne vjeruju. Fotografska instalacija snažnog iluzionizma poticaj je publici da prihvati interakciju i postane dio fotoperformansa te ona zajedno s Damirom Klaićem Ključem sudjeluje u fotosessionu, pozirajući i međusobno se mobitelima fotografirajući. Cjelokupnom okolnom plavičastom rasvjetom (Oliver Knolmajer), u koju je utonula i izložba već fotografiranih skokova na Mjesecu, i prikladnom glazbom (DJ Japa), autor je dao publici poticaj i priliku da osjeti moć fotografskog simulakruma složenog od glazbeno-scensko-fotografsko-izložbeno-tjelesnog događanja. Svjesna posebnosti ovog performansa publika izmišlja neobične, bizarne i otkvačene načine kako da se fotografira na Mjesecu i tako postaje koautor fotografijama neobična sadržaja te stvara spontani, neizvjesni i neponovljivi happening. Fotoperformans Fly me to the Moon provocira ludizam, ironizira sumnju u znanost, postiže interaktivni happening u kojem je fotografija okosnica cjelokupnoga jednokratnog multimedijskog događanja.

 

Zaključak

Višeznačne vizije, dinamična percepcija, kinetičke intervencije, konstrukcije, dekonstrukcije, rušenje autoriteta, preslojavanje fotoslika, samo su naznake smjerova u kojima se kretala fotografija istražujući golemo nedefinirano područje mogućnosti koje se prostire između kulture i umjetnosti. Navedeni primjeri fotoperformansa Damira Klaića Ključa također nadilaze shvaćanje fotografije kao sebi dovoljnog cilja. Pritom se ne stvara neka nova fotografija u formalnom smislu niti je to autorova namjera. Naprotiv, uključujući se u umjetnička događanja u kojima je još uvijek na snazi vjera u umjetničku transformaciju društva, u fragmentiranje i preslojavanje, u spacio-dinamizam i neprihvaćanje institucionalnih okoštavanja, Damir Klaić Ključ ovim je fotoperformansima proširio mogućnosti fotografije. Ambijentalizacijom, ironizacijom i ludizmom pridonio je promjeni postojećeg stanja odnosa između virtualne i fizičke stvarnosti nastavljajući proces demistifikacije i demokratizacije umjetnosti.

 

Biografija

Damir Klaić-Ključ (1964.) umjetnik. Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća počeo se baviti fotografijom, a zatim i grafičkim dizajnom. Dobitnik je Nagrade mladosti za likovno stvaralaštvo u Čakovcu 1989. Oblikovao je plakate za kazališne družine, sudjelovao je u reklamnim kampanjama modnih marki Levi”s , Di Caprio i Angel (London), radio fotografije za monografije likovnih umjetnika i raznovrsne publikacije Grada Čakovca ( 1987. -2010.). Publicirane su mu autorske mape fotografija Otok između Mure i Drave (2006.) i Međimurski pilovi ( 2010.). Foto monografija Grada Čakovca (2005.).

Samostalno je izlagao grafike, plakate i fotografije više od šezdeset (66) puta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, i Velikoj Britaniji. Sudjelovao je na više od trideset (38) skupnih žiriranih izložbi u domovini, Sloveniji i Mađarskoj.

Kao fotograf i dizajner različitih publikacija surađuje s glumcima i ostalim umjetnicima iz hrvatskih kazališta, te glazbenim i likovnim umjetnicima.

Nakon 2010. bavi se konceptualnom fotografijom, fotoperformansima i instalacijama. 2011. – 2017. Radi instalacije pod nazivom “MOST”, instalacije fotografija na mostovima hrvatskih rijeka. 2012. – 2015 radi instalacije po hrvatskim gradovima pod nazivom “FLY ME TO THE MOON”.  2019. radi instalaciju ” ŠETNJA PO KROŠNJAMA DRVEĆA”.

Od 2016. do danas umjetnički je direktor i osnivač “Zrinski Art Festivala”. Zrinski Art festival je međunarodna godišnja manifestacija koja kombinira inovativne umjetničke prakse na osnovi multimedijalnih i eksperimentalnih umjetničkih izričaja, istraživanja i eksperimentiranja u domeni novih medija, dizajna i vizualne umjetnosti.

Član je ULUPUH-a od 2009. godine.