Autor: czk-urednik

 PROGRAM UZ DAN GRADA ČAKOVCA

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / Galerija

• četvrtak / 26.5.2022. u 19.00 sati / ČAKOVEC NEKOĆ 6 / FOTOKRONIKA GRADA / dokumentarne fotografije Ivice Žiškovića
• Organizatori: Centar za kulturu Čakovec i Facebook grupa “Čakovčanke i Čakovčanci”
• Trajanje: 26.5. – 25.6.2022.

Slikovna kronika grada Čakovca

Kao platforma građana koja njeguje povijesno-kulturno nasljeđe svojega grada, Facebook grupa “Čakovčanke i Čakovčanci” šestu godinu zaredom organizira izložbu starih fotografija. Za razliku od prethodnih izložaba koje su bile tematski koncipirane i posvećene određenim dijelovima grada poput nekadašnjega kupališta ili Staroga grada, na ovogodišnjoj izložbi predstavljeni su radovi jednoga od članova grupe – Ivice Žiškovića, umirovljenoga novinara i fotografa koji se četrdesetak godina profesionalno bavio novinarstvom pišući za List Međimurje i dopisništvo Večernjega lista u Čakovcu.

Od mnogobrojnih snimaka koje je Žišković izradio tijekom svojega radnoga vijeka, na izložbi su zastupljene crno-bijele fotografije koje je autor snimio od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća, a svjedoče o industrijskom, urbanističkom i društvenom razvoju Čakovca u to vrijeme. Izložene fotografije svojedobno su objavljene u novinama za koje je Žišković radio kao ilustracije uz njegove članke ili pak kao zasebni snimci popraćeni kratkim opisom. Vrijeme je to starih analognih fotoaparata koji su bili znatno zahtjevniji za rukovanje od današnjih, a fotografi su osim dobroga kadra i trenutka morali znati odrediti razinu osvijetljenosti, ekspoziciju, dubinu oštrine. U suvremeno doba široke rasprostranjenosti pametnih telefona koji su opremljeni sve kvalitetnijim digitalnim fotoaparatima ponekad se moramo svjesno podsjetiti koliko je prije bilo teže uhvatiti fotografiju koja će – riječima autora – sadržavati sve elemente priče koju fotograf želi ispričati.

Zrcaleći Žiškovićev profesionalni poziv novinara, izložba je koncipirana poput novina, odnosno tematski je podijeljena na rubrike koje su tradicionalno zastupljene u dnevnim i tjednim tiskovinama poput novosti, politike, gospodarstva, društvenih događanja i sporta. Autor tako donosi fotografije izgradnje prvih čakovečkih nebodera (u današnjoj Ulici Otokara Keršovanija) ili pak dramatične snimke požara koji je izbio u tvornici Međimurske trikotaže Čakovec 1979. godine. Ipak, njegova je osnovna namjera prikazati život kakav je nekoć bio, nalik starome sajmištu čiji su posjetitelji nerijetko gacali do gležnjeva u blatu ili mnoštvu bicikala parkiranih ispred stare gradske tržnice koji su u to vrijeme bili glavno prometalo brojnih građana. Donosi vizure grada koje više ne postoje, poput staroga Trga Republike, autobusnoga kolodvora i pošte te jezera oko Staroga grada koje je isušeno. Izlaže fotografije sportskih događaja koji su se odvijali na otvorenom, pod različitim vremenskim uvjetima, na Macanovu domu i drvenom stadionu koji se nekoć nalazio preko puta stare bolnice. No kao što grad ne čine samo građevine nego i mještani, tako su protagonisti većine Žiškovićevih fotografija upravo ljudi. Izloženi su portreti radnika tekstilne industrije koje je autor snimio kako rade u pogonu, a simbol su nekih minulih, za čakovečku industriju povoljnijih vremena. Uhvatio je lica uličnih prosjaka i zabavljača, trkače koji iscrpljeni pretrčavaju ciljnu liniju, posjetitelje i ugostitelje Gradske kavane koja je nekoć bila jedno od glavnih društvenih okupljališta, mlade koji se zabavljaju u „diskaču“ smještenome u ulaznome bastionu Staroga grada.

Bez imalo pretencioznosti, Žišković ističe kako njegove fotografije nemaju umjetničku nego dokumentarnu vrijednost te ih prvenstveno razmatra kao sredstvo kojim promatraču može prenijeti željenu priču. Međutim, njegovi portreti i krupni kadrovi ukazuju na vještinu odabira kadra i promišljanje kompozicije podjednako kao na savladavanje onodobne tehnike fotografiranja, čime dobivaju na dodatnoj vrijednosti. Sve u svemu, Žiškovićeve fotografije predstavljaju svojevrsnu slikovnu kroniku grada Čakovca, njegovoga urbanoga, industrijskoga i društvenoga razvoja, čiji su segmenti urezani u sjećanje starijih građana, a mlađima služe kao svjedočanstvo jednoga prošloga vremena.

Maja Žvorc, dr. sc.

Biografija

Ivica Žišković – Žisa (1943.), najdugovječnije je djelatan čakovečki novinar. Pisati je počeo šezdesetih godina prošlog stoljeća još u tinejdžerskoj dobi. Tekstovima i fotografijama surađivao u omladinskim tjednicima, Vjesniku, Areni i drugim tiskovinama, a najviše u listu Međimurje, u kojem profesionalnim novinarom postaje 1966. godine. Uz pisanje za novine, od 1970. glavni je i odgovorni urednik Radio Čakovca, te dopisnik Radio Zagreba. Početkom osamdesetih godina prelazi u Večernji list iz Zagreba, koji osniva dopisništvo u Čakovcu, čiji je šef bio sve do umirovljenja, ali i nakon toga nastavlja pisati. Njegova novinarska ostavština su tisuće članaka, reportaža i kolumni, mnoštvo njih ilustriranih autorskim fotografijama. Kroničar je života i društvenih zbivanja u proteklih šest desetljeća aktivnog novinarstva, a stare fotografije na ovoj izložbi  svojevrsni su dokumenti tih vremena u Čakovcu i Međimurju, gdje je proveo čitav svoj životni i radni vijek. Dobitnik je Nagrade Zrinski i Povelje Međimurske županije za novinarstvo.