10. UMJETNIČKA KOLONIJA ŠTRIGOVA – 2. – 5. i 11. srpnja 2020.

Umjetnička kolonija Štrigova utemeljena je 2011. godine na inicijativu međimurskog poduzetnika Antuna Horvata, a prema zamisli i koncepciji Žorža Draušnika. Intencija Umjetničke kolonije Štrigova bila je spojiti glazbu, likovnost i poeziju na najvišoj profesionalnoj i umjetničkoj razini i tako stvoriti cjelovitu umjetničku manifestaciju. U glazbenom dijelu programa kolonija je ugostila niz etabliranih hrvatskih solista i glazbenih ansambala, ali i dala priliku vrhunskim mladim glazbenicima, dok je likovni program dosad predstavio petnaestak etabliranih domaćih slikara srednje generacije. Programi kolonije održavaju se u jedinstvenim zatvorenim i otvorenim prostorima, poput čuvene štrigovske crkve sv. Jeronima s Rangerovim freskama i baroknim orguljama iz 1734., župne crkve sv. Marije Magdalene u Štrigovi, Zmajevog vrta na Železnoj Gori, Izložbenog salona Muzeja Međimurja u Čakovcu te secesijske zgrade Doma sindikata i Šajerove zgrade, također u Čakovcu. Prepoznata od publike i lokalne uprave, kolonija je tijekom godina postala nezaobilazan dio međimurske kulturne ponude te je u medijima proglašena međimurskom utvrdom glazbene i likovne kulture. Ustrajnim naporima organizacijskog tima i velikom podrškom Općine Štrigova, koja je …. stala iza manifestacije, te dugogodišnjom financijskom potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Umjetnička kolonija Štrigova 2020. godine doživljava svoje deseto, jubilarno izdanje.

Program

2. – 5. i 11. srpnja 2020.

četvrtak, 2. srpnja

18:00  sati

MUZEJ MEĐIMURJA ČAKOVEC, Trg Republike 5, Čakovec

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – retrospektiva

petak, 3. srpnja

19:00  sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Laura Vadjon, violina

Pavao Mašić, orgulje

subota, 4. srpnja

18:30 sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – sakralni motivi

19:00 sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Kvartet gitara

Zoran Dukić

Petrit Çeku

Tvrtko Sarić

Maroje Brčić

nedjelja, 5. srpnja

18:00  sati

DRŽAVNI ARHIV ZA MEĐIMURJE, Štrigova 102

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – radovi na papiru

                 gosti:

                 Ženski vokalni sastav Stridonne

19:00  sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Zagrebački kvartet

20:30 sati

CENTAR ZA SPORT I REKREACIJU, Štrigova 126b

KONCERT

THE KAZETOFON

Mladen Kosovec, gitara, harmonika, vokal

Emil Gabrić, viola, prateći vokal

Kamenko Ćulap, cajon

Ivan Gazibara, kontrabas, prateći vokal

subota, 11. srpnja

18:30 sati

ZMAJEV VRT, Železna gora 5, Štrigova

KONCERT

Martina Filjak, klavir

Marija Kuhar Šoša, sopran

Nina Tarandek, mezzosopran

Domagoj Dorotić, tenor

Mario Šoša, klavirska pratnja

Nikola Grabar, klavirska pratnja

SUDIONICI:

TIHOMIR LONČAR:

Tihomir Lončar: Harmonija nejednakog

Iako je potreba za skladom čovjeku imanentna i on joj intuitivno teži, doista su rijetki pojedinci koji istančanom percepcijom primjećuju odnose ispod puke pojavnosti, osjećajući sklad kao smirenje i ljepotu, a izmicanje iz ravnoteže kao smetnju i nemir. Osobit je to dar i urođeni talent koji se može razvijati radom i iskustvom, ali koji je nemoguće stvoriti ondje gdje ga prije nije bilo. Može ga se tumačiti i kao blagoslov i kao breme jer, utkan u sve pore bića, svojim nosiocima ne ostavlja previše prostora za izbor. Bez obzira kakvi ljudi bili i gdje se nalazili, neki se umjetnicima jednostavno rode.   

Takav je put sudbina namijenila i Tihomiru Lončaru. Rođen 1953. u Vinagori u Hrvatskom zagorju i odrastao na tamošnjim slikovitim brežuljcima, taj senzibilni i nenametljivi dječak 1964. godine s obitelji seli u Zagreb, već tada s čvrstom idejom da će postati slikar. U Zagrebu završava Školu za primijenjenu umjetnost, učeći kod Josipa Biffela, i Akademiju likovnih umjetnosti, gdje diplomira slikarstvo u klasi Vasilija Jordana. Već najraniji radovi mladića koji se, prema riječima profesora Biffela, osim svojim radom ni po čemu nije isticao od ostalih studenata, pokazuju umješnog crtača s izraženim osjećajem za prostor i odnose svijetlog i tamnog. Crpeći znanje utemeljeno na jakoj tradiciji tonskog slikarstva i učeći od profesora Ljube Ivančića, Miljenka Stančića te spomenutih Jordana i Biffela, Lončar isprva slika klasične kompozicije interijera, mrtvih priroda i portreta prigušenog zemljanog kolorita, u kojima je volumen pažljivo sazdan na međuigri tamnih sjena i svjetlosnih naglasaka.

Međutim, Lončara od samih početaka vuče potreba za samostalnim istraživanjem slikarskog medija pa početkom osamdesetih godina u leksik unosi promjene koje će, pokazat će se poslije, postati ključnim odrednicama njegova cjelokupnog opusa. Prije svega, tu je svjesni prelazak na slikanje krajolika, koji će do danas, makar u odjeku, ostati centralna tema i strukturna okosnica većine njegovih kompozicija. Čini se da je upravo krajolik, sa svojim beskonačnim vizurama i stalnim mijenama, bio najbliži slikarevu kontemplativnom duhu i umjetničkom senzibilitetu, istovremeno prijemčivom za uzvišenu ljepotu i harmoniju prirode, ali i koncentriranom na problem likovnih odnosa unutar slike. Pritom je važno naglasiti da Lončar krajoliku ne pristupa doslovno, slikajući ono što mu je pred očima, nego upija vizure koje mu se nude da bi zatim, u miru studija, iz sjećanja rekonstruirao dojmove, prenoseći atmosferu dnevne ili noćne svjetlosti, isprobavajući različite postupke u oblikovanju forme (od podatnije obrade neba, zemlje i vijugavih stabala, do hladnijih, oštrijih, preciznije slikanih artefakata i arhitekture) ili kreirajući igru tamnih sjena i bljesaka svjetlosti na zemlji i građevinama. Iako sazdane od svega nekoliko temeljnih motiva, ove kompozicije – istovremeno stvarne i izmaštane – otkrivaju kompleksnu prirodu Lončarove gradnje slike, koja se temelji manje na motivu, a više na izražajnim mogućnostima samog medija, iskazanim u varijacijama obrade oblika i njihovom međusobnom suprotstavljanju i uklapanju u skladnu cjelinu. Iako još uvijek zauzdan relativno čvrstom formom i ograničenom gamom boja, ovaj dinamični model organizacije plohe koji počiva na sofisticiranoj ravnoteži između raznorodnih elemenata, postat će jedno od temeljnih obilježja Lončarova slikarstva uopće.             

Druga važna promjena događa se početkom osamdesetih godina, kada Lončar nekoliko mjeseci provodi u majstorskoj radionici Ede Murtića. Gledajući majstora kako radi, Lončar je fasciniran njegovim slikarskim postupkom koji odlikuje gestualnost, slobodno građenje forme i upotreba čistih boja. Ovo kratkotrajno, ali presudno iskustvo uhvatit će korijena narednih godina, kada Lončar polako počinje opuštati ruku i proširivati svoju prigušenu zemljano-zelenkastu paletu, obogaćujući je življim, poglavito primarnim bojama i ugrađujući njihov ekspresivni naboj u svoj osobni koncept slikarskog djela. Krajem osamdesetih veći raspon palete postaje pravilo, a početkom devedesetih put u vedrinu boje na neko je vrijeme prekinut ratnim zbivanjima, koja u Lončarove slike unose oštrinu, tamu i uznemirujuće umjetno svjetlo, koje gotovo manirističkim koloritom transformira arhitektonske krajolike u začudna mjesta zloguke atmosfere. Ova rana faza Lončarova slikarstva doživjela je kulminaciju velikom izložbom Krajolika održanom 1993. godine u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je javno dala priznanje Lončarovu radu i svrstala ga u red prominentnih umjetnika suvremene hrvatske likovne scene.

Postupnim smirivanjem životnih okolnosti u drugoj polovici devedesetih, Lončar nastavlja put prema redukciji motiva i otvaranju palete. Iz slika gotovo nestaju chiaroscuro i klasično oblikovanje volumena, u korist velikih površina boje i plošnih, još uvijek linijom zadanih oblika, koji se upotpunjuju širokim slobodnijim potezom, mrljom, linijom ili arabeskom. Boja počinje dominirati slikom te postaje i nositelj teme(primjerice, Zimsko jutro ili Jesen u vrtu iz poznatog ciklusa Tri godišnja doba, izloženog 1998. u Umjetničkom paviljonu). Širok raspon međuodnosa slikarskih formi  sada definitivno preuzima glavnu ulogu, premještajući fokus s prepoznatljivog prikaza krajolika ili arhitekture na doživljaj atmosfere, najčešće vezan uz godišnja doba ili doba dana. Pažljiviji promatrači na slikama će uočiti i poznate motive ili ostatke motiva – krova, stabla, stupa, kipa –  ovdje tek kao usputne likove, putnike namjernike zalutale u začaranu šumu oblika iz koje ih slikar više ne želi pustiti. No, mogli su oni i ne biti tu, da je slikar u trenutku tako odlučio, i upravo u tome leži ključ Lončarova slikarstva. Ono se budi u početku kojem se ne zna kraj, u slici koja se gradi, nadograđuje i obogaćuje spontano, ali nikad do kraja ne izmiče svome kreatoru. Ono raste, svakim potezom dobivajući novu dimenziju i postavljajući novi problem, sve dok slikar i posljednju silnicu konačno ne umiri i time dovede djelo u stanje labilne, ali ipak postojane ravnoteže. U tako neizvjesnoj situaciji Lončar je smiren i koncentriran, ali i odlučan i nadahnut, jer u trenutku stvaranja on – i iskustvom i osjećajem – zna da se može boriti s kaosom.

Od početka novog tisućljeća pa do danas, Lončar se očekivano sve sigurnije i opuštenije kreće u vlastitom likovnom prostoru. U recentnoj produkciji evidentan je organski razvoj prema sveobuhvatnoj paleti i još liberalnijem shvaćanju forme, u likovno pročišćenim kompozicijama koje, iako formalno daleko od nekadašnjeg krajolika, još uvijek zrače karakteristično lončarovskom ugođajnom aurom. Djela su i dalje zasnovana na jednoj prevladavajućoj boji, slikana i preslikavana plošnim potezima kartonske lopatice, širokim kistom, špahtlom, tanjim kistom, ili vrhom lopatice, ovisno o rafiniranosti i vrsti intervencije koju slikar želi postići. Osim toga, za ovog danas posve izgrađenog slikara, koji je čitav radni vijek proveo kao samostalni umjetnik i često radio prema narudžbama, svaka slika predstavlja jedinstven likovni problem bez obzira na to što prikazuje. On se ne libi ni malih ni iznimno velikih formata, ni potpuno apstraktnih ni decidirano figurativnih kompozicija. Možda će za sebe najradije slikati apstraktne, koloristički razvijene i oblikovno reducirane krajolike, ali s jednakom ljubavlju postupa i prema izmaštanim morskim vedutama ili sakralnim radovima naslikanim za neke od brojnih crkvenih naručitelja, jer je svaka od tih slika nastala kao plod zahtjeva i mogućnosti trenutka – kao jednom pronađeno rješenje jednom postavljenog izazova.

U tom procesu, sastavljenom od niza trenutačnih ali svjesnih odluka, nastaju delikatno uravnotežena i vizualno dojmljiva djela – snažna bez mahnitosti, spontana bez obezglavljenosti – koja zrcale ponekad pritajenu, no duboku i neumitnu stvaralačku energiju ovoga umjetnika. Sve teškoće, sumnje i nesigurnosti koje ga u životu prate, Lončar kao da ne poznaje dok slika. Za njega je slikanje jedino mjesto potpune harmonije, potpunog samoostvarenja i potpunog zaborava.

Dunja Horvat Weitner

Biografija

Tihomir Lončar rođen je u Vinagori u Hrvatskom zagorju 1953. godine. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti kod Ljube Ivančića i Vasilija Josipa Jordana. Tijekom studija putuje u Italiju i Francusku da bi proučavao djela starih majstora te otkriva fascinantnu slikarsku energiju Pabla Picassa. Autor je mnogih vitraja i uljanih slika koji rese samostane i crkve hrvatske franjevačke provincije sv. Jeronima. Svoju slikarsku osobnost gradio je na temeljima ekspresionističke i nadrealističke tradicije 20. stoljeća. Sažimajući i propuštajući povijesno nasljeđe kroz filtar vlastite razumske, osjetilne i perceptivne prirode, Lončar ne zaboravlja svijet koji ga okružuje, a u isto je vrijeme i majstor virtuoznih slikarskih abrevijatura. Stalne preobrazbe predmetne stvarnosti, propitivanje metafizičkih prostora i ekskursi u apstrakciju te osebujna koloristička poetika odlike su njegova stvaralaštva, koje svjedoči vitalnost čistog slikarstva, otvara nove perspektive za interpretaciju duhovnih sadržaja i ukazuje na slikarovo dosljedno provođenje likovnog koncepta kao kontinuiranog stvaralačkog procesa. O njegovu djelu objavljene su monografije iz pera S. Špoljarića 1995., V. Bužančića 2000., te N. Albaneža 2007. godine.

LAURA VADJON i PAVAO MAŠIĆ

Violinistica Laura Vadjon prva je hrvatska umjetnica na baroknoj violini, te jedna od začetnica novih stilskih kretanja i vodeće ime na području reprodukcije glazbe starih epoha u Hrvatskoj. Laura Vadjon ravnateljica je i koncertna majstorica Hrvatskog baroknog ansambla, s kojim od 1999. godine koncertira u Hrvatskoj i inozemstvu, donoseći na pozornice brojne hrvatske praizvedbe djela zaboravljenih skladatelja, kao i velikana razdoblja glazbenog baroka i klasike. Redovito surađuje s nizom najznačajnijih imena svjetske barokne glazbene scene, a svirala je i s raznim ansamblima u zemlji i inozemstvu (Zagrebački solisti, L’arte del mondo, London Handel Players, Florilegium, Le Concert Spirituel i drugi).Članica je London Handel Orchestra, s kojim redovito nastupa u Velikoj Britaniji, napose na London Handel Festivalu svakog proljeća, u prestižnim dvoranama i crkvama.

U interpretaciji solističke i komorne glazbe ostvarila je mnogo uspješnih koncertnih i diskografskih projekata, a posebno se istaknula kao interpret glazbe ranog talijanskog baroka te djela Händela i Mozarta. Glazbenica je izuzetno prepoznatljivog i osebujnog tona i stila te glazbeno interpretativne delikatnosti, a odlikuje se originalnim i promišljenim izvedbama uz veliko poznavanje dramatskih i afektivnih značajki glazbe baroknog razdoblja. Laura Vadjon muzicira na autentičnom povijesnom glazbalu, radu talijanskog graditelja Giovannija Battiste Guadagninija iz 1751. godine.

Dobitnica je Rektorove i Dekanove nagrade, nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika te nagrada Milka Trnina i Porin, kao i brojnih drugih hrvatskih stručnih priznanja s Hrvatskim baroknim ansamblom, poput nagrada Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama 2014. i Ivan Lukačić na Varaždinskim baroknim večerima 2016. Koncertirala je u dvadesetak zemalja Europe, Rusiji, Japanu i Južnoj Americi. Profesorica je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1995. godine, gdje predaje komornu glazbu 17. i 18. st. s naglaskom na povijesno i stilski obaviještenu interpretaciju. Ravnateljica je uspješnog i jedinstvenog Korkyra Baroque Festivala, čiji programi na otoku Korčuli i poluotoku Pelješcu predstavljaju vodeće svjetske ansamble i soliste specijalizirane za izvođenje glazbe baroka i klasike na starim instrumentima. Promicateljica je izvornog zvuka glazbe starih epoha i svoj entuzijazam prenosi na suradnike, studente i publiku.

Pavao Mašić, dobitnik nagrade Grand Prix Bach i nagrade publike na Bachovom natjecanju orguljaša u Lausanni (2006.), razvija uspješnu karijeru koncertnog orguljaša i čembalista. Raznovrsni interesi njegova umjetničkog djelovanja obuhvaćaju repertoar baroka i romantizma – s naglaskom na opusima J. S. Bacha, te francuskih i hrvatskih skladatelja – koji, u kombinaciji s temeljitim istraživačkim radom, kao i konstantnom potragom za što izražajnijim interpretacijama, rezultiraju upečatljivim, virtuoznim i vrlo cijenjenim nastupima.

Nakon završenih studija glazbe u Zagrebu, nastavio je poslijediplomske studije orgulja u Lausanni kod Kei Koito, te čembala u Freiburgu kod Roberta Hilla. Dodatne umjetničke impulse dobiva radom s istaknutim umjetnicima kao što su Bob van Asperen, Anđelko Klobučar, Ton Koopman, Laurence Cummings, Daniel Roth, Luigi F. Tagliavini i Christoph Bossert. U razdoblju od 2008. do 2013. kontinuirano se usavršava kod najistaknutijih čembalista današnjice, kao što su Pierre Hantaї, Christophe Rousset i Skip Sempé, te u listopadu 2013. g. kao stipendist Francuske akademije u Rimu odlazi na studijski boravak posvećen interpretaciji francuske glazbe za čembalo u Vili Medici, u kojoj se još od 1803. g. najistaknutiji francuski umjetnici – dobitnici čuvene Rimske nagrade – intenzivno posvećuju umjetničkom radu. Zahvaljujući Fondaciji Royaumont usavršavao se u razdoblju od 2015. do 2018. uz istaknute umjetnike kao što su Blandine Verlet, Aline Zylberajch-Gester, Pierre Hantai, Jean-Baptiste Robin, Daniel Roth, Vincent Warnier i Thomas Lacote.

Jedan od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika svoje generacije, Mašić od 1999. g. djeluje kao glavni orguljaš crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, gdje nastavlja bogatu tradiciju sviranja orgulja, koja se u toj povijesnoj crkvi kontinuirano bilježi još od 1359. g. Usporedno djeluje u zvanju izvanrednog profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje razvija široku pedagošku djelatnost i odgaja nove generacije čembalista i orguljaša. Također, već dvadesetak godina djeluje kao glavni orguljaš Opere HNK u Zagrebu. Redovito koncertira diljem Južne Amerike, Rusije, Europe i Izraela. Sudjeluje u radu žirija međunarodnih natjecanja, voditelj je Orguljaške ljetne škole koja se više od 25 godina održava u Šibeniku, a kao umjetnički voditelj festivala Orgulje sv. Marka zaslužan je za koncertna gostovanja dvadesetak svjetski istaknutih orguljaša.

Kvaliteta njegova umjetničkog djelovanja prepoznata je s više od 25 važnih inozemnih i domaćih nagrada (Ivo Vuljević, Kantor, Jurica Murai, Ivan Lukačić, Orlando, Porin, Milka Trnina, Nagrada grada Zagreb) među kojima se izdvajaju nagrade na međunarodnim natjecanjima orguljaša u Lausanni, Zaragozi i Puli, a jedini je hrvatski kandidat koji je sudjelovao na čuvenom svjetskom natjecanju orguljaša u St. Albansu (UK) u više od 50 godina njegova postojanja. Iza njega su mnoge značajne izvedbe: Šest partita i Umijeće fuge J. S. Bacha, ciklusi Uzašašće i Rođenje Gospodinovo O. Messiaena, integralne izvedbe orguljskih opusa J. S. Bacha, C. Francka i D. Buxtehudea (u suradnji s Antom Knešaurekom), koncerti za orgulje i orkestar Francisa Poulenca, Ante Knešaureka, Stjepana Šuleka i Silvija Foretića, kao i intenzivan rad na pripremi i tisku sabranih djela za orgulje Anđelka Klobučara.

Snima za Hrvatsku radioteleviziju i Croatiu Records; raznolika diskografija uključuje pet solističkih albuma ovjenčanih s ukupno 11 Porina, od čega su čak dva albuma: 1685. Bach, Handel, Scarlatti (2011.) i Bach: Umijeće fuge (2017.) proglašeni najboljim klasičnim albumima godine. Njegov recentni dvostruki album pod nazivom Franjo Dugan: Sabrana djela za orgulje prvi put predstavlja čitav orguljski opus tog istaknutog skladatelja i orguljaša zagrebačke katedrale.

KVARTET GITARA

Prvi zajednički koncert Zoran Dukić, Petrit Çeku, Maroje Brčić i Tvrtko Sarić održali su 2016. godine. Nakon toga su se predstavili publici u Hrvatskoj i Sloveniji na više koncertnih turneja. Za koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama 2017. godine nagrađeni su nagradom Orlando (nagrada HRT-a za najbolji koncert). Pored komornog programa, dua, trija i kvarteta, Kvartet gitara nastupao je i sa Zagrebačkim solistima i Varaždinskim komornim orkestrom svirajući Vivaldijeve koncerte.

Zoran Dukić (Zagreb, 1969.) počeo je učiti gitaru sa šest godina. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Darka Petrinjaka, a usavršavao se kod Huberta Käppela na Visokoj glazbenoj školi u Kölnu. Pobjednik je niza najvažnijih svjetskih natjecanja gitare, kao što su Fernando Sor, Manuel Ponce, Manuel de Falla i Francisco Tárrega, a do danas je jedini koji je pobijedio na oba natjecanja Andrés Segovia (u Granadi i u Palma de Mallorci). Na najvećemu je španjolskome gitarskom natjecanju u Madridu, održavanome pod pokroviteljstvom kraljevske obitelji, osvojio prvu te posebnu nagradu za interpretaciju španjolske glazbe. Osim toga, na mnogim je nadmetanjima osvojio i nagradu publike. Nastupao je (solistički i uz orkestralnu pratnju) na svim kontinentima. Osobitu pozornost posvećuje suvremenoj glazbi pa se na njegovim koncertima često nalaze skladbe Takemitsua, Henzea, Reilyja, Cartera i Gubajduline, a mnogi su mu skladatelji i posvetili svoja djela. Nerijetko održava turneje na kojima izvodi cjelovečernje programe s Bachovom glazbom, a gaji i posebnu sklonost za španjolski, odnosno južnoamerički glazbeni idiom, od Sora do Albéniza te od Tárrege do Villa-Lobosa. Snimao je za diskografske tvrtke u Njemačkoj, Španjolskoj, Belgiji i Kanadi. Kao vrstan pedagog odgojio je naraštaje klasičnih gitarista na Kraljevskome konzervatoriju u Haagu i na Hochschule für Musik u Aachenu te na Visokoj glazbenoj školi u Barceloni.

Petrit Çeku rođen je 1985. godine u Prizrenu (Kosovo), gdje je i započeo glazbeno obrazovanje u suradnji s Luanom Sapunxijem. Preseljenjem u Zagreb 2002. godine nastavio je naobrazbu u klasi Xhevdeta Sahatxhije, a potom u klasi Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 2008. godine. Slijedeći svoj dječački san, od 2009. do 2013. godine usavršavao se kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u Baltimoreu (SAD). Çekuov izvanredni senzibilitet i ekspresivnost privukli su publiku i kritičare diljem svijeta. Gitarski kritičar Colin Cooper opisao ga je kao „solista visokih mogućnosti“. Nastupao je diljem Europe i Sjeverne Amerike sa solističkim recitalima te kao solist u pratnji simfonijskih orkestara poput Simfonijskog orkestra Allentowna, Simfonijskog orkestra Baltimorea, Komornog orkestra Češke filharmonije, Orkestra Državnog ermitaža St. Petersburga, Simfonijskog orkestra Albanske radiotelevizije, te s najznačajnijim orkestrima u Hrvatskoj poput Zagrebačke filharmonije, Dubrovačkog simfonijskog orkestra te Simfonijskog orkestra HRT-a. Također, redovito nastupa sa poznatim ansamblom Zagrebačkih solistate gitarskimtriomElogio.

Tokom bogate karijere osvojio je devet prvih nagrada na internacionalnim gitarskim natjecanjima, među kojima se izdvajaju natjecanje Christopher Parkening u Malibuu (2012., SAD), Schadt u Allentownu (2011., SAD), Maurizio Biasini u Bologni (2011., Italija)te natjecanje Michele Pittaluga u Alessandriji (2007., Italija). Çeku je prvu studijsku ploču objavio 2008. godine pod etiketom američke diskografske kuće Naxos. Iste je godine nagrađen godišnjom nagradom Mladi glazbenik godine, koju dodjeljuju Zagrebačka filharmonija i Hrvatska poštanska banka. Također, 2005. godine dobiva nagradu Ivo Vuljević, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena mladež, te osvaja natjecanje Ferdo Livadić, koje se održava u sklopu festivala Samoborska glazbena jesen.

Petrit Çeku svira na gitari američkog graditelja Rossa Gutmeiera.

Maroje Brčić rođen je u Dubrovniku, gdje i danas živi. Gitaru je počeo učiti sa sedam godina, a prvi učitelj mu je bio otac, Stefanin Brčić. Srednju glazbenu školu završio je u klasi prof. Istvána Römera, a diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka. Predaje gitaru na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, redoviti je član ocjenjivačkih vijeća na natjecanjima u Hrvatskoj te često drži stručna predavanja i seminare. Na koncertnim podijima prisutan je više od dvadeset pet godina i to kao solist, solist uz orkestar i član raznih komornih tijela. Osim u domovini, nastupio je u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Potaknuo je brojne autore da pišu za gitaru, pa su tako svoja djela za jednu ili više gitara, za gitaru i flautu te tri gitare i glas napisali ugledni skladatelji Željko Brkanović, Nikša Njirić, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Philip Bracanin, Anđelko Klobučar i Zoran Juranić. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu i diplome Milka Trnina (s Dubrovačkim gitarskim trijom), a za koncert sa Zoranom Dukićem na Dubrovačkim ljetnim igrama nagrađen je uglednom nagradom Orlando. U izdanju dubrovačkog ogranka Matice hrvatske objavio je knjigu u kojoj obrađuje teme iz područja interpretacije i tehnike sviranja, a za diskografske kuće u Hrvatskoj i Austriji snimio je šest kompaktnih ploča.

Tvrtko Sarić rođen je Gospiću. Glazbenu naobrazbu započeo je u Rijeci, gdje se tri godine školovao u klasi Nikole Jedrlinića, da bi potom maturirao u Zagrebu u klasi prof. Ištvana Römera. Diplomirao je u klasi prof. Darka Petrinjaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Na Visokoj školi za glazbu u Lovranu pohađao je jednogodišnju specijalizaciju u klasi prof. Gorana Listeša. Tijekom studija i poslije, usavršavao se na domaćim i međunarodnim majstorskim tečajevima (V. Dešpalj, M. L. Saomarcos, A. Carlevaro). Koncertirao je u Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, BiH, Meksiku i SAD-u. Kao solist, nastupao je sa Zagrebačkomfilharmonijom, Zagrebačkim solistima, Celjskim godalnim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, gotovo svim gudačkim kvartetima u Hrvatskoj, te kao član Cantus Ansambla za suvremenu glazbu. Od 2010. do 2015. godine bio je član renesansnog ansambla Minstrel, gdje je svirao lutnju. Od 2016. godine nastupa u Kvartetu gitara (Zoran Dukić, Petrit Çeku i Maroje Brčić). S kvartetom je 2017. godine na 68. dubrovačkim ljetnim igrama dobio nagradu Orlando (nagradu dodjeljuje HRT za najbolji koncert). Snima za diskografske kuće u Hrvatskoj i Sloveniji. Dobitnik je nagrade Porin (autorski nosač zvuka Berislava Šipuša Zajedno, Cantus, 2018.).

Osnivač je i umjetnički ravnatelj nekoliko glazbenih ciklusa na području grada Gospića i Ličko-senjske županije. U zvanju višeg predavača zaposlen je na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilišta u Zadru, te na Glazbenoj školi u Črnomlju. Na spomenutom odjelu 2012. godine osnovao je pjevački zbor Degenija. Za „izvrsna postignuća u umjetničkom radu i vođenju zbora“ 2017. godine nagrađen je Rektorovom nagradom. 

ZAGREBAČKI KVARTET

Osnovan kao prvi trajni i profesionalni ansambl svoje vrste na hrvatskoj glazbenoj sceni, Zagrebački kvartet prvi je koncert održao 25. travnja 1919. godine. Članovi su tada bili Václav Huml, prva violina, Milan Graf, druga violina, Ladislav Škatula (kasnije Miranov), viola, i Umberto Fabbri, violončelo – redom profesori na konzervatoriju u Zagrebu. Tijekom prvih desetljeća u kvartetu su se izmijenili brojni glazbenici (Jan Prybyl, Jan Holub, Francis E. Arány, Dragutin Arany, Zlatko Topolski, Stjepan Šulek, Aleksandar Szegedi, Ljudevit Dobronji i drugi), no već je tada Zagrebački kvartet uspostavio visoke kriterije djelovanja koji ga i danas čine okosnicom zagrebačkog i hrvatskog kvartetskog muziciranja.

Ansambl je rano formirao koncept svojih programa, koje čini široki repertoarni raspon od klasike, Haydna, Mozarta, Beethovena, Brahmsa, i tzv. željeznog kvartetskog repertoara pa do suvremenih autora s posebnim naglaskom na hrvatsko stvaralaštvo u djelima Božidara Širole, Josipa Štolcera Slavenskog, Frana Lhotke, Antuna Dobronića, Borisa Papandopula, Mila Cipre, Milka Kelemena, Marka Ruždjaka, Frane Paraća, Dubravka Detonija i brojnih drugih.

U sezoni 1930./1931. članovi kreću na prvu inozemnu turneju po Češkoj i Njemačkoj dobivajući laskave kritike i epitet „slavni“, a redovito muziciranje diljem domovine i na  inozemnim gostovanjima praksa je koju su zadržali do danas. Osim po Europi, u više navrata održavaju velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, bivšem Sovjetskom Savezu, Rusiji, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, a rano započinju i s praksom suradnji s drugim istaknutim glazbenicima-solistima.

Prvo razdoblje djelovanja Zagrebačkog kvarteta zaključio je Drugi svjetski rat, da bi novo poglavlje počelo 1954. zahvaljujući inicijativi glazbenika iz tadašnjeg Akademskog gudačkog kvarteta – Josipa Klime, Tomislava Šestaka, Dušana Stranića i Zvonimira Pomykala. Upravo violinist Josip Klima, uz kraće prekide, predvodi kvartet gotovo sljedeća dva desetljeća, a nasljeđuju ga, do 1987., Zlatko Balija, Edo Pečarić i Đorđe Trkulja. Drugi violinisti bili su Zlatko Balija, Edo Pečarić, Nikola Jambrošić, Ivan Kuzmić i Marija Cobenzl, violisti Dušan Stranić i Daniel Thune, a violončelisti Fred Kiefer i Josip Stojanović. Najdulji staž u kvartetu, punih 37 godina, ostvario je violist Ante Živković. (Muzikologinja Hana Breko izdvojila je dva glavna sastava u tom drugom razdoblju djelovanja: Josip Klima, Zlatko Balija, Dušan Stranić i Fred Kiefer te Josip Klima, Ivan Kuzmić, Ante Živković i Josip Stojanović.) Znakovito je i da se tijekom tog perioda novosti i suvremene tekovine koje od 1961. donosi Muzički biennale Zagreb odražavaju na repertoar ansambla pa on redovito izvodi i praizvodi najnovija domaća i inozemna kvartetska dostignuća.

Godine 1987. na mjesto prvog violinista dolazi Goran Končar, što označava početak još jednog novog razdoblja. Končar ostaje na tom mjestu do 2012., a s njim muziciraju Goran Bakrač, potom i Davor Philips (od 2001.) na drugoj violini, violisti Ante Živković i, od 2005., Hrvoje Philips, te Martin Jordan na violončelu (od 1991.). To je vrijeme obilježeno ciklusom koncerata u Muzeju Mimara i u Preporodnoj dvorani Narodnog doma, a od 2008. u Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje se i danas održava sezona Zagrebačkog kvarteta. Ugled ansambla učvršćuju nove inozemne turneje i gostovanja na kojima devedesetih godina osobito skreću pažnju javnosti na ratna zbivanja u Hrvatskoj. Nastupali su od Concertgebouwa u Amsterdamu, praškog Rudolfinuma i londonskog St. John’s Smith Squarea, preko zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku do Guangyuan Concert Halla, izvodeći kapitalna djela poput Bachova Umijeća fuge i Beethovenovih posljednjih gudačkih kvarteta, kao i jedinstvene izvedbe Sedam posljednjih Kristovih riječi Josepha Haydna u kripti crkve sv. Ane u Jeruzalemu. Mjesto prvog violinista 2012. nakratko preuzimaju Sergej Evseev i Mari Maras, a od sezone 2017./2018., uz Davora Philipsa, Hrvoja Philipsa i Martina Jordana, kao prvi violinist muzicira Martin Krpan.

Bogata diskografija kvarteta, stvarana tijekom gotovo devet desetljeća, uključuje izdanja za Jugoton, PGP RTB, Melodicom, Sastruphon, Nuova Era Records, ZYX Classic, RCA, Da Camera Magna, Croatiju Records, ZG Zoe, Cantus / HDS i druge. Posljednji album – s kvartetima Leoša Janáčeka i Antonína Dvořáka – objavila je etiketa Spona Classics.

Brojne nagrade i priznanja uključuju najvažnije nacionalne nagrade: od Nagrade grada Zagreba 1957. preko Nagrade Milka Trnina, Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski, nagrada Vladimir Nazor i Vatroslav Lisinski, Povelje Republike Hrvatske za osobite zasluge u kulturi 1999., Nagrade grada Zagreba 2001., niza diskografskih nagrada Porin do nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2009. godine.

THE KAZETOFON

Četiri zaljubljenika u glazbu – Emil Gabrić, Kamenko Ćulap, Ivan Gazibara i Mladen Kosovec – i pet instrumenata: viola, gitara, harmonika, kontrabas i cajon. I skladbe uz koje su brojne generacije odrastale, zaljubljivale se, rastajale, dočekivale jutra, sanjale budućnost i ljubomorno čuvale kazete na kojima su bile snimljene. Ali skladbe donesene u novom glazbenom paketu, koji hrabrim dodavanjem klasičnih, etno i jazz zvukova donosi staro na potpuno nov način. Upravo to kvartet The Kazetofon čini potpuno drugačijim od svega što smo dosada vidjeli na hrvatskoj glazbenoj sceni. Obrade skladbi koje su obilježile vrijeme u kojem su nastale vrlo često odu u neželjenom smjeru jer, slažu se glazbeni znalci, a najbolje potvrdi publika, nije jednostavno nadmašiti original. Glazbenicima okupljenim u sastavu The Kazetofon to uspijeva. A razlog je jednostavan. Nisu se okupili da bi napravili ovo što danas predstavljaju javnosti. Okupili su se da uživaju u skladbama koje vole i svirajući ih na novi način, sebi za dušu, otkrili da su napravili nešto iznimno kvalitetno i vrijedno. Mladen, Emil, Ivan i Kamenko odlučili su svoj užitak priuštiti i publici. Iskusniji će se oduševiti novim glazbenim paketom pjesama za koje su pomislili da ne mogu zvučati bolje od originala ili da se tomu teško mogu približiti. A mlađoj generaciji nude priliku da otkrije ljepotu koja bi im možda i promaknula jer se neke od pjesama s kazeta više nigdje ne vrte. Sada dobivaju novi život. A životi ovih glazbenika čudesne su priče koje pomažu shvatiti otkuda se crpila snaga i uvjerljivost. Jedan je već od malena tjerajući baku i prabaku da mu budu prateći vokali pokazao kamo smjera. Drugi je pak već i zaboravio imena svih bendova s kojima je svirao. Treći je srednju školu prošao pospan jer je noćima svirao s raznim bendovima. Četvrtomu… (to ću dodati kada dođe biografija).

Emil Gabrić, viola i prateći vokal (1975., Subotica)

Odrastao u Subotici, gdje je po cijele dane pjevao i tjerao baku i prabaku da mu glume prateći bend. Predškolsko razdoblje obilježava mu podstanarski život njegove obitelji kod poznate glazbene obitelji Toplak, gdje mu dopuštaju da svira na njihovu klaviru. Vrlo brzo upisuje glazbenu školu i donosi odluku koja će mu obilježiti život – svirat će violinu. Razlozi su bili prozaični: harmonika mu je bila preteška, flauta je bila preskupa, a violina se mogla posuditi u glazbenoj školi. Uz klasično glazbeno obrazovanje Emilov glazbeni put bitno obilježavaju i susreti s romskom, srpskom i mađarskom glazbom. U razdoblju do srednje škole osvojio je brojne nagrade na natjecanjima te ostvario niz uspješnih koncerata solo i uz orkestar. Pripremao se za odlazak na studij u inozemstvo, ali je rat sve prekinuo. Upisao je novosadsku glazbenu akademiju sa 16 godina, a već sa 17 godina studij violine nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1993. godine član je Paganini banda, a paralelno je bio i član Lada, snimio oko tristotinjak skladbi za razne izvođače, film, kazališne predstave i televizijske serije. Uvijek je htio svirati violu pa je 2013. godine upisao i studij viole.

Kamenko Ćulap, cajon (1973., Gradačac)

Odrastao u Odžaku, u kojemu nije bilo glazbene škole. Prva glazbena iskustva stječe u osnovnoj školi, gdje je aktivan u raznim slobodnim aktivnostima pa tako i u glazbenoj sekciji. Tu se upoznao s tradicionalnom glazbom Balkana, koju je zavolio za čitav život, te stekao i prva udaraljkaška iskustva. Čim je pronašao ekipu s kojom je bio u prilici složiti rock band, to je i učinio. Htio je svirati gitaru, ali nitko u bendu nije htio svirati bas pa je tako preuzeo tu ulogu u svojem prvom bendu. Rat u Bosni 1993. godine tjera ga u Zagreb, gdje radi prve ozbiljnije glazbene korake. Svira u brojnim autorskim bendovima, uglavnom glazbu temeljenu na fusionu jazza, rocka i etna. Krajem 90-ih pridružio se bendu Shamrock Rovers, koji je svirao irsku glazbu. Tada mu je bas gitara bila prvi instrument, a udaraljke tek terapija iz koje je proistekao Rhythm Tribe, prvi udaraljkaški bend u Hrvatskoj. Svirao je i u ansamblu makedonske glazbe VIS Pelister, a nakon što je upoznao indijskog glazbenika Sanay Bahorya, tri se godine posvetio indijskoj glazbi i sviranju indijskih tabli. Svirao je i u bendu Kries, s kojim je osvojio i Porina za filmsku glazbu za film Konjanik, u kojoj je izvodio na basu, udaraljkama i šargiji. Svoje glazbeno znanje prenosi na druge koje poučava arapskim, balkanskim i indijskim ritmovima. S Draženom Franolićem, koji svira oud – arapsku lutnju –ima duet koji su unaprijedili u trio pridodavši mu i usnu harmoniku.

Ivan Gazibara, kontrabas i prateći vokal (1981., Zadar)

Odrastao u Vrbovcu, gdje je u petom razredu osnovne škole počeo svirati tamburu i potom završio i glazbenu školu. Na glazbu ga nitko nije usmjeravao, glazba je bila njegov izbor odmalena i postala njegov život. Upisao je srednju školu neobičnog usmjerenja: gradnja i restauracija muzičkih instrumenata. Želja mu je bila izrađivati tambure. Paralelno s gimnazijom polazio je i srednju glazbenu školu za kontrabas. Tada počinje i svirati u brojnim bendovima pa kaže da je srednju školu prošao neispavan, ali sretan jer je svirao i pjevao. Nakon upisa studija kontrabasa pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu upoznaje se s klasičarskim miljeom i svoj glazbeni put okreće sviranjem u raznim orkestrima i komornim sastavima. Vodio je klapu Petar Zrinski iz Vrbovca, s kojom se plasirao u finale omiškog festivala klapa. Nevjerica je bila poprilična jer nitko nije očekivao prigorsku klapu u finalu. Svirao je i pisao aranžmane za Zagrebačke tamburaše, veliki tamburaški bend od pomno izabranih glazbenika tamburaške scene. S Emilom Gabrićem i Miroslavom Navračićem uspješno je surađivao u bendu naziva Blue World Trio. Nakon studija služio je civilni vojni rok u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojemu nakon odsluženja roka prolazi audiciju i postaje honorarni, a vrlo brzo i stalni član orkestra, što je i danas.

Mladen Kosovec, gitara, harmonika i vokal (1974., Zagreb)

Odrastao je u Konjščini, malenom zagorskom mjestu s brojnim kulturno-umjetničkim sadržajima, a glazbu je zavolio već u vrtiću. Prvo glazbeno iskustvo stječe svirajući trubu u limenoj glazbi te paralelno pohađajući školski harmonikaški i tamburaški orkestar. S 12 godina osnovao je svoj prvi glazbeni sastav, u kojem je pjevao i svirao orgulje. Osnivanjem glazbenog sastava počinje svirati na javnim mjestima i upoznaje brojne ljude. Glazba postaje sveprisutna u Mladenovu životu. Vrlo brzo otkriva da poseban senzibilitet ima za mađarske i ruske romanse te argentinski tango, koje izvodi svirajući u glazbenom sastavu Trio Anima, s Jurajem Kušanom Žoržom i Zdravkom Završkim. U bitnome ga formiraju i tada popularne skladbe brojnih izvođača s prostora bivše Jugoslavije, koje i danas voli pjevati. Prve glazbene korake započeo je samouk, ali je poslije upisao i glazbenu školu. Po završetku osnovne glazbene škole odlazi u Zagreb, gdje susreće mnoga poznata imena s glazbene scene poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Gibonnija, Tomislava Mužeka, Matije Dedića, Nikše Bratoša, Ante Gela i drugih, s kojima ostvaruje uspješnu suradnju.