Šimun Matišić laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu

48. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI

11. – 13. svibnja 2021.

 Šimun Matišić laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu

 Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu  Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga,  u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Sorrow Srećka Bradića, Supertramp’s Journal Ivane Kiš, Šlomlék Maryam Šimuna Matišića, Protuslovlja 2 Ivana Josipa Skendera  te Sinfoniu concertante Berislava Šipuša. Većinom glasova članova ocjenjivačkoga suda (Mladen Tarbuk se, zbog izbjegavanja sukoba interesa, izuzeo iz rasprave i odlučivanja),  odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Šimun Matišić. Nagrađeno  djelo praizveli su sopranistica Marta Schwaiger, saksofonisti Saša Nestorović i Dragan Sremec te Cantus Ansambl pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša na koncertu održanom 23. studenog 2020. u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 48. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu, planiranog od 11. do 13. svibnja 2021.

Obrazloženje

Na hvalevrijednu inicijativu Cantus Ansambla da u tekućoj koncertnoj sezoni otvori prostor studentima kompozicije Šimun Matišić odgovorio je skladbom koja višestruko nadilazi okvire studentske vježbe iz forme, instrumentacije i drugih skladateljsko-tehničkih elemenata, kojima vlada posve suvereno. Već odabirom tekstovnog predloška – molitve Zdravo Marijo na aramejskom jeziku – Matišić donosi prvu od niza podvojenosti kojima je obilježena čitava skladba: tekst je, naime, svojim sadržajem i porukom općepoznat i univerzalan, ali istodobno jezikom udaljen i egzotičan. I u glazbenoj je građi Šlomlék Maryam susretište različitih i raznorodnih sastavnica, s odzvonima tradicijske, umjetničke i jazz glazbe te referencama na povijesne tehničke i formalne obrasce, poput srednjovjekovnog hoquetusa, baroknog concerta grossa ili klasicističke arije s koncertantnim instrumentima. Matišić, međutim, ne pristaje na liniju manjeg otpora koju mu daje polazišna građa, odbacujući tako i romantičarsku dijalektičnost i postmodernistički polistilizam. Umjesto toga, skladba donosi složenu mrežu prepoznatljivih, ali i višeznačnih glazbenih znakova. U svojoj sveukupnosti oni tvore samosvojan zvukovni krajolik, dok njihove pojedinačne preobrazbe u bitnome  pridonose dramaturškome oblikovanju cjeline. Zvuk se iz polazišnoga tona c u početku širi u stilu tijesnih intervala, neskriveno folklorne provenijencije; dva saksofona, kao znak “nebeskoga”, tog se stila brzo oslobađaju, a njihove sve virtuoznije dionice navode slušatelje na asocijacije u rasponu od imitacije ptičjega pjeva (po uzoru na Messiaena) sve do jazz improvizacije. Takvim poticajima postupno i suzdržano odgovaraju sopran i prateći ansambl. Dramaturški vrhunac događa se kad solistica i ansambl ostanu prepušteni sebi sâmima – isprva zamucukujući u svojevrsnom hoquetusu, oni vlastiti glas konačno pronalaze u nadahnutom “koralu” na tekst étkašaf hlofayn hnan hatoyé (moli za nas grešnike), znakovito postavljenome na mjestu zlatnoga reza unutar cjeline kompozicije. U izokrenutim ulogama, ta pronađena  vlastitost ansambla potiče saksofone na opsežnu kadencu. No njihov se glas ovdje istrošio, a njegov je “nebeski” poticaj postao izlišan – sopran i ansambl, nasuprot ekstrovertnom nastupu saksofona, na vlastiti način, gotovo samozatajno, privode molitvu kraju – bordun viola (i opet neskriveno folklornoga prizvuka) čvrsto je “uzemljen” na tonu c, čije oktave dopiru i do polazišnoga tona  čitave skladbe. Most od Neba do Zemlje tako je konačno postavljen i učvršćen – Čovjek je, pak, ostao na njegovoj sredini, završnome tonu fis u vokalnoj dionici.

Šimun Matišić (Zagreb, 1996.) prvi je nastup imao u dobi od četiri godine, kada je svirao bubnjeve u kvartetu Branka Kralja. Udaraljke je počeo učiti kod prof. Božidara Rebića, a nastavio kod prof. Tomija Spasevskog i prof. Gorana Goršea. Paralelno s udaraljkama učio je klavir kod prof. Sretne Meštrović, a teoriju u GU Elly Bašić, gdje je maturirao udaraljke i glazbenu teoriju 2014. S 14 godina objavio je svoj prvi nosač zvuka Jazz nocturno. Surađivao je s brojnim inozemnim i domaćim jazz i klasičnim glazbenicima i orkestrima. Godine 2011. dodijeljena mu je Nagrada Judita na 57. Splitskom ljetu, za nastup s gitaristom Christianom Escoudéom. Godine 2014. započeo je novi projekt s pijanistom Matijom Dedićem, s kojim je dvije godine kasnije objavio live album Fortune smiles, ovjenčan nagradom Porin za najbolju izvedbu jazz skladbe. Godine 2018. sa svojim je sekstetom obajvio autorski jazz album Invocation, za koji mu je dodijeljena nagrada Porin u kategoriji za najbolju jazz skladbu. Član je ansambla Harlequin Art Collective, koji se trenutno bavi djelima Oliviera Messiaena, u kojem djeluje kao udaraljkaš i aranžer. Trenutačno je student pete godine udaraljki u klasi prof. Ivane Bilić te četvrte godine klasične kompozicije u klasi profesora Mladena Tarbuka, dok je prve dvije godine studija završio kod profesora Davorina Kempfa.

Trpimir Matasović