Izložbe

• 7. ZRINSKI ART FESTIVAL

Centar za kulturu Čakovec / četvrtak, 8.9.2022. u 19.00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 8.9. – 6.10.2022.

DUŠAN VUGRINEC VUGI

Obiteljska igra / fotografije

Kustos: Tanja Karas, mag. hist. art.

OBITELJSKA IGRA

Iako fotografija nije primarni fokus Dušana Vugrinca Vugija, inače filmskog i TV snimatelja koji je diplomirao i magistrirao na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, uvijek je bila prisutna u njegovom životu kao medij istraživanja, propitivanja i kreativnog izražavanja što se očituje u ciklusu „Obiteljska igra“. Zastupljene fotografije su, kako naziv sugerira, produkt dugogodišnje kreativne suradnje cijele obitelji, dok je idejni začetnik projekta autorov sin koji je osmislio koncept, izradio rekvizite i scenografiju te preuzeo ulogu glavnog modela. Serija se sastoji od trideset osam fotografija dimenzija 70 x 50 cm koje su nastale u periodu proteklih pet godina. Motivika je raznovrsna i nesvakidašnja dok je broj eksponata  simboličan i predstavlja hommage klasičnoj fotografiji i fotografskom filmu oslanjajući se na podatak da su samo iskusni fotografi uspjeli „izvući“ spomenuti broj snimaka iz filmske role.

Fotografiju percipiramo kao medij bilježenja objektivne stvarnosti koja nas, kada je riječ o onoj umjetničkoj, potiče da svakodnevne objekte i situacije promotrimo i doživimo iz posve novog kuta gledišta, međutim, Vugrinčevi formati bilježe pomno osmišljene scenarije koji se iz svijeta mašte pretaču u stvarnost. Okom kamere uhvaćeni su mitološki stvorovi, zastrašujuća bića, likovi iz narodne predaje i bajki, metafore s pripadajućim kulisama, ali ne izostaju ni fotografije čiji je primarni cilj ovjekovječiti prolazni trenutak tijela u (plesnom) pokretu koje se nerijetko doima kao da levitira u zraku.

Jedna od najranijih fotografija ciklusa je inscenirani prikaz mladog Mozarta zamišljenog pogleda uprtog u nedogled na kojem je razvidno Vugrinčevo poznavanje fotografskog vokabulara i vrsno baratanje suptilnim međuodnosom svjetla i sjene ne samo kao kompozicijskim elementima već i psihološkim faktorima koji dočaravaju atmosferu na kojoj ciklus počiva, neovisno o prikazanom motivu. Ciklusom dominiraju magličaste vizure mističnog ugođaja, bilo da je riječ o crno-bijelim fotografijama ili u onima u boji čije kolorističke akcente čine dijelovi kostimografije i scenografije najčešće u snažnim, primarnim bojama – crvenoj i žutoj dok odmak od scenografsko kompleksnih prikaza predstavljaju već spomenute fotografije u čijem je fokusu ljudsko tijelo i složenost pokreta u interijeru i eksterijeru.

„Obiteljska igra“ maštovito je osmišljena priča koja odiše razigranošću i neopterećenim istraživanjem vizualnosti unutar koje je postignuta ravnoteža između onoga ŠTO je prikazano i onoga KAKO je prikazano. Promatrača će u igru uvući mnoštvo detalja poput plamena svijeća, kugle za proricanje, razbacanog perja koje kao da je netom otkinuto ili zastrašujućeg noćnog leptira, no unatoč narativnosti ciklusa, fokus će se zadržati na čistoj estetici koju Vugrinec uspješno smješta u prvi plan svojih fotografija.

Tanja Karas, mag. hist. art.

Centar za kulturu Čakovec / Galerija / četvrtak 30.6.2022. u 19.00 sati / otvorenje

Škola animiranog filma Čakovec

KATICA ŠARIĆ

IZLOŽBA UZ INTERNACIONALNU FILMSKU RADIONICU

Katica Šarić rođena je 1970. u Zagrebu, gdje radi kao socijalna pedagoginja u osnovnoj školi Rudeš, Zagreb. Certificirana je psihoterapeutkinja iz neurolingvističkog programiranja.

Voditeljica je velikog broja radionica dokumentarnog film za nastavnike i učenike, za učitelje i stručne suradnike radionice i predavanja o utjecaju masovnih medija kao zaštitnog faktora u prevenciji poremećaja u ponašanju  i važnosti medija u socijalno pedagoškom i terapeutskom radu.

Polaznica je i predavačica na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić, programa za nastavnike i samostalne filmske autore. Likovna je urednica nekoliko čitanki za hrvatski jezik.

Autorica je nekoliko samostalnih izložbi fotografija (Opatija, Zagreb, Čakovec, Varaždinske toplice), a sudjelovala je na skupnim izložbama i surađivala u izradi glazbenog spota i  nekoliko dokumentarnih filmova.

 PROGRAM UZ DAN GRADA ČAKOVCA

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / Galerija

• četvrtak / 26.5.2022. u 19.00 sati / ČAKOVEC NEKOĆ 6 / FOTOKRONIKA GRADA / dokumentarne fotografije Ivice Žiškovića
• Organizatori: Centar za kulturu Čakovec i Facebook grupa “Čakovčanke i Čakovčanci”
• Trajanje: 26.5. – 25.6.2022.

Slikovna kronika grada Čakovca

Kao platforma građana koja njeguje povijesno-kulturno nasljeđe svojega grada, Facebook grupa “Čakovčanke i Čakovčanci” šestu godinu zaredom organizira izložbu starih fotografija. Za razliku od prethodnih izložaba koje su bile tematski koncipirane i posvećene određenim dijelovima grada poput nekadašnjega kupališta ili Staroga grada, na ovogodišnjoj izložbi predstavljeni su radovi jednoga od članova grupe – Ivice Žiškovića, umirovljenoga novinara i fotografa koji se četrdesetak godina profesionalno bavio novinarstvom pišući za List Međimurje i dopisništvo Večernjega lista u Čakovcu.

Od mnogobrojnih snimaka koje je Žišković izradio tijekom svojega radnoga vijeka, na izložbi su zastupljene crno-bijele fotografije koje je autor snimio od šezdesetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća, a svjedoče o industrijskom, urbanističkom i društvenom razvoju Čakovca u to vrijeme. Izložene fotografije svojedobno su objavljene u novinama za koje je Žišković radio kao ilustracije uz njegove članke ili pak kao zasebni snimci popraćeni kratkim opisom. Vrijeme je to starih analognih fotoaparata koji su bili znatno zahtjevniji za rukovanje od današnjih, a fotografi su osim dobroga kadra i trenutka morali znati odrediti razinu osvijetljenosti, ekspoziciju, dubinu oštrine. U suvremeno doba široke rasprostranjenosti pametnih telefona koji su opremljeni sve kvalitetnijim digitalnim fotoaparatima ponekad se moramo svjesno podsjetiti koliko je prije bilo teže uhvatiti fotografiju koja će – riječima autora – sadržavati sve elemente priče koju fotograf želi ispričati.

Zrcaleći Žiškovićev profesionalni poziv novinara, izložba je koncipirana poput novina, odnosno tematski je podijeljena na rubrike koje su tradicionalno zastupljene u dnevnim i tjednim tiskovinama poput novosti, politike, gospodarstva, društvenih događanja i sporta. Autor tako donosi fotografije izgradnje prvih čakovečkih nebodera (u današnjoj Ulici Otokara Keršovanija) ili pak dramatične snimke požara koji je izbio u tvornici Međimurske trikotaže Čakovec 1979. godine. Ipak, njegova je osnovna namjera prikazati život kakav je nekoć bio, nalik starome sajmištu čiji su posjetitelji nerijetko gacali do gležnjeva u blatu ili mnoštvu bicikala parkiranih ispred stare gradske tržnice koji su u to vrijeme bili glavno prometalo brojnih građana. Donosi vizure grada koje više ne postoje, poput staroga Trga Republike, autobusnoga kolodvora i pošte te jezera oko Staroga grada koje je isušeno. Izlaže fotografije sportskih događaja koji su se odvijali na otvorenom, pod različitim vremenskim uvjetima, na Macanovu domu i drvenom stadionu koji se nekoć nalazio preko puta stare bolnice. No kao što grad ne čine samo građevine nego i mještani, tako su protagonisti većine Žiškovićevih fotografija upravo ljudi. Izloženi su portreti radnika tekstilne industrije koje je autor snimio kako rade u pogonu, a simbol su nekih minulih, za čakovečku industriju povoljnijih vremena. Uhvatio je lica uličnih prosjaka i zabavljača, trkače koji iscrpljeni pretrčavaju ciljnu liniju, posjetitelje i ugostitelje Gradske kavane koja je nekoć bila jedno od glavnih društvenih okupljališta, mlade koji se zabavljaju u „diskaču“ smještenome u ulaznome bastionu Staroga grada.

Bez imalo pretencioznosti, Žišković ističe kako njegove fotografije nemaju umjetničku nego dokumentarnu vrijednost te ih prvenstveno razmatra kao sredstvo kojim promatraču može prenijeti željenu priču. Međutim, njegovi portreti i krupni kadrovi ukazuju na vještinu odabira kadra i promišljanje kompozicije podjednako kao na savladavanje onodobne tehnike fotografiranja, čime dobivaju na dodatnoj vrijednosti. Sve u svemu, Žiškovićeve fotografije predstavljaju svojevrsnu slikovnu kroniku grada Čakovca, njegovoga urbanoga, industrijskoga i društvenoga razvoja, čiji su segmenti urezani u sjećanje starijih građana, a mlađima služe kao svjedočanstvo jednoga prošloga vremena.

Maja Žvorc, dr. sc.

Biografija

Ivica Žišković – Žisa (1943.), najdugovječnije je djelatan čakovečki novinar. Pisati je počeo šezdesetih godina prošlog stoljeća još u tinejdžerskoj dobi. Tekstovima i fotografijama surađivao u omladinskim tjednicima, Vjesniku, Areni i drugim tiskovinama, a najviše u listu Međimurje, u kojem profesionalnim novinarom postaje 1966. godine. Uz pisanje za novine, od 1970. glavni je i odgovorni urednik Radio Čakovca, te dopisnik Radio Zagreba. Početkom osamdesetih godina prelazi u Večernji list iz Zagreba, koji osniva dopisništvo u Čakovcu, čiji je šef bio sve do umirovljenja, ali i nakon toga nastavlja pisati. Njegova novinarska ostavština su tisuće članaka, reportaža i kolumni, mnoštvo njih ilustriranih autorskim fotografijama. Kroničar je života i društvenih zbivanja u proteklih šest desetljeća aktivnog novinarstva, a stare fotografije na ovoj izložbi  svojevrsni su dokumenti tih vremena u Čakovcu i Međimurju, gdje je proveo čitav svoj životni i radni vijek. Dobitnik je Nagrade Zrinski i Povelje Međimurske županije za novinarstvo.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / Galerija / PROGRAM UZ DAN GRADA ČAKOVCA

• petak / 20.5.2022. u 19.00 sati

Izložbeni prostor Centra za kulturu Čakovec (1981. – 2021.)

Članice Likovne komisije Centra za kulturu, diplomirane povjesničarke umjetnosti Maja Žvorc, Tanja Karas i Marta Horvat, u monografiji su pisale o Izložbenom prostoru koji je vizualno odgajao generacije Čakovčanaca te postao prepoznatljivo mjesto likovne umjetnosti i kulture. Protok vremena izlagačke djelatnosti Centra prati entuzijastičke osamdesete, preko nametnutih programskih postulata devedesetih, do programsko bogatih posljednjih dvadeset godina. U početku je Izložbeni prostor angažirao likovne umjetnike iz Čakovca i okolice te pratio programe u dvorani, pojedinačne i obljetničke, čime se utemeljila multimedijalnost Centra za kulturu. Monografija uključuje i popis izložbi realiziranih od osnutka Izložbenog prostora te tekstove recenzenata Feđe Gavrilovića i Marijana Špoljara.

Djelatnike Centra za kulturu domaći su slikari, naročito Priska Kulčar osamdesetih godina, učili promišljati o estetici i umjetnosti te postavljanju visokih kriterija u cjelokupnome pristupu u kulturi. Prisku Kulčar izdvajam zbog njezine beskompromisnosti u vizualnome detalju, bilo da je riječ o izvedbi pozivnice bilo o postavljanju izložbe. I drugi su likovni umjetnici, Slobodan Benković Boč, Robert Wrana i Marija Zidarić, bili uključeni u naše likovne programe, postave i izbore radova za pojedinačne i skupne izložbe. Financiranje izložbi isprva su pomagala tadašnja poduzeća i radne organizacije, a vjetar u leđa bio je općeprisutan.

Program izložbi u počecima je većim dijelom obuhvaćao primijenjenu umjetnost. Izlagali smo strip, karikaturu, akvarele, pastele, organizirali humanitarne izložbe i dizajnerske publikacije. U našem su Izložbenom prostoru izlagali domaći likovni umjetnici, potom i regionalni, a postepeno smo postali i dijelom nacionalne galerijske scene. Počeci novoga Izložbenog prostora i atipični prostor koji ni po čemu nije nalikovao na galerijski bili su dočekani s podrškom. Stjecali smo ugled u likovnim krugovima te 90- ih godina pronašli svoj identitet.

Priznata imena hrvatske likovne scene rado su izlagala u Centru. Likovnim umjetnicima osiguravali smo pozivnicu, plakat, tiskani katalog, često u suradnji s drugim galerijama, prijevoz, tehnički postav izložbe te medijsku obradu. U četrdeset godina djelovanja Centar za kulturu postao je vlasnikom pedesetak umjetničkih djela, darova umjetnika zadovoljnih suradnjom, koja se povremeno izlažu.

Značajna je promjena na čakovečkoj likovno-umjetničkoj sceni nastupila osnivanjem Odjela za likovnu umjetnost i dizajn u Graditeljskoj školi Čakovec. Djelovanjem Odjela mladi se obrazuju za daljnja akademska i umjetnička zvanja. Danas Čakovec ima likovne umjetnike koji se mogu predstaviti u svom umjetničkom izričaju, a dovoljno se prostora za predstavljanje pridaje i teoretičarima i povjesničarima umjetnosti.

Usporedimo li galeristiku nekad i danas, istim ostaje što zanimljivi umjetnici hrvatske likovne scene i dalje rado izlažu u manjim sredinama te što predstavljanje domaćih umjetnika redovito izaziva poseban interes lokalne zajednice. Razlika je u odnosu na prijašnja vremena sveopće slabljenje interesa za praćenje umjetnosti. U svakom slučaju, Izložbenim prostorom Centra za kulturu Čakovec dobiva svoj prvi stalni likovno-umjetnički prostor.

Marina Kukolić, voditeljica izložbene i filmske djelatnosti  Centra

• Galerija Centra za  kulturu Čakovec / četvrtak, 10. ožujka 2022. u 19.00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 10.3. – 9.5.2022.

Robert Wrana

Lignum, lapis, ferrum

Vrlo novo stvaralaštvo

Robert Wrana jedno je od zvučnijih imena lokalne likovno-umjetničke scene koji lokalnu zajednicu nije zadužio samo svojim autorskim likovno-umjetničkim radom već i likovno-pedagoškim doprinosom. Široj javnosti najpoznatiji je po svojem prepoznatljivom i autentičnom rukopisu stiliziranoga lirizma u slikarstvu, grafici i skulpturama u keramici, a upravo ga ova izložba njegovih dosad neizloženih skulptura u drvu, željezu i kamenu predstavlja u jednom novom svjetlu koje otkriva slojevitost i nove dimenzije njegova opusa, interesa i mogućnosti.

Lignum

Wranina sklonost kolorizmu, kao i zasićenje i odmak od istoga, karakteristični su za cijeli njegov opus, a provlače se i kroz skulpture u drvetu, otkrivajući što sve drvo kao materijal koji u sebi sadrži određenu toplinu koje su ostali materijali lišeni, može ponuditi i dati. Sukladno koloritu ili manjku istoga, razvija se i forma samih skulptura koja biva oslobođena asocijacijom viđenoga. Određenu asocijativnost spram figuracije i prepoznatljivosti oblika možemo uočiti kod skulptura koje bi odgovarale Wrani koloristu. Ta je asocijativnost bliža simbolizmu koji nas navodi da ih promatramo kao zavjetne skulpture posvećene međimurskom zavičaju i ljudima koji su mu konstantni izvor inspiracije (Mamica 1 i 2, Vježba na malom bregu, Dva vala). Forma i volumen tih skulptura razlikuju se od onih decentnije obojenih dobivajući razigranije obrise Wraninim koketiranjem s pokretom. Pozicioniranjem gornjih, volumenom laganijih elemenata u različitim smjerovima dinamizira ih i otvara prema prostoru čime istražuje pokret, ali ga ne realizira. Kolorizam ovih skulptura priča jednako važnu priču o osunčanim međimurskim bregima ili vodama i svjedoči kako Wrana ne ostavlja svoj slikarski duh po strani ni kada je riječ o skulpturi, što je već viđeno u njegovim djelima u keramici. Ta je tendencija snažnom kolorizmu i dinamici vidljiva i na nekima od izloženih slikarskih djela gdje je motiv sveden na ono primarno u slikarstvu, nijanse poteza i boja (Poslije kiše, Bijeli oblak).

Wrana ne zaboravlja ni važnost linije kojom iscrtava detalje (Dvije ptice, Jesen) ili naglašava teksturu same površine (Dvoje, Stablo 2). Potonjim skulpturama okreće se drugoj sferi interesa u kojoj je forma u prvom planu. Boja zamire, postaje prigušena i više nalikuje bojama koje možemo susresti u prirodi, a tome se priklanja i forma. Volumen se zatvara, postaje stiliziran, organski, monolitniji i statičniji (Stablo 1 i 2, Plod, Žuti plod). Te su karakteristike najvidljivije kod skulpture Vratnice čiji je volumen potpuno zatvoren, odmiče se od upotrebe boje, ali površinu dinamizira nijansama dubine rezbarenja, tehnikom paljenja drveta i zabijenim čavlima. Odmak od monolitnosti i prisustvo dinamike volumena vidljivo je kod Stabla 3, dok je skulptura Rastočeni čamac oblikovanjem volumena i formom bliža prvoj skupini. Naspram manjim djelima snažnijeg kolorita i dinamike, ovim skulpturama stvara suvremenu apstraktnu formu.

Ferrum et lapis

Wranine skulpture u metalu i kamenu otkrivaju dva stvaralačka impulsa prisutna u umjetniku: jedan koji je sklon figuraciji i naraciji te drugi priklonjen sažimanju i apstrahiranju. Metalne skulpture načinjene su od plošno i linijskih istanjenih ploča koje umjetnik reže, savija i vari kako bi sastavio skulpture prepoznatljive motivike, istovremeno ih koristeći u propitivanju suodnosa mase i konstrukcije, volumena i prostora. U kompozicijski i konstrukcijski uravnoteženim skulpturama, umjetnik postiže dojam dinamičnost razlamanjem (Ratnik) odnosno pomicanjem njihove vertikalne osi u stranu (Akrobat) ili pak rastvaranjem i razvođenjem njihovoga volumena, poput razgranatoga rogovlja Jelena. Varove ostavlja vidljivima i ponegdje otvorenima, često ih koristeći za obogaćivanje teksture inače glatke površine metalnih ploča.

Razvedena i otvorena forma metalnih skulptura u kontrastu je sa zatvorenošću kipova u kamenu. Riječ je o monolitnim skulpturama u koje prostor ne zalazi, već ih obavija kao omotač. U izboru oblika kamena s kojim radi, umjetnik odabire onaj u kojem pronalazi željeni vegetabilni odnosno životinjski oblik i intervenira u obliku linija koje urezuje u površinu kako bi skulpturi dao završni oblik, otkidajući je na taj način od apstrakcije i pridajući joj figurativan značaj. Međutim, u odnosu na radove u metalu, ova je skulptura stilizirana i svedena na osnove: plohu i liniju. Iako reducirane forme, poveznica između malenih kamenih skulptura – koje izgledom podsjećaju na paleolitske votivne skulpture – i međimurske flore i faune, što je jedna od osnovnih odrednica Wranina stvaralaštva, više je nego jasna.

Marta Horvat, Maja Žvorc

BIOGRAFIJA

Robert Wrana  rođen je 1943. u Zalaegerszegu u Mađarskoj. Nakon završenog likovnog odjela Pedagoške akademije u Čakovcu (1966.) radni vijek posvetio je uspješnoj karijeri likovnog pedagoga, o čemu svjedoče i brojne nagrade i priznanja iz tog područja.

U autorskom radu ostvaruje brojne cikluse prepoznatljivog i autentičnog rukopisa u raznim tehnikama od slikarstva i grafike do keramike i skulpture u raznim materijalima. Najprepoznatljiviji dio opusa ostvario je radovima u monotipiji i keramici, a inspiraciju za svoja djela crpi iz lokalne flore i faune, ljudi, vjerskih i povijesnih tema, glagoljice i arhitekture.

Samostalno izlaže od 1978. u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, a njegov rad posebno je praćen na lokalnoj likovnoj sceni. U Muzeju Međimurja samostalno izlaže 1986. i 2013. U Centru za kulturu Čakovec 1980.-ih izlagao je na skupnim izložbama likovnog stvaralaštva radnika u prosvjeti i kulturi, 1984. na samostalnoj izložbi, 1986. na zajedničkoj izložbi sa Slobodanom Benkovićem Bočom, nakon čega ponovno samostalno izlaže 1996., 2000., 2007. i 2011. uz Majski muzički memorijal izložbom „Vuprem oči“.

Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je HDLU-a Međimurja, Matice hrvatske i Kerameikona.

Djela mu se nalaze u mnogim javnim prostorima Međimurja i šire. Živi i radi u Čakovcu.

GALERIJA CENTRA ZA KULTURU ČAKOVEC / nedjelja 23. siječnja 2022. u 17.00 sati

• IVANA MRČELA & SCIFIDELITY ORCHESTRA  / zatvaranje izložbe We are watching you

U nedjelju 23.1.2022. u 17. 00 sati pozivamo vas na zatvaranje izložbe, We are watching you, Ivane Mrčele kako bi još jednom mogli vidjeti radove i uživati u glazbi Scifidelity Orchestra koji će za tu prigodu u Galeriji Centra nastupiti sa 3 D naočalama u čast Ivani Mrčeli i njenim radovima.

Ivanini portreti članova Scifidelity Orchestra na tragu su crteža iz serije We are watching you sa 3D naočalama. Oni su to iskoristili za svoje vizitke i  napravili iste 3D naočale koje su postale dio njihovog imidža na nastupima.

Ulaz slobodan / bez Covid potvrda.

Srdačno vas očekujemo.

Galerija Centra za kulturu Čakovec / četvrtak, 27.1.2022. u 19:00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 27.1. – 28.2.2022.

DAMIR ŠIROLA

SYSTEM ERROR / fotografije

Kustos izložbe: dr. sc. MAJA ŽVORC, hist. art.

 Damir Širola rođen je u Zagrebu 1960. godine, fotografijom se bavi od ranih dana. Izlagao je na dvadesetak skupnih i klupskih izložbi, i pripremio devet samostalnih u Zagrebu i Varaždinu. Uz autorsku fotografiju, snimio je brojne kataloge drugih umjetnika, naslovnica i ilustracija nekoliko knjiga i tehničke dokumentacije za potrebe industrije. Od 2013. godine živi u Varaždinu. Član je HDLU-a Varaždin.

NEPONIŠTIVE GREŠKE U SUSTAVU

Posljednje dvije godine svijet se koprca u nemilosrdnosti pandemije korona virusa kojoj kao da se ne nazire kraj i s čijim ćemo se punim posljedicama tek morati suočiti. Kriza je prožela sve aspekte društva – gospodarstvo, zdravstvo, kulturu, međuljudske odnose… U ovakvim situacijama oni perceptivniji među nama zastaju i postavljaju si pitanje što nas je do ovoga dovelo. Umjetnički fotograf Damir Širola jedan je od njih. U svojim promišljanjima on zalazi dublje od trenutačne krize i krivicu pronalazi u sustavu koji je zakazao, koji je motiviran zaradom i stjecanjem moći lišio svijet njegove ljudskosti i izvornih vrijednosti, skrbi o pojedincu i okolini u kojoj obitava.

Digitalno obrađenim fotografijama velikoga formata umjetnik predstavlja svoju viziju svijeta u kojem živimo odnosno onoga u što smo ga pretvorili. Njegovi portreti, prirodni pejzaži i urbani krajolici odišu osjećajem tjeskobe i zloslutnje, oslikavajući stvarnost kakvom je on vidi. Fotografijom krčevine prekrivene rascijepljenim panjevima i piljevinom Širola ukazuje na destruktivnu narav čovjekova djelovanja. Idiličan prizor dalmatinskoga kamenjara prevlači žutom bojom koja nalik sumpornim parama pretvara pejzaž u danteovsku oskvrnutu pastoralu. Mediteransku crnogoričnu šumu pak preobražava u pocrnjeno, mrtvo šipražje koje se osušilo na žednu i jalovu tlu. Iznad opisanih krajolika nadvija se sumorno nebo koje ne naslućuje vedru budućnost.

Lajtmotiv propadanja provlači se i kroz Široline urbane vedute. Hrđa nagriza limene oplate nastamba, a kiša, vjetar i ostale nepogode oglodali su pročelja nekoć reprezentativnih građevina. Između nebodera otvara se pogled na zeleno radioaktivno nebo koje u mislima promatrača priziva vizure napuštenoga Pripjata. Umjetnik snima industrijske pogone, poput pulskoga brodogradilišta, koje pomnim kadriranjem i koloriranjem pretvara u zloslutna mjesta zaštićena ogradom i bodljikavom žicom koja kriju istinu o tome što se u njima nalazi.

Ljudi koji nastanjuju ova mjesta dijele sudbinu svijeta u kojem žive. Predočeni portretima u krupnome planu, pojedini su lišeni svoje ljudskosti. Dijelovi njihovih lica zamagljeni su ili u potpunosti obrisani. Sve ono što ih je činilo prepoznatljivima i jedinstvenima više ne postoji, a ostali su samo obrisi koji daju naslutiti da se iza lica nekoć krila osoba. Preostali portreti predstavljaju ljude koji se pokušavaju prilagoditi svijetu u kojem su se zatekli. Lica zakrivenih plinskom maskom odnosno optičkim pomagalom koje ih štiti od zračenja sunca pokušavaju preživjeti u svijetu kojim vlada princip jedi ili budi pojeden.

Promatrajući Široline fotografije gledatelj se ne može oduprijeti pitanju: je li uistinu sve tako sivo? Jesmo li stvarno prošli točku nakon koje nema povratka? Trenutačna situacija teško da ulijeva nadu u bolju budućnost. Međutim, svi mi gradimo društvo kojeg smo dio, pridonosimo dobrim i lošim stvarima. Na nama je da ne dozvolimo da Široline slike (p)ostanu stvarnost.

Maja Žvorc

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

Od 2008. na nagovor Mije Vesovića i Ivana Posavca, započinje sa samostalnim izlaganjem.

–           KIC Zagreb – „Metropolis“, – 2008., vodstvo i predgovor Iva Prosoli

–           Salon palače Sermage Varaždin – „Zapisi“ – 2010., kustos Beti Igrec, predgovor Ž.Marciuš

–           Matica Hrvatska Zagreb – „Osobno“ – 2011., kustos Vanja Babić, predgovor Ž.Marciuš

–           Art klub Grič Zagreb – „Nature and human nature“ – 2012., kustos Željko Marciuš

–           Zlati Ajngel Varaždin – „Stalker“ – 2014., kustos Darko Sačić, predgovor Ž.Marciuš

–           Galerija Miljenko Stančić – „Kunst fur uns!“ – 2014., kustos i predgovor Ivan Mesek

–           Galerijski centar Varaždin- „Facebook’ – 2015., kustos i predgovor Ivan Mesek

–           Matica Hrvatska Zagreb – „Magija slike – izgubljena fotografija” – 2017., kustos Vanja Babić, predgovor Ž. Marciuš

–           KIC Zagreb – „Squared“- 2019., kustos i predgovor Emil Matešić

Tijekom 2012. i 2013. sudjeluje  u postavu serije izložbi „Gorgona uber alles“ u selekciji Mije Vesovića. Postav je izložen u tri zagrebačke galerije tijekom više od godine dana.

S nekoliko fotografija sudjeluje u postavi izložbe ”Ikonografija grada u drugoj polovici XX. stoljeća”, prema izboru Igora Zidića i Željka Marciuša za Modernu galeriju u Zagrebu.

Član je u HDLU Zagreb.  Zalaže se za bolju promociju fotografije kao autorskog izričaja koji je u ovom trenutku dominantno prepušten kriterijima tehnologije, masovnih medija (društvenih mreža) i vizualizaciji socioloških i psiholoških diskursa koji koriste estetiku fotografije kao autorskog djela.