Izložbe

• Galerija Centra za kulturu Čakovec / četvrtak / 7. prosinca 2023. / 19.00 sati / otvorenje

LIDIJA ŠELER

Ikebana

Među hrvatskim slikarima različitih generacija postoji uvjerljiva i prepoznatljiva linija tradicije gestualne i lirske apstrakcije – kao i različitih inačica apstraktnog i postapstraktnog ekspresionizma – u koju se slike Lidije Šeler jednim dijelom savršeno uklapaju. Lidija Šeler se u hrvatskom slikarstvu javlja početkom devedesetih godina 20. stoljeća među mladom generacijom slikara, uspostavivši od početka drugačiji slikarski izričaj i senzibilitet; nakon što je Nova slika već počela silaziti s povijesne pozornice, a postmoderni je načini reciklaže i citatnosti nisu zanimali.

Lidijino je slikarstvo duboko osobno transformirano nasljeđe apstraktnog ekspresionizma, enformela, siromašnog i gestualnog slikarstva jer svi ti elementi u pojedinim ciklusima ili djelima postoje, ali to opet neće biti potpuna anatomija njezina slikarstva. Lidiju Šeler zanima procesualnost u slikanju i sâm čin slikanja kao takav, ali ju jednako tako zanima duhovna strana apstraktne slike, gdje je slikanje jedan oblik meditacije, što ju vezuje uz senzibilitet i umjetnički credo Marka Tobeyja, koji je također prihvatio koncept Fluxusa, zen-filozofije i ideje beskonačnosti slikane matrice, tzv. otvorenog djela, koje u našoj mentalnoj slici nema granica.

Njezino slikarstvo, dakle, nije mimetično i ono ne oponaša prirodu na narativan način, ali Priroda kao takva, s rasponom prirodnih i meteoroloških fenomena, kao i godišnjih doba postoji u njezinim slikama na emotivnom i energetskom nivou, koji su promatraču približeni odabirom određenog kolorita. Uvijek u nekim fragmentima teksture slike osjećamo i prepoznajemo intimnu naraciju umjetnice, utisnutu u sliku u dovoljnoj mjeri da u promatraču probudi empatijsko-emotivnu reakciju ushićenja ili smirenja.

Svi su se ti preduvjeti morali stvoriti i dogoditi kroz godine da bi umjetnica sasvim prirodno došla i vratila se do možda najdubljeg utjecaja i sloja koji je dugo postojao u njezinu biću – a to je njezin prvi susret s japanskim poimanjem estetike u ranom djetinjstvu, kada ju je mama vodila na tečaj ikebane. „Tada sam samo upijala, a sad shvaćam koliko je to iskustvo bilo prijelomno za formiranje mojeg likovnog pisma“ (Lidija Šeler). Te savršene, asimetrične „neuravnotežene ravnoteže“ (L. Šeler) koje stvaraju dramu i u najmanjem krokiju, proizašle su iz tog ranog dodira s dijelom japanske kulture i dovele ju na kraju do Japana, gdje je izlagala na jednoj grupnoj izložbi i to upravo u japanskoj tradicionalnoj kući.

Boravak na slikarskoj radionici u Japanu 2013. godine omogućio joj je idealni sinkronicitet između njezina umjetničkog zrenja i doživljaja kulture koja joj je intuitivno bila vrlo bliska. Iskustvo doživljaja prirode Japana, pogleda na planinu Fidji, njihova likovnog razmišljanja i apstrahiranja svijeta na tek nekoliko bitnih stvari iznimno je obogatilo Lidijino slikarstvo: specifična ugođenost prirodnih elemenata Japana stvorili su poseban naboj u njezinom tadašnjem ciklusu sliko-kolaža i kaligrafskih crteža na drvenim kutijama. Ta japanska ideja da se iz pretjeranog i neurednog obilja prirode ritualno, sa zahvalnošću uzme i uspostavi reducirana harmonija i ljepota u potpunosti korespondira s likovnim senzibilitetom Lidije Šeler u kontinuitetu, do danas. Za japansku filozofiju nema razlike u mediju pomoću kojega prilazimo prirodi – je li to linijski istanjena masa cvjetne peteljke, grane ili poteza kistom i tušem na papiru. Lidija Šeler likovnim je postupcima – ali i razinom energetskog sklada – u ovom trenutku vrlo blizu autentičnom savršenstvu ikebane, iako se ono uči i usavršava cijeli ljudski vijek.

Iva Körbler

Lidija Šeler rođena 14. srpnja 1965. u Sisku.

Maturirala je u Centru za jezike u Zagrebu 1985. godine, a diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja 1989. godine.

Izlaže od 1986. godine, i boravi na studijskim putovanjima u Indiji na Faculty of Fine Arts u Barodt, u Francuskoj na Cité Internationale des Arts u Parizu te u Portugalu, Kini, Kubi, Izraelu, Indoneziji, Japanu i brojnim drugim zemljama.

Dobitnica je Premije za slikarstvo na Salonu mladih 1988. godine i nagrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Hrvatskom trijenalu crteža 1999. godine. Njezini radovi nalaze se u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, Gradskog muzeja Varaždin, Međunarodne zbirke grada Wolfsberga u Austriji, Kineskog nacionalnog muzeja umjetnosti, kao i Pekinškog međunarodnog umjetničkog bijenala na kojem je predstavljala Hrvatsku 2005. godine. O radu Lidije Šeler snimljen je 2009. godine kratki dokumentarni film u produkciji HRT-a u kojem su prikazani njeni radovi nastali u periodu 1984. do 2009. godine.

Živi i radi u Zagrebu.

Kontakt: [email protected]

Samostalne izložbe

1990. Zagreb, Galerija Mala, Muzika
1991. Baroda, India, Akademija likovnih umjetnosti, Vrata percepcije

Zagreb, Galerija Buljat, Atlantida

Veli Lošinj, Galerija La Nave Va, Sličice

1992. Zagreb, Hrvatsko narodno kazalište, Kolaži

Varaždin, Gradski muzej, Radost življenja

Zagreb, Galerija Karas, Sunce

Mali Lošinj, Narodno sveučilište, Kolaži

1993. Zagreb, Galerija Miroslav Kraljević, Na ladanju

Zagreb, Galerija Nova, Eldorado

1994. Wolfsberg, Austria, Gradska galerija, Snovi
1995. Svetvinčenat, Šikuci machine

Rijeka, Art Club Gal

2003. Zagreb, Galerija Canvas, Die Blaue Stunde

Split, DIT, Jutro s anđelom

2004. Erste Club, Rijeka
2005. Vis, Multimedijalni centar Otok
2006. Korčula, Galerija Vapor

Rijeka, Galerija Kortil, Rapsodija u suton

2010. Šibenik, Galerija svetog Krševana

Zagreb, Galerija Vladimir Bužančić, Proljetni demoni

Brijuni, Crkva svetog Roka, Vignettes

2011. Labin, Galerija Alvona

Palmižana, Galerija Meneghello, Otočni haiku

Zagreb, Rezidencija veleposlanika Francuske, g. Jeromea Pasquieira

2012. Bol na Braču, Galerija Branislav Dešković
2013. Zagreb, Galerija Badrov, My little CHINA book

Zagreb, Kulturni krug

2014. Zagreb, Galerija Mazuth, Jutro na Pacifiku

Zagreb, Galerija Idealni grad, San o Kurosawi

2016. Zagreb, Radnička galerija, Petrichor – miris zemlje poslije kiše
2017. Zagreb, Galerija Josip Račić, Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Krici i šaputanja
2018. Sisak, Gradska galerija Striegl, Ikebana

Grupne izložbe (izbor) i nagrade

1988. Zagreb, Salon mladih, Premija za slikarstvo

Rijeka, Bijenale mladih

1991. Zagreb, Četvrti trijenale hrvatskog kiparstva
1992. Otočec, Bijenale slovenske grafike / Hrvatska grafika Croatian Graphic Arts (izbor: Igor Zidić)
1993. Zagreb, Moderna galerija, Nova hrvatska umjetnost, 14. Zagrebačka izložba crteža
1994. Lisabon, Portugal, Bijenale mladih stvaralaca Mediterana

Poreč, Porečki anale

1995. Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, 6. Hrvatski suvremeni crtež (izložba je

putovala u Peking, Ljubljanu, Lisabon, Kairo

1997. Zagreb, Galerija SC, U klasi profesora Šuteja (grupna izložba bivših studenata prof.

Šuteja

Zagreb, Gliptoteka HAZU, Trijenale hrvatskog kiparstva

1999. Zagreb, Nagrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatski trijenale crteža
2000. Zagreb, HDLU, U susret Vukovarskom salonu
2001. RTL, Izložba slika eminentnih hrvatskih suvremenih slikara
2002. HPB, Grand Prix za slikarstvo
2003. Peking, Kina, Međunarodni umjetnički bijenale (predstavljala Hrvatsku uz Dubravku

Rakoci u izboru HDLU-a)

2013. Beč, Austrija, Novomatic Forum grupna izložba: Kuliš, Milenković, Šeler
2014. Japan, Galerija Sudo, Odawara

Rovinj, Likovna kolonija

2019. Rovinj, Likovna kolonija, Počasna nagrada „Zora Matić“
2020. Trst, Civico Museo Revoltella, Suvremeno hrvatsko slikarstvo –

između figuracije i apstrakcije

• Galerija Centra za kulturu Čakovec / četvrtak / 23. studenoga 2023. / 19.00 sati / otvorenje izložbe
• Trajanje: 23.11.-4.12.2023.

Čakovec nekoć 8 / 100 godina MTČ-a

Po osmi put članovi Facebook grupe „Čakovčanke i Čakovčanci”, ovoga puta pojačani s akademskom slikaricom iz Čakovca Ivanom Mrčela, izlažu fotografije iz svojih arhiva. Tema je jubilarna, 100 godina tvornice MTČ, osnovane 1923. godine kao dioničko društvo „Braća Graner”. O kraju ovog nekadašnjeg simbola Čakovca i Međimurja, novinar Večernjeg lista Ivica Beti piše:

“Nadali smo se da će se dogoditi nešto pozitivno, da ćemo uspjeti očuvati radna mjesta, ali ni u stečaju nema kraja našoj agoniji koja je počela kad je poduzeće došlo u ruke PIF-ova zbog privatizacije na hrvatski način, a sada je u rukama nemarnog stečajnog upravitelja po čijem smo nalogu, umjesto proizvodnje donjeg rublja, počeli pakirati vijke”. U toj je rečenici, koju je 2012. godine pred novinarima izrekla sindikalna povjerenica MTČ Tvornice rublja, tvrtke koja je te godina (s)pala na šezdesetak zaposlenih, sažet pad nekad najmoćnije tekstilne tvrtke na ovim prostorima. Od tih 60-ak uskoro nije ostao niti jedan. Još je jedna tvornica, nastala cijepanjem MTČ-a 90-ih godina, šutke pala. Tadašnji šef sindikata tekstilaca rekao je da “kultura prosvjedovanja kod međimurskih radnika nije dovoljno izražena”. Oni bi radije radili, nego prosvjedovali. Prosvjeda je kasnije ipak bilo, prozivale su se osobe koje su radnici krivili za propast poduzeća, ali prekasno. Novac je već nestao. Nije ga bilo ni za zaostale plaće i otpremnine. MTČ-u, nekadašnjem ponosu tekstilne industrije s preko 3000 zaposlenih, mahom žena, “uzeli su mjeru”, rasparali ga i rastrgali tako da ga više nikad nitko neće moći zašiti. Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), osnovana je 1923., dakle prije 100 godina, kao dioničko društvo braće Graner. Bavila se proizvodnjom rublja, odjevnih predmeta, čarapa, pozamenterije i pletiva. Nakon što su gotovo sve isprivatizirane tvrtke propale, ostale su samo uspomene, sjećanja tisuća i tisuća radnica i radnika koji su radom u MTČ-u prehranili i odškolovali svoju djecu. Nije bilo rijetko da su u istoj tvrtki radili majka, otac i kćer ili sin. Bake i unuke. Radnice koje su danas u mirovini kažu da su s veseljem odlazile na posao, bila to jutarnja, popodnevna ili noćna smjena. Ni subotama im nije bilo teško raditi. “U petak poslije posla pekli su se kolači i donijeli u subotu na posao, pa smo se pod pauzom malo osladili”, rekla je jedna bivša radnica. Prijateljstva sklopljena na radnom mjestu njegovala su se i privatno. Mnoga kumstva su se rodila u pogonima u Čakovcu, Prelogu i Štrigovi. I zato priča o MTČ-u ima dva lica – ono mračno, ogrezlo u nesposobnost, pohlepu i kriminal novopečenih “poduzetnika”, te ono ljudsko, lice radnika koji su puno radili dostižući norme, ali su sa zadovoljstvom odlazili na posao.

Autori fotografija su: Mirko Banjeglav, Ivica Žišković, Edo Lukman, Josip Pevec, Nino Vranić, Josip Tarnai, Bojan Damiš, Zlatko Vrzan, Đuro Jalšovec, Daniel Hampamer. Korištene su i fotografije iz arhiva Muzeja Međimurja, Ministarstva kulture, Vladimira Kalšana, Slavka Bubeka, te Marija Zrne iz Tehničkog muzeja iz Zagreba.

Izloženi će biti i dizajnerski radovi Jasne Šarić, Tanje Šardi, Jasenke Ranić i Ande Damijan.

Kao pojačanje „FB ekipi”, Ivana Mrčela izlaže svoju instalaciju:

Ideja je nastala čitanjem knjige Ivane Biočine “Proizvedeno u Hrvatskoj” koja se bavi istraživanjem socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj. Nakon toga je slijedilo istraživanje cijele tematike iz različitih izvora. Od fotografija iz tvornica, priča radnica, izložbi posvećenih tekstilnim tvornicama, participativo kulturno-umjetničkih projekata koji su se bavili problematikom u tekstilnoj industriji. Posebno me dirnuo film iz 1966. Kreše Golika “od 3 do 22” koji je dokumentarni prikaz života radnice u tekstilnoj tvornici Pobjeda. Smilja Glavaš iz Sesveta je 22-godišnja tvornička radnica, udana i s malim djetetom. Protagonistica nas tijekom filma provodi kroz svoj ogoljeni beskrajni radni dan – ustaje u tri sata ujutro, a liježe tek u deset navečer. Dobili smo širu sliku društva i njegovih vrijednosti, a one su bile i ostale takve da deblji kraj najčešće izvuku upravo žene. Struktura tvornica se mijenjala s ubrzanim tehnološkim razvojem te žene postaju najtraženiji zaposlenici. Podložne su teškom radu i spremne su sve podnijeti kako bi zadržale posao i prehranile obitelj. Nastavak razvoja tekstilne industrije odvio se upravo na njihovim leđima. Uz raznovrsne sudbine radnika iz tvornica pažnju su mi privukla lica žena radnica koje pričaju tolike priče. Inspirirala sam se sa fotografijama iz tekstilnih tvornica na području Hrvatske (Dalmatinka, Vesna, MTČ, Čateks, Nada Dimić, Kamensko,…). Nisam se zamarala vremenom kada su fotografije nastale, bitno mi je bilo izdvojiti ženske likove sa svih pronađenih fotografija i napraviti rad koristeći se sredstvima koje su one svaki dan koristile na svom radnom mjestu.

Pomoću tkanine, konca i šivaće mašine „crtam” njihove cijele figure. Sve je u crno-bijeloj priči – poput starih fotografija. Figure su uvećane, svaka je visoka oko 2,30 metara i poput silueta su postavljene u galerijskom prostoru. Svaka figura stoji zasebno i priča neku svoju priču.

Izvitoperenost svake figure govori o surovim uvjetima tog posla. One su sada gotov tekstilni proizvod postavljen u “izlog” sa pripadajućom etiketom sa svojim imenom.

Galerija Centra za kulturu Čakovec / četvrtak / 26. listopada 2023. / 19.00 sati / otvorenje izložbe plakata Borisa Lisjaka

Trajanje: 26.10. – 21.11.2023.

CENTAR i LiJA

Kada promišljamo o grafičkom dizajnu ne smijemo zaboraviti kako, uz tehničku komponentu, sadrži estetsko spajanje slikovnih i verbalnih elemenata kako bi autor stvorio poruku koja je promatraču istovremeno čitka i prepoznatljiva što pridodaje kompleksnosti svakog dizajna. Primijenjena umjetnost nam daje predmete uporabne prirode i kreativnih ograničenja s ciljem stvaranja prepoznatljivog „rukopisa“ koji se očituje kroz autorov senzibilitet za nedjeljivost boja, oblika, forme i sadržaja. Sinteza likovnosti i funkcionalnosti upravo je ono što odlikuje radove Borisa Lisjaka čije grafičko oblikovanje ilustrira te nadopunjuje mnogobrojne programe i djelatnosti Centra za kulturu Čakovec više od četiri desetljeća.

Kazališni programi za djecu i mlade predstavljeni su plakatima koje prvenstveno odlikuje plošno oblikovanje poznatih nam likova upečatljivih kolorita i nenametljivih kompozicija. Snažni kontrasti lokalnih boja odražavaju vedrinu sadržaja koje prate pa nas tako sa Lisjakovih plakata gledaju prepoznatljivi i šareni „zmajčeki“, zaštitni znak Assiteja – susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade, ali i vješto ilustrirani likovi iz djetinjstva kao što su Pčelica Maja te Vuk i sedam kozlića koji su se našli na kazališnim daskama Dječjeg gradskog kazališta Čakovec. Zaigranost i lakoća likovnog izričaja isprepletena je s promišljanjem sadržaja pa će tako Bijeli klaun Dramskog studija Dada tek stidljivo izroniti iz svoje bjeline naznačen ponekom crnom linijom koje upotpunjuju intenzivno crveni elementi ocrtavajući dječaka koji za bojom traga u vlastitom životu.

Filmski programi za mlade evociraju srodnu impresiju. Složeno djelo nastaje iz jednostavnih polazišta. Osnovne geometrijske forme suprotstavljene podlogama snažnih boja na plakatima Revije filmova za mlade pretvaraju se u snimateljsku kameru i filmsku klapu širokih osmjeha. Rola filmske vrpce razmotala se i pretvorila u brod koji će na nove pustolovine odvesti Školu animiranog filma. Moje malo kino ispunjeno je nemarno spuštenim ruksacima, mobitelima i igračkama, sve u iščekivanju nadolazeće projekcije koja samo što nije počela. Kino za mlade pozornost plijeni dinamičnom izmjenom kružnih oblika ispunjenih ikonama filmskog rječnika, ali i popularne kulture kojoj filmska djelatnost pripada.

Plakate glazbenih programa objedinjuje ritam. Skladno se izmjenjuju plohe, boje, grafizmi i tipografija pomno biranih fontova. Glazbeni instrumenti ukomponirani su vješto i nenametljivo kada je riječ o Jazz Fairu dok plakatom za godišnji koncert Big banda Čakovec uz Tribinu ČČ naprosto dominira zmijoliki saksofon koji djeluje kao da je izrađen u tehnici kolaža. Čak i strogi pogled Josipa Štolcera Slavenskog, uz Majski muzički memorijal, djeluje blaže dok proviruje iz umirujuće zelene podloge.

Gledano s formalnog stajališta, jedini zajednički nazivnici ovih šarolikih tiskovina su Boris Lisjak i njegova dugogodišnja suradnja s Centrom za kulturu Čakovec. Uz kazališne, filmske sadržaje i revije filma te glazbene programe, Lisjakovo oblikovanje prati i ostale rado posjećivane sadržaje Centra kao što su tribina Čakovec Četvrtkom, likovne izložbe, festival stripa i mnoge druge za koje, osim dizajna plakata, osmišljava vizualni identitet brojnih popratnih materijala – deplijana, kataloga, pozivnica, naslovnica za časopis Cooltura i dr. Unatoč tome što zastupljeni materijali predstavljaju tek neznatan dio Lisjakova stvaralaštva, predstavljaju reprezentativni presjek autorova promišljanja o likovnosti u službi informiranja i raznovrsnost u pristupu oblikovanju koje, neovisno o temi, nikad ne gubi autorov pečat.

Tanja Karas, mag. hist. art.

• Veliko hvala autoru filma DARKU NOVINIĆU te grafičkom studiju NENOGRAPHICS i tiskari LETIS na pomoći u realizaciji izložbe.