Arhiva

Umjetnička kolonija Štrigova utemeljena je 2011. godine na inicijativu međimurskog poduzetnika Antuna Horvata, a prema zamisli i koncepciji Žorža Draušnika. Intencija Umjetničke kolonije Štrigova bila je spojiti glazbu, likovnost i poeziju na najvišoj profesionalnoj i umjetničkoj razini i tako stvoriti cjelovitu umjetničku manifestaciju. U glazbenom dijelu programa kolonija je ugostila niz etabliranih hrvatskih solista i glazbenih ansambala, ali i dala priliku vrhunskim mladim glazbenicima, dok je likovni program dosad predstavio petnaestak etabliranih domaćih slikara srednje generacije. Programi kolonije održavaju se u jedinstvenim zatvorenim i otvorenim prostorima, poput čuvene štrigovske crkve sv. Jeronima s Rangerovim freskama i baroknim orguljama iz 1734., župne crkve sv. Marije Magdalene u Štrigovi, Zmajevog vrta na Železnoj Gori, Izložbenog salona Muzeja Međimurja u Čakovcu te secesijske zgrade Doma sindikata i Šajerove zgrade, također u Čakovcu. Prepoznata od publike i lokalne uprave, kolonija je tijekom godina postala nezaobilazan dio međimurske kulturne ponude te je u medijima proglašena međimurskom utvrdom glazbene i likovne kulture. Ustrajnim naporima organizacijskog tima i velikom podrškom Općine Štrigova, koja je …. stala iza manifestacije, te dugogodišnjom financijskom potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Umjetnička kolonija Štrigova 2020. godine doživljava svoje deseto, jubilarno izdanje.

Program

2. – 5. i 11. srpnja 2020.

četvrtak, 2. srpnja

18:00  sati

MUZEJ MEĐIMURJA ČAKOVEC, Trg Republike 5, Čakovec

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – retrospektiva

petak, 3. srpnja

19:00  sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Laura Vadjon, violina

Pavao Mašić, orgulje

subota, 4. srpnja

18:30 sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – sakralni motivi

19:00 sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Kvartet gitara

Zoran Dukić

Petrit Çeku

Tvrtko Sarić

Maroje Brčić

nedjelja, 5. srpnja

18:00  sati

DRŽAVNI ARHIV ZA MEĐIMURJE, Štrigova 102

IZLOŽBA

Tihomir Lončar – radovi na papiru

                 gosti:

                 Ženski vokalni sastav Stridonne

19:00  sati

CRKVA SV. JERONIMA, Štrigova 29

KONCERT

Zagrebački kvartet

20:30 sati

CENTAR ZA SPORT I REKREACIJU, Štrigova 126b

KONCERT

THE KAZETOFON

Mladen Kosovec, gitara, harmonika, vokal

Emil Gabrić, viola, prateći vokal

Kamenko Ćulap, cajon

Ivan Gazibara, kontrabas, prateći vokal

subota, 11. srpnja

18:30 sati

ZMAJEV VRT, Železna gora 5, Štrigova

KONCERT

Martina Filjak, klavir

Marija Kuhar Šoša, sopran

Nina Tarandek, mezzosopran

Domagoj Dorotić, tenor

Mario Šoša, klavirska pratnja

Nikola Grabar, klavirska pratnja

SUDIONICI:

TIHOMIR LONČAR:

Tihomir Lončar: Harmonija nejednakog

Iako je potreba za skladom čovjeku imanentna i on joj intuitivno teži, doista su rijetki pojedinci koji istančanom percepcijom primjećuju odnose ispod puke pojavnosti, osjećajući sklad kao smirenje i ljepotu, a izmicanje iz ravnoteže kao smetnju i nemir. Osobit je to dar i urođeni talent koji se može razvijati radom i iskustvom, ali koji je nemoguće stvoriti ondje gdje ga prije nije bilo. Može ga se tumačiti i kao blagoslov i kao breme jer, utkan u sve pore bića, svojim nosiocima ne ostavlja previše prostora za izbor. Bez obzira kakvi ljudi bili i gdje se nalazili, neki se umjetnicima jednostavno rode.   

Takav je put sudbina namijenila i Tihomiru Lončaru. Rođen 1953. u Vinagori u Hrvatskom zagorju i odrastao na tamošnjim slikovitim brežuljcima, taj senzibilni i nenametljivi dječak 1964. godine s obitelji seli u Zagreb, već tada s čvrstom idejom da će postati slikar. U Zagrebu završava Školu za primijenjenu umjetnost, učeći kod Josipa Biffela, i Akademiju likovnih umjetnosti, gdje diplomira slikarstvo u klasi Vasilija Jordana. Već najraniji radovi mladića koji se, prema riječima profesora Biffela, osim svojim radom ni po čemu nije isticao od ostalih studenata, pokazuju umješnog crtača s izraženim osjećajem za prostor i odnose svijetlog i tamnog. Crpeći znanje utemeljeno na jakoj tradiciji tonskog slikarstva i učeći od profesora Ljube Ivančića, Miljenka Stančića te spomenutih Jordana i Biffela, Lončar isprva slika klasične kompozicije interijera, mrtvih priroda i portreta prigušenog zemljanog kolorita, u kojima je volumen pažljivo sazdan na međuigri tamnih sjena i svjetlosnih naglasaka.

Međutim, Lončara od samih početaka vuče potreba za samostalnim istraživanjem slikarskog medija pa početkom osamdesetih godina u leksik unosi promjene koje će, pokazat će se poslije, postati ključnim odrednicama njegova cjelokupnog opusa. Prije svega, tu je svjesni prelazak na slikanje krajolika, koji će do danas, makar u odjeku, ostati centralna tema i strukturna okosnica većine njegovih kompozicija. Čini se da je upravo krajolik, sa svojim beskonačnim vizurama i stalnim mijenama, bio najbliži slikarevu kontemplativnom duhu i umjetničkom senzibilitetu, istovremeno prijemčivom za uzvišenu ljepotu i harmoniju prirode, ali i koncentriranom na problem likovnih odnosa unutar slike. Pritom je važno naglasiti da Lončar krajoliku ne pristupa doslovno, slikajući ono što mu je pred očima, nego upija vizure koje mu se nude da bi zatim, u miru studija, iz sjećanja rekonstruirao dojmove, prenoseći atmosferu dnevne ili noćne svjetlosti, isprobavajući različite postupke u oblikovanju forme (od podatnije obrade neba, zemlje i vijugavih stabala, do hladnijih, oštrijih, preciznije slikanih artefakata i arhitekture) ili kreirajući igru tamnih sjena i bljesaka svjetlosti na zemlji i građevinama. Iako sazdane od svega nekoliko temeljnih motiva, ove kompozicije – istovremeno stvarne i izmaštane – otkrivaju kompleksnu prirodu Lončarove gradnje slike, koja se temelji manje na motivu, a više na izražajnim mogućnostima samog medija, iskazanim u varijacijama obrade oblika i njihovom međusobnom suprotstavljanju i uklapanju u skladnu cjelinu. Iako još uvijek zauzdan relativno čvrstom formom i ograničenom gamom boja, ovaj dinamični model organizacije plohe koji počiva na sofisticiranoj ravnoteži između raznorodnih elemenata, postat će jedno od temeljnih obilježja Lončarova slikarstva uopće.             

Druga važna promjena događa se početkom osamdesetih godina, kada Lončar nekoliko mjeseci provodi u majstorskoj radionici Ede Murtića. Gledajući majstora kako radi, Lončar je fasciniran njegovim slikarskim postupkom koji odlikuje gestualnost, slobodno građenje forme i upotreba čistih boja. Ovo kratkotrajno, ali presudno iskustvo uhvatit će korijena narednih godina, kada Lončar polako počinje opuštati ruku i proširivati svoju prigušenu zemljano-zelenkastu paletu, obogaćujući je življim, poglavito primarnim bojama i ugrađujući njihov ekspresivni naboj u svoj osobni koncept slikarskog djela. Krajem osamdesetih veći raspon palete postaje pravilo, a početkom devedesetih put u vedrinu boje na neko je vrijeme prekinut ratnim zbivanjima, koja u Lončarove slike unose oštrinu, tamu i uznemirujuće umjetno svjetlo, koje gotovo manirističkim koloritom transformira arhitektonske krajolike u začudna mjesta zloguke atmosfere. Ova rana faza Lončarova slikarstva doživjela je kulminaciju velikom izložbom Krajolika održanom 1993. godine u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je javno dala priznanje Lončarovu radu i svrstala ga u red prominentnih umjetnika suvremene hrvatske likovne scene.

Postupnim smirivanjem životnih okolnosti u drugoj polovici devedesetih, Lončar nastavlja put prema redukciji motiva i otvaranju palete. Iz slika gotovo nestaju chiaroscuro i klasično oblikovanje volumena, u korist velikih površina boje i plošnih, još uvijek linijom zadanih oblika, koji se upotpunjuju širokim slobodnijim potezom, mrljom, linijom ili arabeskom. Boja počinje dominirati slikom te postaje i nositelj teme(primjerice, Zimsko jutro ili Jesen u vrtu iz poznatog ciklusa Tri godišnja doba, izloženog 1998. u Umjetničkom paviljonu). Širok raspon međuodnosa slikarskih formi  sada definitivno preuzima glavnu ulogu, premještajući fokus s prepoznatljivog prikaza krajolika ili arhitekture na doživljaj atmosfere, najčešće vezan uz godišnja doba ili doba dana. Pažljiviji promatrači na slikama će uočiti i poznate motive ili ostatke motiva – krova, stabla, stupa, kipa –  ovdje tek kao usputne likove, putnike namjernike zalutale u začaranu šumu oblika iz koje ih slikar više ne želi pustiti. No, mogli su oni i ne biti tu, da je slikar u trenutku tako odlučio, i upravo u tome leži ključ Lončarova slikarstva. Ono se budi u početku kojem se ne zna kraj, u slici koja se gradi, nadograđuje i obogaćuje spontano, ali nikad do kraja ne izmiče svome kreatoru. Ono raste, svakim potezom dobivajući novu dimenziju i postavljajući novi problem, sve dok slikar i posljednju silnicu konačno ne umiri i time dovede djelo u stanje labilne, ali ipak postojane ravnoteže. U tako neizvjesnoj situaciji Lončar je smiren i koncentriran, ali i odlučan i nadahnut, jer u trenutku stvaranja on – i iskustvom i osjećajem – zna da se može boriti s kaosom.

Od početka novog tisućljeća pa do danas, Lončar se očekivano sve sigurnije i opuštenije kreće u vlastitom likovnom prostoru. U recentnoj produkciji evidentan je organski razvoj prema sveobuhvatnoj paleti i još liberalnijem shvaćanju forme, u likovno pročišćenim kompozicijama koje, iako formalno daleko od nekadašnjeg krajolika, još uvijek zrače karakteristično lončarovskom ugođajnom aurom. Djela su i dalje zasnovana na jednoj prevladavajućoj boji, slikana i preslikavana plošnim potezima kartonske lopatice, širokim kistom, špahtlom, tanjim kistom, ili vrhom lopatice, ovisno o rafiniranosti i vrsti intervencije koju slikar želi postići. Osim toga, za ovog danas posve izgrađenog slikara, koji je čitav radni vijek proveo kao samostalni umjetnik i često radio prema narudžbama, svaka slika predstavlja jedinstven likovni problem bez obzira na to što prikazuje. On se ne libi ni malih ni iznimno velikih formata, ni potpuno apstraktnih ni decidirano figurativnih kompozicija. Možda će za sebe najradije slikati apstraktne, koloristički razvijene i oblikovno reducirane krajolike, ali s jednakom ljubavlju postupa i prema izmaštanim morskim vedutama ili sakralnim radovima naslikanim za neke od brojnih crkvenih naručitelja, jer je svaka od tih slika nastala kao plod zahtjeva i mogućnosti trenutka – kao jednom pronađeno rješenje jednom postavljenog izazova.

U tom procesu, sastavljenom od niza trenutačnih ali svjesnih odluka, nastaju delikatno uravnotežena i vizualno dojmljiva djela – snažna bez mahnitosti, spontana bez obezglavljenosti – koja zrcale ponekad pritajenu, no duboku i neumitnu stvaralačku energiju ovoga umjetnika. Sve teškoće, sumnje i nesigurnosti koje ga u životu prate, Lončar kao da ne poznaje dok slika. Za njega je slikanje jedino mjesto potpune harmonije, potpunog samoostvarenja i potpunog zaborava.

Dunja Horvat Weitner

Biografija

Tihomir Lončar rođen je u Vinagori u Hrvatskom zagorju 1953. godine. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti kod Ljube Ivančića i Vasilija Josipa Jordana. Tijekom studija putuje u Italiju i Francusku da bi proučavao djela starih majstora te otkriva fascinantnu slikarsku energiju Pabla Picassa. Autor je mnogih vitraja i uljanih slika koji rese samostane i crkve hrvatske franjevačke provincije sv. Jeronima. Svoju slikarsku osobnost gradio je na temeljima ekspresionističke i nadrealističke tradicije 20. stoljeća. Sažimajući i propuštajući povijesno nasljeđe kroz filtar vlastite razumske, osjetilne i perceptivne prirode, Lončar ne zaboravlja svijet koji ga okružuje, a u isto je vrijeme i majstor virtuoznih slikarskih abrevijatura. Stalne preobrazbe predmetne stvarnosti, propitivanje metafizičkih prostora i ekskursi u apstrakciju te osebujna koloristička poetika odlike su njegova stvaralaštva, koje svjedoči vitalnost čistog slikarstva, otvara nove perspektive za interpretaciju duhovnih sadržaja i ukazuje na slikarovo dosljedno provođenje likovnog koncepta kao kontinuiranog stvaralačkog procesa. O njegovu djelu objavljene su monografije iz pera S. Špoljarića 1995., V. Bužančića 2000., te N. Albaneža 2007. godine.

LAURA VADJON i PAVAO MAŠIĆ

Violinistica Laura Vadjon prva je hrvatska umjetnica na baroknoj violini, te jedna od začetnica novih stilskih kretanja i vodeće ime na području reprodukcije glazbe starih epoha u Hrvatskoj. Laura Vadjon ravnateljica je i koncertna majstorica Hrvatskog baroknog ansambla, s kojim od 1999. godine koncertira u Hrvatskoj i inozemstvu, donoseći na pozornice brojne hrvatske praizvedbe djela zaboravljenih skladatelja, kao i velikana razdoblja glazbenog baroka i klasike. Redovito surađuje s nizom najznačajnijih imena svjetske barokne glazbene scene, a svirala je i s raznim ansamblima u zemlji i inozemstvu (Zagrebački solisti, L’arte del mondo, London Handel Players, Florilegium, Le Concert Spirituel i drugi).Članica je London Handel Orchestra, s kojim redovito nastupa u Velikoj Britaniji, napose na London Handel Festivalu svakog proljeća, u prestižnim dvoranama i crkvama.

U interpretaciji solističke i komorne glazbe ostvarila je mnogo uspješnih koncertnih i diskografskih projekata, a posebno se istaknula kao interpret glazbe ranog talijanskog baroka te djela Händela i Mozarta. Glazbenica je izuzetno prepoznatljivog i osebujnog tona i stila te glazbeno interpretativne delikatnosti, a odlikuje se originalnim i promišljenim izvedbama uz veliko poznavanje dramatskih i afektivnih značajki glazbe baroknog razdoblja. Laura Vadjon muzicira na autentičnom povijesnom glazbalu, radu talijanskog graditelja Giovannija Battiste Guadagninija iz 1751. godine.

Dobitnica je Rektorove i Dekanove nagrade, nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika te nagrada Milka Trnina i Porin, kao i brojnih drugih hrvatskih stručnih priznanja s Hrvatskim baroknim ansamblom, poput nagrada Orlando na Dubrovačkim ljetnim igrama 2014. i Ivan Lukačić na Varaždinskim baroknim večerima 2016. Koncertirala je u dvadesetak zemalja Europe, Rusiji, Japanu i Južnoj Americi. Profesorica je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1995. godine, gdje predaje komornu glazbu 17. i 18. st. s naglaskom na povijesno i stilski obaviještenu interpretaciju. Ravnateljica je uspješnog i jedinstvenog Korkyra Baroque Festivala, čiji programi na otoku Korčuli i poluotoku Pelješcu predstavljaju vodeće svjetske ansamble i soliste specijalizirane za izvođenje glazbe baroka i klasike na starim instrumentima. Promicateljica je izvornog zvuka glazbe starih epoha i svoj entuzijazam prenosi na suradnike, studente i publiku.

Pavao Mašić, dobitnik nagrade Grand Prix Bach i nagrade publike na Bachovom natjecanju orguljaša u Lausanni (2006.), razvija uspješnu karijeru koncertnog orguljaša i čembalista. Raznovrsni interesi njegova umjetničkog djelovanja obuhvaćaju repertoar baroka i romantizma – s naglaskom na opusima J. S. Bacha, te francuskih i hrvatskih skladatelja – koji, u kombinaciji s temeljitim istraživačkim radom, kao i konstantnom potragom za što izražajnijim interpretacijama, rezultiraju upečatljivim, virtuoznim i vrlo cijenjenim nastupima.

Nakon završenih studija glazbe u Zagrebu, nastavio je poslijediplomske studije orgulja u Lausanni kod Kei Koito, te čembala u Freiburgu kod Roberta Hilla. Dodatne umjetničke impulse dobiva radom s istaknutim umjetnicima kao što su Bob van Asperen, Anđelko Klobučar, Ton Koopman, Laurence Cummings, Daniel Roth, Luigi F. Tagliavini i Christoph Bossert. U razdoblju od 2008. do 2013. kontinuirano se usavršava kod najistaknutijih čembalista današnjice, kao što su Pierre Hantaї, Christophe Rousset i Skip Sempé, te u listopadu 2013. g. kao stipendist Francuske akademije u Rimu odlazi na studijski boravak posvećen interpretaciji francuske glazbe za čembalo u Vili Medici, u kojoj se još od 1803. g. najistaknutiji francuski umjetnici – dobitnici čuvene Rimske nagrade – intenzivno posvećuju umjetničkom radu. Zahvaljujući Fondaciji Royaumont usavršavao se u razdoblju od 2015. do 2018. uz istaknute umjetnike kao što su Blandine Verlet, Aline Zylberajch-Gester, Pierre Hantai, Jean-Baptiste Robin, Daniel Roth, Vincent Warnier i Thomas Lacote.

Jedan od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika svoje generacije, Mašić od 1999. g. djeluje kao glavni orguljaš crkve sv. Marka na Gornjem gradu u Zagrebu, gdje nastavlja bogatu tradiciju sviranja orgulja, koja se u toj povijesnoj crkvi kontinuirano bilježi još od 1359. g. Usporedno djeluje u zvanju izvanrednog profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje razvija široku pedagošku djelatnost i odgaja nove generacije čembalista i orguljaša. Također, već dvadesetak godina djeluje kao glavni orguljaš Opere HNK u Zagrebu. Redovito koncertira diljem Južne Amerike, Rusije, Europe i Izraela. Sudjeluje u radu žirija međunarodnih natjecanja, voditelj je Orguljaške ljetne škole koja se više od 25 godina održava u Šibeniku, a kao umjetnički voditelj festivala Orgulje sv. Marka zaslužan je za koncertna gostovanja dvadesetak svjetski istaknutih orguljaša.

Kvaliteta njegova umjetničkog djelovanja prepoznata je s više od 25 važnih inozemnih i domaćih nagrada (Ivo Vuljević, Kantor, Jurica Murai, Ivan Lukačić, Orlando, Porin, Milka Trnina, Nagrada grada Zagreb) među kojima se izdvajaju nagrade na međunarodnim natjecanjima orguljaša u Lausanni, Zaragozi i Puli, a jedini je hrvatski kandidat koji je sudjelovao na čuvenom svjetskom natjecanju orguljaša u St. Albansu (UK) u više od 50 godina njegova postojanja. Iza njega su mnoge značajne izvedbe: Šest partita i Umijeće fuge J. S. Bacha, ciklusi Uzašašće i Rođenje Gospodinovo O. Messiaena, integralne izvedbe orguljskih opusa J. S. Bacha, C. Francka i D. Buxtehudea (u suradnji s Antom Knešaurekom), koncerti za orgulje i orkestar Francisa Poulenca, Ante Knešaureka, Stjepana Šuleka i Silvija Foretića, kao i intenzivan rad na pripremi i tisku sabranih djela za orgulje Anđelka Klobučara.

Snima za Hrvatsku radioteleviziju i Croatiu Records; raznolika diskografija uključuje pet solističkih albuma ovjenčanih s ukupno 11 Porina, od čega su čak dva albuma: 1685. Bach, Handel, Scarlatti (2011.) i Bach: Umijeće fuge (2017.) proglašeni najboljim klasičnim albumima godine. Njegov recentni dvostruki album pod nazivom Franjo Dugan: Sabrana djela za orgulje prvi put predstavlja čitav orguljski opus tog istaknutog skladatelja i orguljaša zagrebačke katedrale.

KVARTET GITARA

Prvi zajednički koncert Zoran Dukić, Petrit Çeku, Maroje Brčić i Tvrtko Sarić održali su 2016. godine. Nakon toga su se predstavili publici u Hrvatskoj i Sloveniji na više koncertnih turneja. Za koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama 2017. godine nagrađeni su nagradom Orlando (nagrada HRT-a za najbolji koncert). Pored komornog programa, dua, trija i kvarteta, Kvartet gitara nastupao je i sa Zagrebačkim solistima i Varaždinskim komornim orkestrom svirajući Vivaldijeve koncerte.

Zoran Dukić (Zagreb, 1969.) počeo je učiti gitaru sa šest godina. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Darka Petrinjaka, a usavršavao se kod Huberta Käppela na Visokoj glazbenoj školi u Kölnu. Pobjednik je niza najvažnijih svjetskih natjecanja gitare, kao što su Fernando Sor, Manuel Ponce, Manuel de Falla i Francisco Tárrega, a do danas je jedini koji je pobijedio na oba natjecanja Andrés Segovia (u Granadi i u Palma de Mallorci). Na najvećemu je španjolskome gitarskom natjecanju u Madridu, održavanome pod pokroviteljstvom kraljevske obitelji, osvojio prvu te posebnu nagradu za interpretaciju španjolske glazbe. Osim toga, na mnogim je nadmetanjima osvojio i nagradu publike. Nastupao je (solistički i uz orkestralnu pratnju) na svim kontinentima. Osobitu pozornost posvećuje suvremenoj glazbi pa se na njegovim koncertima često nalaze skladbe Takemitsua, Henzea, Reilyja, Cartera i Gubajduline, a mnogi su mu skladatelji i posvetili svoja djela. Nerijetko održava turneje na kojima izvodi cjelovečernje programe s Bachovom glazbom, a gaji i posebnu sklonost za španjolski, odnosno južnoamerički glazbeni idiom, od Sora do Albéniza te od Tárrege do Villa-Lobosa. Snimao je za diskografske tvrtke u Njemačkoj, Španjolskoj, Belgiji i Kanadi. Kao vrstan pedagog odgojio je naraštaje klasičnih gitarista na Kraljevskome konzervatoriju u Haagu i na Hochschule für Musik u Aachenu te na Visokoj glazbenoj školi u Barceloni.

Petrit Çeku rođen je 1985. godine u Prizrenu (Kosovo), gdje je i započeo glazbeno obrazovanje u suradnji s Luanom Sapunxijem. Preseljenjem u Zagreb 2002. godine nastavio je naobrazbu u klasi Xhevdeta Sahatxhije, a potom u klasi Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kojoj je diplomirao 2008. godine. Slijedeći svoj dječački san, od 2009. do 2013. godine usavršavao se kod Manuela Barrueca na konzervatoriju Peabody u Baltimoreu (SAD). Çekuov izvanredni senzibilitet i ekspresivnost privukli su publiku i kritičare diljem svijeta. Gitarski kritičar Colin Cooper opisao ga je kao „solista visokih mogućnosti“. Nastupao je diljem Europe i Sjeverne Amerike sa solističkim recitalima te kao solist u pratnji simfonijskih orkestara poput Simfonijskog orkestra Allentowna, Simfonijskog orkestra Baltimorea, Komornog orkestra Češke filharmonije, Orkestra Državnog ermitaža St. Petersburga, Simfonijskog orkestra Albanske radiotelevizije, te s najznačajnijim orkestrima u Hrvatskoj poput Zagrebačke filharmonije, Dubrovačkog simfonijskog orkestra te Simfonijskog orkestra HRT-a. Također, redovito nastupa sa poznatim ansamblom Zagrebačkih solistate gitarskimtriomElogio.

Tokom bogate karijere osvojio je devet prvih nagrada na internacionalnim gitarskim natjecanjima, među kojima se izdvajaju natjecanje Christopher Parkening u Malibuu (2012., SAD), Schadt u Allentownu (2011., SAD), Maurizio Biasini u Bologni (2011., Italija)te natjecanje Michele Pittaluga u Alessandriji (2007., Italija). Çeku je prvu studijsku ploču objavio 2008. godine pod etiketom američke diskografske kuće Naxos. Iste je godine nagrađen godišnjom nagradom Mladi glazbenik godine, koju dodjeljuju Zagrebačka filharmonija i Hrvatska poštanska banka. Također, 2005. godine dobiva nagradu Ivo Vuljević, koju dodjeljuje Hrvatska glazbena mladež, te osvaja natjecanje Ferdo Livadić, koje se održava u sklopu festivala Samoborska glazbena jesen.

Petrit Çeku svira na gitari američkog graditelja Rossa Gutmeiera.

Maroje Brčić rođen je u Dubrovniku, gdje i danas živi. Gitaru je počeo učiti sa sedam godina, a prvi učitelj mu je bio otac, Stefanin Brčić. Srednju glazbenu školu završio je u klasi prof. Istvána Römera, a diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka. Predaje gitaru na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, redoviti je član ocjenjivačkih vijeća na natjecanjima u Hrvatskoj te često drži stručna predavanja i seminare. Na koncertnim podijima prisutan je više od dvadeset pet godina i to kao solist, solist uz orkestar i član raznih komornih tijela. Osim u domovini, nastupio je u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Potaknuo je brojne autore da pišu za gitaru, pa su tako svoja djela za jednu ili više gitara, za gitaru i flautu te tri gitare i glas napisali ugledni skladatelji Željko Brkanović, Nikša Njirić, Ivo Josipović, Berislav Šipuš, Philip Bracanin, Anđelko Klobučar i Zoran Juranić. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu i diplome Milka Trnina (s Dubrovačkim gitarskim trijom), a za koncert sa Zoranom Dukićem na Dubrovačkim ljetnim igrama nagrađen je uglednom nagradom Orlando. U izdanju dubrovačkog ogranka Matice hrvatske objavio je knjigu u kojoj obrađuje teme iz područja interpretacije i tehnike sviranja, a za diskografske kuće u Hrvatskoj i Austriji snimio je šest kompaktnih ploča.

Tvrtko Sarić rođen je Gospiću. Glazbenu naobrazbu započeo je u Rijeci, gdje se tri godine školovao u klasi Nikole Jedrlinića, da bi potom maturirao u Zagrebu u klasi prof. Ištvana Römera. Diplomirao je u klasi prof. Darka Petrinjaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Na Visokoj školi za glazbu u Lovranu pohađao je jednogodišnju specijalizaciju u klasi prof. Gorana Listeša. Tijekom studija i poslije, usavršavao se na domaćim i međunarodnim majstorskim tečajevima (V. Dešpalj, M. L. Saomarcos, A. Carlevaro). Koncertirao je u Sloveniji, Austriji, Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, BiH, Meksiku i SAD-u. Kao solist, nastupao je sa Zagrebačkomfilharmonijom, Zagrebačkim solistima, Celjskim godalnim orkestrom, Varaždinskim komornim orkestrom, gotovo svim gudačkim kvartetima u Hrvatskoj, te kao član Cantus Ansambla za suvremenu glazbu. Od 2010. do 2015. godine bio je član renesansnog ansambla Minstrel, gdje je svirao lutnju. Od 2016. godine nastupa u Kvartetu gitara (Zoran Dukić, Petrit Çeku i Maroje Brčić). S kvartetom je 2017. godine na 68. dubrovačkim ljetnim igrama dobio nagradu Orlando (nagradu dodjeljuje HRT za najbolji koncert). Snima za diskografske kuće u Hrvatskoj i Sloveniji. Dobitnik je nagrade Porin (autorski nosač zvuka Berislava Šipuša Zajedno, Cantus, 2018.).

Osnivač je i umjetnički ravnatelj nekoliko glazbenih ciklusa na području grada Gospića i Ličko-senjske županije. U zvanju višeg predavača zaposlen je na Odjelu za nastavničke studije u Gospiću, Sveučilišta u Zadru, te na Glazbenoj školi u Črnomlju. Na spomenutom odjelu 2012. godine osnovao je pjevački zbor Degenija. Za „izvrsna postignuća u umjetničkom radu i vođenju zbora“ 2017. godine nagrađen je Rektorovom nagradom. 

ZAGREBAČKI KVARTET

Osnovan kao prvi trajni i profesionalni ansambl svoje vrste na hrvatskoj glazbenoj sceni, Zagrebački kvartet prvi je koncert održao 25. travnja 1919. godine. Članovi su tada bili Václav Huml, prva violina, Milan Graf, druga violina, Ladislav Škatula (kasnije Miranov), viola, i Umberto Fabbri, violončelo – redom profesori na konzervatoriju u Zagrebu. Tijekom prvih desetljeća u kvartetu su se izmijenili brojni glazbenici (Jan Prybyl, Jan Holub, Francis E. Arány, Dragutin Arany, Zlatko Topolski, Stjepan Šulek, Aleksandar Szegedi, Ljudevit Dobronji i drugi), no već je tada Zagrebački kvartet uspostavio visoke kriterije djelovanja koji ga i danas čine okosnicom zagrebačkog i hrvatskog kvartetskog muziciranja.

Ansambl je rano formirao koncept svojih programa, koje čini široki repertoarni raspon od klasike, Haydna, Mozarta, Beethovena, Brahmsa, i tzv. željeznog kvartetskog repertoara pa do suvremenih autora s posebnim naglaskom na hrvatsko stvaralaštvo u djelima Božidara Širole, Josipa Štolcera Slavenskog, Frana Lhotke, Antuna Dobronića, Borisa Papandopula, Mila Cipre, Milka Kelemena, Marka Ruždjaka, Frane Paraća, Dubravka Detonija i brojnih drugih.

U sezoni 1930./1931. članovi kreću na prvu inozemnu turneju po Češkoj i Njemačkoj dobivajući laskave kritike i epitet „slavni“, a redovito muziciranje diljem domovine i na  inozemnim gostovanjima praksa je koju su zadržali do danas. Osim po Europi, u više navrata održavaju velike turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, bivšem Sovjetskom Savezu, Rusiji, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu, a rano započinju i s praksom suradnji s drugim istaknutim glazbenicima-solistima.

Prvo razdoblje djelovanja Zagrebačkog kvarteta zaključio je Drugi svjetski rat, da bi novo poglavlje počelo 1954. zahvaljujući inicijativi glazbenika iz tadašnjeg Akademskog gudačkog kvarteta – Josipa Klime, Tomislava Šestaka, Dušana Stranića i Zvonimira Pomykala. Upravo violinist Josip Klima, uz kraće prekide, predvodi kvartet gotovo sljedeća dva desetljeća, a nasljeđuju ga, do 1987., Zlatko Balija, Edo Pečarić i Đorđe Trkulja. Drugi violinisti bili su Zlatko Balija, Edo Pečarić, Nikola Jambrošić, Ivan Kuzmić i Marija Cobenzl, violisti Dušan Stranić i Daniel Thune, a violončelisti Fred Kiefer i Josip Stojanović. Najdulji staž u kvartetu, punih 37 godina, ostvario je violist Ante Živković. (Muzikologinja Hana Breko izdvojila je dva glavna sastava u tom drugom razdoblju djelovanja: Josip Klima, Zlatko Balija, Dušan Stranić i Fred Kiefer te Josip Klima, Ivan Kuzmić, Ante Živković i Josip Stojanović.) Znakovito je i da se tijekom tog perioda novosti i suvremene tekovine koje od 1961. donosi Muzički biennale Zagreb odražavaju na repertoar ansambla pa on redovito izvodi i praizvodi najnovija domaća i inozemna kvartetska dostignuća.

Godine 1987. na mjesto prvog violinista dolazi Goran Končar, što označava početak još jednog novog razdoblja. Končar ostaje na tom mjestu do 2012., a s njim muziciraju Goran Bakrač, potom i Davor Philips (od 2001.) na drugoj violini, violisti Ante Živković i, od 2005., Hrvoje Philips, te Martin Jordan na violončelu (od 1991.). To je vrijeme obilježeno ciklusom koncerata u Muzeju Mimara i u Preporodnoj dvorani Narodnog doma, a od 2008. u Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje se i danas održava sezona Zagrebačkog kvarteta. Ugled ansambla učvršćuju nove inozemne turneje i gostovanja na kojima devedesetih godina osobito skreću pažnju javnosti na ratna zbivanja u Hrvatskoj. Nastupali su od Concertgebouwa u Amsterdamu, praškog Rudolfinuma i londonskog St. John’s Smith Squarea, preko zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku do Guangyuan Concert Halla, izvodeći kapitalna djela poput Bachova Umijeća fuge i Beethovenovih posljednjih gudačkih kvarteta, kao i jedinstvene izvedbe Sedam posljednjih Kristovih riječi Josepha Haydna u kripti crkve sv. Ane u Jeruzalemu. Mjesto prvog violinista 2012. nakratko preuzimaju Sergej Evseev i Mari Maras, a od sezone 2017./2018., uz Davora Philipsa, Hrvoja Philipsa i Martina Jordana, kao prvi violinist muzicira Martin Krpan.

Bogata diskografija kvarteta, stvarana tijekom gotovo devet desetljeća, uključuje izdanja za Jugoton, PGP RTB, Melodicom, Sastruphon, Nuova Era Records, ZYX Classic, RCA, Da Camera Magna, Croatiju Records, ZG Zoe, Cantus / HDS i druge. Posljednji album – s kvartetima Leoša Janáčeka i Antonína Dvořáka – objavila je etiketa Spona Classics.

Brojne nagrade i priznanja uključuju najvažnije nacionalne nagrade: od Nagrade grada Zagreba 1957. preko Nagrade Milka Trnina, Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski, nagrada Vladimir Nazor i Vatroslav Lisinski, Povelje Republike Hrvatske za osobite zasluge u kulturi 1999., Nagrade grada Zagreba 2001., niza diskografskih nagrada Porin do nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2009. godine.

THE KAZETOFON

Četiri zaljubljenika u glazbu – Emil Gabrić, Kamenko Ćulap, Ivan Gazibara i Mladen Kosovec – i pet instrumenata: viola, gitara, harmonika, kontrabas i cajon. I skladbe uz koje su brojne generacije odrastale, zaljubljivale se, rastajale, dočekivale jutra, sanjale budućnost i ljubomorno čuvale kazete na kojima su bile snimljene. Ali skladbe donesene u novom glazbenom paketu, koji hrabrim dodavanjem klasičnih, etno i jazz zvukova donosi staro na potpuno nov način. Upravo to kvartet The Kazetofon čini potpuno drugačijim od svega što smo dosada vidjeli na hrvatskoj glazbenoj sceni. Obrade skladbi koje su obilježile vrijeme u kojem su nastale vrlo često odu u neželjenom smjeru jer, slažu se glazbeni znalci, a najbolje potvrdi publika, nije jednostavno nadmašiti original. Glazbenicima okupljenim u sastavu The Kazetofon to uspijeva. A razlog je jednostavan. Nisu se okupili da bi napravili ovo što danas predstavljaju javnosti. Okupili su se da uživaju u skladbama koje vole i svirajući ih na novi način, sebi za dušu, otkrili da su napravili nešto iznimno kvalitetno i vrijedno. Mladen, Emil, Ivan i Kamenko odlučili su svoj užitak priuštiti i publici. Iskusniji će se oduševiti novim glazbenim paketom pjesama za koje su pomislili da ne mogu zvučati bolje od originala ili da se tomu teško mogu približiti. A mlađoj generaciji nude priliku da otkrije ljepotu koja bi im možda i promaknula jer se neke od pjesama s kazeta više nigdje ne vrte. Sada dobivaju novi život. A životi ovih glazbenika čudesne su priče koje pomažu shvatiti otkuda se crpila snaga i uvjerljivost. Jedan je već od malena tjerajući baku i prabaku da mu budu prateći vokali pokazao kamo smjera. Drugi je pak već i zaboravio imena svih bendova s kojima je svirao. Treći je srednju školu prošao pospan jer je noćima svirao s raznim bendovima. Četvrtomu… (to ću dodati kada dođe biografija).

Emil Gabrić, viola i prateći vokal (1975., Subotica)

Odrastao u Subotici, gdje je po cijele dane pjevao i tjerao baku i prabaku da mu glume prateći bend. Predškolsko razdoblje obilježava mu podstanarski život njegove obitelji kod poznate glazbene obitelji Toplak, gdje mu dopuštaju da svira na njihovu klaviru. Vrlo brzo upisuje glazbenu školu i donosi odluku koja će mu obilježiti život – svirat će violinu. Razlozi su bili prozaični: harmonika mu je bila preteška, flauta je bila preskupa, a violina se mogla posuditi u glazbenoj školi. Uz klasično glazbeno obrazovanje Emilov glazbeni put bitno obilježavaju i susreti s romskom, srpskom i mađarskom glazbom. U razdoblju do srednje škole osvojio je brojne nagrade na natjecanjima te ostvario niz uspješnih koncerata solo i uz orkestar. Pripremao se za odlazak na studij u inozemstvo, ali je rat sve prekinuo. Upisao je novosadsku glazbenu akademiju sa 16 godina, a već sa 17 godina studij violine nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1993. godine član je Paganini banda, a paralelno je bio i član Lada, snimio oko tristotinjak skladbi za razne izvođače, film, kazališne predstave i televizijske serije. Uvijek je htio svirati violu pa je 2013. godine upisao i studij viole.

Kamenko Ćulap, cajon (1973., Gradačac)

Odrastao u Odžaku, u kojemu nije bilo glazbene škole. Prva glazbena iskustva stječe u osnovnoj školi, gdje je aktivan u raznim slobodnim aktivnostima pa tako i u glazbenoj sekciji. Tu se upoznao s tradicionalnom glazbom Balkana, koju je zavolio za čitav život, te stekao i prva udaraljkaška iskustva. Čim je pronašao ekipu s kojom je bio u prilici složiti rock band, to je i učinio. Htio je svirati gitaru, ali nitko u bendu nije htio svirati bas pa je tako preuzeo tu ulogu u svojem prvom bendu. Rat u Bosni 1993. godine tjera ga u Zagreb, gdje radi prve ozbiljnije glazbene korake. Svira u brojnim autorskim bendovima, uglavnom glazbu temeljenu na fusionu jazza, rocka i etna. Krajem 90-ih pridružio se bendu Shamrock Rovers, koji je svirao irsku glazbu. Tada mu je bas gitara bila prvi instrument, a udaraljke tek terapija iz koje je proistekao Rhythm Tribe, prvi udaraljkaški bend u Hrvatskoj. Svirao je i u ansamblu makedonske glazbe VIS Pelister, a nakon što je upoznao indijskog glazbenika Sanay Bahorya, tri se godine posvetio indijskoj glazbi i sviranju indijskih tabli. Svirao je i u bendu Kries, s kojim je osvojio i Porina za filmsku glazbu za film Konjanik, u kojoj je izvodio na basu, udaraljkama i šargiji. Svoje glazbeno znanje prenosi na druge koje poučava arapskim, balkanskim i indijskim ritmovima. S Draženom Franolićem, koji svira oud – arapsku lutnju –ima duet koji su unaprijedili u trio pridodavši mu i usnu harmoniku.

Ivan Gazibara, kontrabas i prateći vokal (1981., Zadar)

Odrastao u Vrbovcu, gdje je u petom razredu osnovne škole počeo svirati tamburu i potom završio i glazbenu školu. Na glazbu ga nitko nije usmjeravao, glazba je bila njegov izbor odmalena i postala njegov život. Upisao je srednju školu neobičnog usmjerenja: gradnja i restauracija muzičkih instrumenata. Želja mu je bila izrađivati tambure. Paralelno s gimnazijom polazio je i srednju glazbenu školu za kontrabas. Tada počinje i svirati u brojnim bendovima pa kaže da je srednju školu prošao neispavan, ali sretan jer je svirao i pjevao. Nakon upisa studija kontrabasa pri Muzičkoj akademiji u Zagrebu upoznaje se s klasičarskim miljeom i svoj glazbeni put okreće sviranjem u raznim orkestrima i komornim sastavima. Vodio je klapu Petar Zrinski iz Vrbovca, s kojom se plasirao u finale omiškog festivala klapa. Nevjerica je bila poprilična jer nitko nije očekivao prigorsku klapu u finalu. Svirao je i pisao aranžmane za Zagrebačke tamburaše, veliki tamburaški bend od pomno izabranih glazbenika tamburaške scene. S Emilom Gabrićem i Miroslavom Navračićem uspješno je surađivao u bendu naziva Blue World Trio. Nakon studija služio je civilni vojni rok u Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojemu nakon odsluženja roka prolazi audiciju i postaje honorarni, a vrlo brzo i stalni član orkestra, što je i danas.

Mladen Kosovec, gitara, harmonika i vokal (1974., Zagreb)

Odrastao je u Konjščini, malenom zagorskom mjestu s brojnim kulturno-umjetničkim sadržajima, a glazbu je zavolio već u vrtiću. Prvo glazbeno iskustvo stječe svirajući trubu u limenoj glazbi te paralelno pohađajući školski harmonikaški i tamburaški orkestar. S 12 godina osnovao je svoj prvi glazbeni sastav, u kojem je pjevao i svirao orgulje. Osnivanjem glazbenog sastava počinje svirati na javnim mjestima i upoznaje brojne ljude. Glazba postaje sveprisutna u Mladenovu životu. Vrlo brzo otkriva da poseban senzibilitet ima za mađarske i ruske romanse te argentinski tango, koje izvodi svirajući u glazbenom sastavu Trio Anima, s Jurajem Kušanom Žoržom i Zdravkom Završkim. U bitnome ga formiraju i tada popularne skladbe brojnih izvođača s prostora bivše Jugoslavije, koje i danas voli pjevati. Prve glazbene korake započeo je samouk, ali je poslije upisao i glazbenu školu. Po završetku osnovne glazbene škole odlazi u Zagreb, gdje susreće mnoga poznata imena s glazbene scene poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Gibonnija, Tomislava Mužeka, Matije Dedića, Nikše Bratoša, Ante Gela i drugih, s kojima ostvaruje uspješnu suradnju.

• ZBOG NAJAVE LOŠEG VRMENA KONCERT SE NEĆE ODRŽATI U SUBOTU VEĆ U NEDJELJU 12. SRPNJA 2020. U 19.00 SATI Z

Ulaznice u prodaji na blagajni Centra za kulturu Čakovec.

Cijena: 50,00 kuna

PROGRAM

Johann Sebastian Bach/Franz Liszt: Preludij u a-molu za orgulje BWV 543

Martina Filjak, klavir                                                                    

Giacomo Puccini: La Rondine / Lastavica

Chi il bel sogno di Doretta potè indovinar? / Tko može dokučiti Dorettin lijepi san?

Marija Kuhar Šoša, sopran; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                       

Gioachino Rossini: La Cenerentola /Pepeljuga

Nacqui all’affanno… Non piu mesta / Rodih se za jad i suze… Nema više tuge

Nina Tarandek, mezzosopran; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                      

Georges Bizet: Carmen

La fleur que tu m’avais jetée / Cvijet koji si mi bacila

Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                                                                                      

Léo Delibes: Lakmé

Duo des fleurs „Sous le dôme épais“ / Duet cvijeća „Pod gustom kupolom“     

Marija Kuhar Šoša, sopran; Nina Tarandek, mezzosopran; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                               

Franz Liszt: Miserere, d’après Palestrina

Martina Filjak, klavir                                                                

Josip Hatze: Serenada

Nina Tarandek, mezzosopran; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                                                                           

Franz Lehár: Das Land des Lächelns / Zemlja smiješka

Dein ist mein ganzes Herz / Tvoje je cijelo moje srce

Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                                                                                     

Giacomo Puccini: La Bohème

Quando men vo soletta per la via / Kada sama idem ulicom

Marija Kuhar Šoša, sopran; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                       

Giacomo Puccini: La Bohème

O soave fanciulla / O, ljupka djevojko

Marija Kuhar Šoša, sopran; Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja               

***PAUZA***

Aleksandar Skrjabin: Nocturne op. 9 za lijevu ruku

Martina Filjak, klavir                                                                 

Giacomo Puccini: Tosca

Recondita Armonia / Skriven sklad

Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                             

Charles Gounod: Romeo et Juliette

Je Veux Vivre / Želim živjeti

Marija Kuhar Šoša, sopran; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                       

Giacomo Meyerbeer: Les Huguenots

Noble seigneurs salut / Plemeniti gospodari pozdravljaju

Nina Tarandek, mezzosopran; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                                                                        

Franz Liszt / Gaetano Donizetti: Réminiscences de Lucia di Lammermoor

Martina Filjak, klavir                                                              

Alfi Kabiljo, Jure Stubičanec: Međimurje zeleno

Nina Tarandek, mezzosopran; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                                                                      

Ernesto De Curtis: Non ti scordar di me / Nemoj me zaboraviti

Nina Tarandek, mezzosopran; Domagoj Dorotić, tenor; Nikola Grabar, klavirska pratnja                                                               

Agustín Lara: Granada

Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                          

Franz Lehár: Giuditta / Judita

Meine Lippen sie küssen so heiß / Moje usne tako vrelo ljube

Marija Kuhar Šoša, sopran; Mario Šoša, klavirska pratnja                                                     

Giuseppe Verdi: La Traviata

Libiamo / Sad pijmo

Marija Kuhar Šoša, sopran; Nina Tarandek, mezzosopran;

Domagoj Dorotić, tenor; Mario Šoša, klavirska pratnja

O izvođačima:

MARTINA FILJAK

“Martina Filjak revealed herself to be a premium class pianist”

Süddeutsche Zeitung

“Brilliant , sensitive and imaginative playing with resourcefulness of technique and naturalness of musicality …a striking individuality …a pianist to watch”

The New York Times

Pijanistica Martina Filjak svojom istovremeno strastvenom i lirskom svirkom te tehničkom perfekcijom redovito oduševljava međunarodnu javnost i kritiku kao „umjetnica galvanizirajuće snage“ s „magnetskom scenskom prisutnošću“. Pažnju šire međunarodne javnosti privukla je 2009., kada je osvojila Zlatnu medalju i niz posebnih priznanja na renomiranom međunarodnom natjecanju u Clevelandu te ubrzo potom debitirala u dvoranama Konzerthaus u Berlinu, Musikverein u Beču te  dvorani Zankel u Carnegie Hallu („Živopisna i privlačna scenska prisutnost… Snalažljivost tehnike i prirodnost muzikalnosti… Pijanistica vrijedna pozornosti“ – The New York Times). Neposredno prije Clevelanda bila je dobitnica prvih nagrada na natjecanjima Viotti (2007.) i Maria Canals u Barceloni (2008.) te je bila laureat natjecanja Busoni u Bolzanu.

Rođena u glazbeničkoj obitelji, glasovir je počela učiti s pet godina, a već u šestoj prvi put javno nastupa. Glazbenu je naobrazbu stekla na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Bečkom konzervatoriju, a potom je završila u renomiranoj klasi za soliste u Hannoveru. Pohađala je i majstorske tečajeve na prestižnoj Klavirskoj akademiji na jezeru Como u Italiji. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada Vladimir Nazor za izvedbe Brahmsova 1. koncerta i Kelemenova koncerta, nagrada Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, nagrada Orlando za nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama i Judita za izvedbu koncerta Dore Pejačević na Splitskom ljetu, a 2009. odlikovana je Redom hrvatskog pletera za postignuća u glazbi.

Posljednjih nekoliko sezona Martina je nastupala uz vodeće svjetske orkestre poput The Cleveland Orchestra, San Diego Symphony, The Florida Orchestra, Strasbourg Philharmonic, Barcelona Symphony, Bilbao Symphony, Deutsche Radio Philharmonie, Staatskapelle Weimar, Staatskapelle Halle, Bremen Philharmonic, Lübeck Philharmonic, Robert Schumann Philharmonie Chemnitz, Slovenska filharmonija, Japan Century Symphony Orchestra, Israel Chamber Orchestra i Orchestra Simfonica La Verdi iz Milana. Također, nastupala je na znamenitim pozornicama dvorana kao što su Concertgebouw Amsterdam, Konzerthaus Berlin, l’Auditori and Palau de la Música Catalana u Barceloni, Zankel Hall u Carnegie Hallu u New Yorku, Jordan Hall u Bostonu, Teatro San Carlo, Sala Verdi, Salle Gaveau, Musikverein i Konzerthaus u Beču, NDR dvorana u Hannoveru, Residenz u Münchenu, Auditorio Nacional u Madridu te Ravinia Festival u Chicagu.

Zadnjih godina Martina vrlo često surađuje s uglednim dirigentima kao što su JoAnn Falletta, Stanislav Kochanovsky, Alexander Shelley, Hans Graf, Markus Poschner, Sebastian Lang-Lessing, Josep Caballe-Domenech, Tito Munoz, Carlos Miguel Prieto i Stefan Sanderling. Svoju ljubav prema komornom muziciranju njeguje redovitim nastupima i suradnjama s umjetnicima kao što su Szymanowski Quartet, Ensemble Berlin, Dmitry Sinkovsky, Radovan Vlatković, Marija Pavlović, Tatjana Vassiljeva, Felix Klieser i Monika Leskovar.

Koncertnu sezonu 2018./2019. započela je izvedbom Brahmsova 2. klavirskog koncerta uz orkestar Staatskapelle Halle na glazbenom festivalu u Chorinu, a nastavila ju je nastupima na Samoborskoj glazbenoj jeseni te nizom nastupa uz orkestre i dirigente Orquesta Filarmonica de Bogota i Diego Naser, the New West Symphony i Fawzi Haimor, the Norddeutsche Philharmonie Rostock i Nicholas Milton, the Colorado Springs Philharmonic i Josep Caballe Domenech, the Malaga Philharmonic i Guillermo Garcia Calvo, the Capella Quileia i Paul Goodwin, the Philharmonic Orchestra of Teatro Colon i Manuel Hernandez Silva, kao i uz ansambl Zagrebačkih solista.  Martinin široki repertoar obuhvaća literaturu od Bacha do Beria te preko trideset klavirskih koncerata.

Martina tečno govori 7 jezika. Na svoju sreću, kao aktivni izvođač, voli putovati. „Volim prirodu. U prirodi sam istinski sretna. Oduševljava me glazba koja evocira zvukove prirode i folklorne melodije. Primjerice, Bartókova suita Na otvorenome, Six Encores od Beria (Wasserklavier, Erdenklavier, Feuerklavier i Luftklavier) te Ravelova Une barque sur l’océan svakako spadaju među moja najdraža djela. Istovremeno me privlači komorno muziciranje, ali i tehnički i intelektualno zahtjevna i komplicirana djela, kao što su Beethovenova Hammerklavier Sonata i Bartókov Klavirski koncert br. 2.“

MARIJA KUHAR ŠOŠA

Sopranistica Marija Kuhar Šoša (Žminj, 1982.) godine 2006. s odličnim je uspjehom diplomirala glazbenu kulturu i pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Lidije Horvat Dunjko. Za vrijeme i nakon studija osvojila je brojne nagrade i priznanja u Hrvatskoj i inozemstvu: tri posebne nagrade kao najmlađa finalistica na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Passau (Njemačka) 2005. godine, prvu nagradu i posebnu nagradu opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu na Prvom natjecanju za stipendiranje mladih pjevača pod pokroviteljstvom Društva pokrovitelja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i Vero Vision 2006., nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja na Međunarodnom natjecanju Ferdo Livadić 2006. u Samoboru, Rektorovu nagradu 2006. za nastup u Requiemu W. A. Mozarta sa zborom i orkestrom Muzičke akademije pod vodstvom dirigenta Aleksandra Kalajdžića u KDVL u Zagrebu, Nagradu hrvatskog glumišta 2007. za najboljeg mladog opernog pjevača do 30 godina za ulogu Constanze (F. Poulanc: Razgovori karmelićanki) u HNK Zagreb, nagradu Marijana Radev za najbolje umjetničko ostvarenje u HNK Zagreb u sezoni 2008./2009. za ulogu Nanette (G. Verdi: Falstaff) te nagradu Zagrebačke filharmonije za najboljeg mladog glazbenika u 2009. godini.

            U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nastupala je u ulozi Pastirice (M. Ravel: Dijete i čarolije), Luige (G. Donizetti: Kazališne zgode i nezgode), Papagene, 1. dječaka, Pamine (W. A. Mozart: Čarobna frula), Annine (G. Verdi: Traviata), Zerline (W. A. Mozart: Don Giovanni), Oscara (G. Verdi: Un ballo in maschera), Constanze (Poulanc: Razgovor karmelićanki), Frasquite (G. Bizet: Carmen), Genovieffe i Laurette (G. Puccini: Triptih), Clorinde (G. Rossini: Pepeljuga), Nanette (G. Verdi: Falstaff), Maria Bellacante (P. Lunda: Vještica Hillary), Adele (R. Strauss: Šišmiš), Esmeralde (B. Smetana: Prodana nevjesta), Adine (G. Donizetti: Ljubavni napitak), Marice (Humperdink: Ivica i Marica), Jelene (I. pl Zajc: Nikola Šubić Zrinjski), Musette (G. Puccini: La Bohème), Susanne (W. A. Mozart: Le nozze di Figaro). 

            Gostovala je kao Oscar (Ballo in maschera) u Teatro Vittorio Emanuelle u Messini (Italija), te kao Catalina (E. Palomar: Juana) u Halleu (Njemačka) i u Barceloni (Španjolska). Ostvarila je zapažene nastupe i u raznim projektima: C. Monteverdi: Božićne Vespere, W. A. Mozart: Requiem i Exultate, jubilate, G. F. Handel: Messiah, J. S. Bach: Magnificat, Charpentier: Te Deum, G. Faure: Requiem, Vivaldi: Gloria, C. Saint Saens: Oratorio de noel, Mahler: 4. simfonija, J. Brahms: Ein Deutsches Requiem, B. Papandopulo: Osorski rekvijem. 

Surađuje s Hrvatskim baroknim ansamblom, a nastupala je i s brojnim drugim hrvatskim i inozemnim orkestrima (Zagrebačka filharmonija, Slovenska filharmonija, Beogradska filharmonija, Simfonijski orkestar HRT-a, Cantus ansambl, Zagrebački solisti, Orkestar opere HNK Zagreb, Orkestar opere u Tirani) i dirigentima (Pavle Dešpalj, Ivo Lipanović, Nikša Bareza, Vjekoslav Šutej, Ivan Repušić, Vladimir Kranjčević, Aleksandar Kalajdžić, Uroš Lajovic, Antonello Alemandi, Johannes Wildner, Lothar Zagrosek, D. Kitajenko, Marko Letonja, Zubin Mehta). 

Nastupala je na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Večerima u Sv. Donatu u Zadru, Osorskim glazbenim večerima, Varaždinskim baroknim večerima, festivalu Orgulje Heferer i Sceni Amadeo. U suradnji s Europskim kulturnim forumom 2006. godine održala je koncert na dodjeli nagrade Europskog kulturnog foruma za posebna dostignuća, koja je dodijeljena Hansu Dietrichu Genscheru. Od značajnijih nastupa izdvaja se također i nastup na otvorenju festivala Julian Rachlin 2011. u Dubrovniku, s Beogradskom filharmonijom pod ravnanjem Zubina Mehte. Nastupala je diljem Europe te održala niz zapaženih recitala u Hrvatskoj. Surađivala je s nekolicinom hrvatskih skladatelja (Bruno Krajcar, Massimo Brajković, Zoran Novačić, Tomislav Uhlik, Mirela Ivičević, Silvio Foretić, Bruno Vlahek, Marko Ruždjak). Snimala je djela Brune Krajcara, Massima Brajkovića, Requiem Borisa Papandopula sa zborom i orkestrom HRT-a te Membra Jesu Nostri D. Buxtehudea sa zborom Ivan Filipović i Hrvatskim baroknim ansamblom. 

            U suradnji s Državnim arhivom u Pazinu izdala je nosač zvuka Arie Nove del 1741. Članica je Društva hrvatskih glazbenih umjetnika. Od 2006. do 2009. godine bila je stipendistica CEE Musiktheater i Deutsche Bank. Godine 2015. izabrana je u zvanje docenta na Muzičkoj akademiji Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Usavršava se kod Olivere Miljaković i Silvie dalla Benette.

NINA TARANDEK

Mezzosopranistica Nina Tarandek rođena je u Čakovcu. Glazbeno školovanje započela je na Glazbenoj školi u Varaždinu, gdje je upisalateoretski smjer i solo pjevanje u klasi prof. Darije Hreljanović. Magistrirala je studij opernog pjevanja2011. godine na Konzervatoriju grada Beča u klasi Julije Conwell i Ute Schwabe te smjer lieda i oratorijakod primadone Birgid Steinberger. Godine 2006. osvojila je prvu nagradu na natjecanju Fidelio u Beču. Već u vrijeme studija debitirala je u bečkoj Volksoperite u Teatro Teresa Carrano u Caracasu (Venezuela) u ulozi Dorabelle(Cosi fan tutte)s poznatim Orkestrom Simon Bolivar. Godine 2009. pjevala je na svjetskoj premijeri jednu od glavnih uloga u operi Mae Mona Christopha Ehrenfellnera, koji je pisao ulogu upravo za nju. Slijedio je debitantski nastup u poznatom Theater an der Wien u operi Der Prinz von Homburg uz maestra Marca Albrechtai redatelja Christofa Loya.

Od rujna 2009. godine do lipnja 2011. godine bila je članica međunarodnog opernog studija Opere u Frankfurtu, gdje je već pjevala zapažene uloge kao što su Alisa(Lucia di Lammermoor),Cherubino (Figarov pir),Druga dama(Čarobna frula), Carmela(La vida breve) te je debitirala u Alte Oper (Stara Opera)u Puccinijevoj La Rondine. U ljeto 2010. godine pjevala je vrlo zahtjevnu glavnu ulogu La Malaspina(Luci mie traditrici), poznatog kompozitora 21. stoljeća Sciarrina,na festivalu Cantiere Internationale d´Arte u Montepulcianu. Snimka se nalazi na DVD-u (Euro Arts) i CD-u (Stradivarius) u prodaji diljem svijeta.

U sezoni 2012./13. postaje stalnom članicom ansambla ugledne Opere u Frankfurtu, gdje je do sad pjevala niz važnih uloga koje su joj donijele sjajne kritike, a to su Cherubino (Figarov pir), Angelina (La Cenerentola), Sesto (Giulio Cesare), Dorabella (Cosi fan tutte), Waltraute (Walkire), Zerlina (Don Giovanni), Tebaldo (Don Carlo), Flora (Traviata), Wirtstochter (Die Königskinder) i Kate (Owen Wingrave). Godine 2011. ostvarila je veliki uspjeh u ulozi Cherubino (Figarov pir)na ljetnom opernom festivalu Opere Klosterneuburg te istom ulogom 2017. uz maestra Rubena Dubrovskog u Theatru Darmstadt. Godine 2012. debitirala je na pozornici Dresden Semperoperu ulozi Didone (Didona i Eneja) te iste godine debitirala u ulozi Mercédès (Carmen) na ljetnom festivalu St. Margarethen. Ostali angažmani vode je u Theater Freiburg, gdje je pjevala ulogu Sesta,te u Vilnius City Operu, gdje je nastupala u ulozi Dorabelle. Godine 2018. bila je nominirana u kategoriji Pjevačica godine u stručnom časopisu Opernwelt. Na ljeto 2019. godine vraća se na ljetni festival St. Margarethen, gdje pjeva Drugu damu (Čarobna frula). U sezoni 2019./2020. Godine, uz Zerlinu (Don Giovanni) i Tebalda (Don Carlo),pjeva i tri nove uloge u novim produkcijama opere u Frankfurtu: Cleone (Penelope), Madama La Rosa (La Gazzetta), koja jojje donijela sjajne pohvale kritičara, te ulogu Kurfürstin (Der Prinz von Homburg).Krajem 2020. godine slijedi gostovanje na Tirolskom festivalu u Erlu u ulozi Beppe (L’amico Fritz) skladatelja P. Mascagnija.

Uz brojne koncertne nastupe diljem Europe, nastupala je s hr-Sinfonieorchesterna tradicionalnom Novogodišnjem koncertu u Wiesbadener Kurhausu i recitalu pjesama u Abu Dhabiju.Bila je na nacionalnoj turneji Verdijeva Requiema s Landesjugendorchester NRW.Pjevala je ulogu Anne Kennedyu koncertnoj produkciji Maria Stuarda u Alte Operi u Frankfurtu. Nastupila je s poznatim Salzburger Mozarteum Orkestrompod vodstvom dirigenta Leopolda Hagera u Mozartovoj Misi u c-molui Beethovenovoj Simfoniji br. 9 na festivalu De Musica Religiosa de Cuenca u Španjolskoj. Zatim je slijedila koncertna turneja s Wiener Philharmoniker po najvećim gradovima Kine, te opera gala koncert Tribute to Jarmila Novotna u Rudolfinumu (Prag) sa češkim Radijskim simfonijskim orkestrom, te Opera Gala sa Zagrebačkim simfonijskim orkestrom i dirigentom Pavlom Dešpaljem. Slijedeća koncertna izvedba opere Lukava lisica vodi je na gostovanje u minhenski Gasteig s Bavarskim simfonijskim orkestro uz poznatog maestra Franza Welsera-Mösta. Gostovala je na Kasseler Musiktagen i u hr-Sendesaal (Koncertna dvorana radiotelevizije Hessen), gdje je pjevala Wesendonck Lieder R. Wagnera uz pratnju Frankfurtskog gudačkog seksteta. U poznatom Musikvereinuu Beču gostovala je uz pratnju ansambla Bečkih filharmoničara Wiener Virtuosen, gdje je pjevala Pergolesijev Stabat Mater.

DOMAGOJ DOROTIĆ

Tenor Domagoj Dorotić glazbeno obrazovanje počeo je kao trubač u Glazbenoj školi Ferdo Livadić u Samoboru, a srednju glazbenu školu završio je u Zagrebu na Glazbenom učilištu Elly Bašić 1999. godine. Diplomirao je 2008. godine u klasi profesorice Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dvije godine poslije postaje solist opere HNK u Zagrebu. Od tada je, među ostalim, u HNK u Zagrebu ostvario uloge u operama Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca (Juranić), Parsifal R. Wagnera (Treći štitonoša), Mazeppa P. I. Čajkovskog (Andrej), Gianni Schicchi G. Puccinija (Rinuccio), Hamlet A. Thomasa (Laert), Ljubavni napitak G. Donizettija (Nemorino), Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog (Lenski), Tosca G. Puccinija (Cavaradossi), Ekvinocij I. Brkanovića (Ivo) i dr. Istovremeno je nastupao i u splitskom HNK u operama Macbeth G. Verdija (Macduff), Adel i Mara J. Hatzea (Adel), Nabucco G. Verdija, Cavalleria rusticana P. Mascagnija (Turiddu), Traviata G. Verdija (Alfredo), Ukleti Holandez R. Wagnera (Steuermann), Ernani G. Verdija (Ernani) itd. Od gostovanja na inozemnim pozornicama izdvaja se nastup u ulozi Lenskog u Litvanskoj nacionalnoj operi u Rigi. Od 2015. do 2020. angažiran je u statusu prvaka u Operi HNK u Osijeku, gdje je nastupio u naslovnoj ulozi na premijeri opere Porin Vatroslava Lisinskog, kao Manrico na premijeri Verdijeva Trubadura te kao Don José na premijeri Bizetove Carmen. Od veljače 2020. angažiran je u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Nerijetko nastupa i koncertno, surađujući s našim i stranim istaknutim dirigentima i ansamblima, pjevajući zahtjevna oratorijska djela kao što su Verdijev Requiem, Beethovenova Misa Solemnis, Dvořákov Stabat Mater, Janáčekova Glagoljaška misa, Papandopulova Hrvatska misa itd. Također, imao je čast sudjelovati na snimanju CD-a prve hrvatske opere Ljubav i zloba u produkciji Hrvatske radiotelevizije u glavnoj tenorskoj ulozi te na snimanju nosača zvuka opere Nikola Šubić Zrinski, također u produkciji HRT-a.

Među nagradama ističu se Rektorova nagrada za ulogu Rinuccia u operi Gianni Schicchi u izvedbi HNK u Zagrebu (2008.), prva nagrada žirija na ljetnom opernom seminaru u Schloss Laubachu (2008.), Nagrada hrvatskoga glumišta za ulogu Maxa u operi Crux dissimulata Srećka Bradića u režiji Krešimira Dolenčića u produkciji HNK u Zagrebu i 25. MBZ-a i za ulogu Fentona u operi Falstaff u režiji Arnauda Bernarda i izvedbi HNK Zagreb (2009.), nagrada Ante Marušić HNK Split (2012.) te nagrada Vladimir Ruždjak HNK Zagreb za ulogu Cavaradossija u operi Tosca. Godine 2013. pjevao je hrvatsku himnu prigodom primanja Republike Hrvatske u Europsku uniju. Također se izdvaja i nastup prilikom predstavljanja hrvatske kulture u Manausu u Brazilu u povodu Svjetskog nogometnog prvenstva, nastup u Glagoljskoj misi Leoša Janáčeka uz Kraljevsku filharmoniju iz Liegea, te nastup na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara 2015.

MARIO ŠOŠA

Mario Šoša rođen je 1979. u Zadru. Nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, 1998. godine upisuje studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Ljubomira Gašparovića, gdje diplomira 2003. godine. Nakon diplome upisuje poslijediplomski studij na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu u klasi Klausa Kaufmanna i magistrira 2006. godine. Još tijekom srednjoškolskog obrazovanja te za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu osvaja brojne nagrade i priznanja na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima, a od njih vrijedi spomenuti specijalnu nagrada Društva hrvatskih skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora na međunarodnom natjecanju Svetislav Stančić, nagradu istog društva za najbolju izvedbu djela hrvatskih autora na tribini mladih umjetnika Darko Lukić, kao i nagradu Mozart Preis Sveučilišta Mozarteum.

Nastupio je s orkestrima Zagreb Sinfonietta, ansamblom Simfonijskog orkestra HRT-a, Zadarskim komornim orkestrom, kvartetom Zadarskog komornog orkestra te Zagrebačkim kvartetom, uz dirigente Pavla Dešpalja, Mladena Tarbuka, Tomislava Fačinija i Ivana Repušića. Sudjelovao je na festivalima Osorske glazbene večeri, Glazbene večeri u sv. Donatu, Scena Amadeo, Vukovarski festival komorne glazbe i drugim festivalima u Hrvatskoj. Bio je sudionik više međunarodnih seminara i majstorskih tečajeva, gdje se usavršavao kod niza pijanista i pedagoga kao što su Roger Muraro, Virginio Pavarana, Karl Heinz Kammerling, Julian Jackobson, Vladimir Krpan, Wan Ing Oei Ong, Oliver Kern, Thomas Boeckheler, Rudolf Kehrer, Dubravka Tomšič i Zagrebački kvartet. Bio je stipendist Grada Zadra i Ministarstva Znanosti i tehnologije RH, a dvije godine zaredom izabran je za stipendista Međunarodne zaklade Mozarteum (Internationale Stiftung Mozarteum), koja mu dodjeljuje stipendije HUEBEL i ISA. Član je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika te trenutno radi kao predavač klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autor je, voditelj i izvođač u projektu integralnih izvedbi Mozartovih sonata, koji se provodio u na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u akademskoj godini 2017/2018.

NIKOLA GRABAR

Pijanist Nikola Grabar rođen je u Hrvatskoj 1992. godine. Glazbeno školovanje započeo je u Umjetničkoj školi Miroslav Magdalenić u Čakovcu u klasi prof. Branimira Magdalenića. Nakon završene osnovne škole upisuje srednju Glazbenu školu Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Domagoja Gušćića. Tijekom školovanja svirao je na mnogo koncerata te neko vrijeme vodio dječji crkveni zbor sv. Nikole Biskupa  u Čakovcu. S nepune 23 godine ukazala mu se prilika da ode raditi u Ujedinjene Arapske Emirate, točnije u Dubai, gdje se zaposlio u tamošnjoj najistaknutijoj glazbenoj školi, Brooklyn Melodies Music Centre. Nikola je najprije predavao klavir da bi se kasnije prebacio na teoretski odjel, gdje je uz klavir kao glavni instrument počeo predavati i glazbenu teoriju. Cijeli program školovanja odvijao se po britanskom obrazovnom sustavu, ABRSM (Associated Board of the Royal School of Music).
Godine 2017. Nikola je, uz posao u školi, počeo graditi glazbenu karijeru u Dubaiju, te je počeo održavati koncerte ispred Burj Khalife kao i u Opernoj kući u Dubaiju. Najveći uspjeh u Emiratima bio je nastup za sam doček nove godine u poznatom „jarbol“ hotelu Burj Al Arab. Poznatiji kao „čakovečki pijanista“, nakon povratka u Hrvatsku redovan je gost na velikim manifestacijama i eventima te surađuje s glazbenicima na hrvatskoj glazbenoj sceni.  
Posljednji projekt koji ima iza sebe bio je Koncert s najljepšim pogledom u Međimurju u Štrigovi na vrhu brežuljka Mađerkin breg.