Petorica skladatelja u užem izboru za Nagradu Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2021. godinu
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, na virtualnoj je sjednici održanoj 24. veljače 2022. odabrao petoricu skladatelja čije skladbe ulaze u uži izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine. To su (abecednim redosljedom) Srećko Bradić (Stabat Mater, za sopran, zbor i gudače), Boris Jakopović (Alliages II, za violončelo i elektroniku), Ante Knešaurek (San, concertino za bajan i komorni orkestar), Krešimir Seletković (Dystopia, koncert za orkestar) i Berislav Šipuš (Posljednji intermezzo, opera u četiri čina).
Ocjenjivački sud navedena je djela odabrao između većeg broja skladbi, koje, kao i odabranih pet, pokazuju natprosječnu kreativnost, inovativnost i – ponajviše – raznolikost unutar skladateljske produkcije hrvatskih autora tijekom prošle godine. Pokazatelj je to svojevrsnoga umjetničkoga prkosa još uvijek otežanim pandemijskim okolnostima, u kojima su brojna djela morala biti praizvedena pred brojčano ograničenim slušateljstvom ili čak samo virtualno. Spomenuta raznolikost očituje se na više razina, sa širokim rasponom vremenskoga opsega, izvodilačkoga sastava, odabranih formalnih okvira, odnosa prema prividnoj dihotomiji tradicije i suvremenosti, a, povrh svega, u visokom stupnju samosvojnosti skladateljskih rukopisa.
Među odabranom petoricom skladatelja, Ocjenjivački sud će laureata Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” odabrati na virtualnoj sjednici 4. ožujka 2022., a nagrada će laureatu biti uručena na autorskom koncertu u sklopu programa 49. Majskog muzičkog memorijala u Čakovcu u svibnju 2022. godine.
Centar za kulturu Čakovec / izložbeni prostor / utorak 11.5.2021. u 19.00 sati/ otvorenje izložbe
DORICA MATJAN
MOJA PJESMA MEĐIMURSKA
slike
Dorica Matjan / MOJA PJESMA MEĐIMURSKA
Biografija
Dorica Matjan rođena je 1973. godine u Zagrebu u umjetničkoj obitelji porijeklom iz Čakovca. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Bavila se pedagoškim radom, ilustracijom i organiziranjem izložbi. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2006. godine i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Sudjelovala je na više likovnih kolonija. Izlagala je na 38 samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Križevcima, Krapinskim Toplicama, Splitu, Dubrovniku, Starom Gradu na Hvaru i Murteru, i na 50 skupnih izložbi. Dobitnica je 1. nagrade na izložbi “Kunst in der Stadt” u Mainzu 2003. godine. Živi i radi u Zagrebu.
MOJA PJESMA MEĐIMURSKA
Za izraziti prožimanje glazbe i slike traži se poseban senzibilitet za provedbu sinteze umjetničkih vrsta, u kojoj će događanje slike, kao što je kod Dorice Matjan, unijeti karakter pjesme ili neke veće skladbe. Već je ranije Dorica gradila dijalog s nekim skladateljem, nekim ostvarenjem kao što je primjerice bilo s Georgom Fridrichom Handelom i njegovom “Muzikom na vodi”, povodom 300. godišnjice (1717.) skladanja ove suite. Ovoga puta skladatelj je rodom iz Čakovca (1896 – 1955) Josip Štolcer Slavenski koji je u svom osebujnom, velikom opusu i obradio i harmonizirao lijepe, i svima nam drage međimurske narodne napjeve. Glazbenom opusu Slavenskog daje se, a posebno u Čakovcu, pažnja u njemu posvećenim danima, u kojima i izložba Dorice Matjan podržava visoku umjetničku razinu te svečanosti. Dorica je pošla ne samo od poznavanja već i posvojenja značajnog djela stvaralaštva Slavenskog, koncentrirajući se u ovom ciklusu, na segment popularan i kod šire publike, koja s ponosom prihvaća baštinu međimurskih korijena.
Dorica Matjan / PJESME MOJE MAJKE
I nižu se slike (skladbe). Spomenimo neke. “Voda zvira” u dinamičnoj slikarskoj teksturi crtovlja i točaka sugerira neprekidno obnavljanje izvora (života). “Klavirska minijatura” osmišljena je simpatičnom doslovnošću minimaliziranja glazbala, kojim izvedene sonate nadilaze ograničenje vremena i prostora, u utkanosti u meditativno plavetnilo. U slikama “Ptiček veli” i “Pjesme moje majke” Dorica u pulsiranje kolorističke podloge satkane mnoštvom blago geometriziranih “molekula” unosi pticu, odnosno tek obrisom naznačen portret majke (a i svoj), pretvarajući činjeničnost u emotivnost, divljenja spram prirode, i prisnosti u životnoj radosti. A na slikama svojevrsnog para, srodnog rastera s tkivom usitnjenih faseta i teće Mura i zeleni se dubrava, kao znakovi širine pejzažnog. Arhitektoniku nekoliko ostvarenja čini egzaktnost pet linija notnog crtovlja. U “Mojoj pjesmi” ono je nositelj vesele kompozicije, u tempu allegra, potencirane neposrednošću dodira otvorene boje, dok u slikama “Međimurje kak si lepo zeleno” i “Kvartet” umnoženo crtovlje stvara strogu ritmičnost scene, gdje s jedne strane nijanse zelene boje, a s druge broj crtačkih konstrukcija, odnosno siluete četiri violine naznačuju motiviku slika. Notno crtovlje tvori i poprečnu gredu križa, pa iako smo na Golgoti, oznaka je za zapis nebeske glazbe, u melodijama ispunjenih svjetlom, svjetlom preobraženog Kristovog tijela. Ozračja sakralnog uprisutnjenog i u treptavom dodiru oblika i kod drugih tema.
Stanko Špoljarić
Dvorana Centra za kulturu Čakovec / utorak 11.5.2021. u 20.00 sati / KONCERT
VEČER GLAZBE JOSIPA ŠTOLCERA SLAVENSKOG
Eva Šulić-violina
David Vuković-klavir
Nikolina Virgej Pintar-mezzosopran
Hrvatski gudački kvartet
David Vuković
David Vuković (1996., Čakovec) počeo je učiti klavir u Čakovcu u klasi prof. Daniela Maria Novaka, a obrazovanje je nastavio u klasi prof. Lee Šantek u Varaždinu, gdje je učio i teoriju glazbe te fakultativno orgulje i solo pjevanje. Studij klavira upisao je 2015. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Đorđa Stanettija te je diplomirao 2021. s odličnim ocjenama. Akademsku godinu 2018./19. proveo je na Musik und Kunst Privatuniversität der Stadt Wien u klasi prof. Doris Adam kao stipendista Erasmus+ programa. Usavršavao se na majstorskim tečajevima s pijanistima kao što su: Srđan Čaldarović, Naum Grubert, Ksenia Kogan, Grigory Gruzman, Eugen Indjic, Nina Patarčec, Milana Chernyavska, Oliver Kern, Vyacheslav Gryaznov i drugi. Dobitnik je brojnih nagrada na državnim i međunarodnim natjecanjima te Rektorove nagrade i Oskar znanja Agencije za odgoj i obrazovanje. Ostvario je značajne nastupe uz pratnju Zagrebačke filharmonije, Zagrebačkih solista i Varaždinskog komornog orkestra. Član je klavirskog trija Eusebius, osnovanog 2017. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu pod mentorstvom prof. Pavla Zajceva čiji su članovi osim njega Eva Šulić (violina) i Tonka Javorović (violončelo).
Eva Šulić
Eva Šulić (1997.) svira violinu od svoje četvrte godine. Njezina prva profesorica bila je Zorica Todorović na Konzervatoriju za glazbu i balet u Mariboru. Već sa devet godina nastavlja učiti na Konzervatoriju J. J. Fux u Grazu u klasi profesora Helfrieda Fistera. Od 2011. do 2015. godine pohađala je pripremni studij violine na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču kod čuvenog profesora Leonida Sorokowa. Kod profesora L. Sorokowa Eva će studirati i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i pod njegovim vodstvom provesti ukupno 9 godina, te još godinu dana potom u Beču, ponovno na Sveučilištu za glazbu i scenske umjetnosti – ovoga puta kod njegovog sina Antona Sorokowa, koncertmajstora Bečkih simfoničara. Tijekom studija pohađala je umjetničke seminare kod vrhunskih violinističkih pedagoga i virtuoza poput Marine Sorokow, Latice Honda Rosenberg, Stefana Milenkovića, Evgenije Epshtein, Pavela Vernikova, Barnabasa Kelemena, Antona Sorokowa i Kimike Nakazawa. Godine 2017. Eva započinje suradnju s čelisticom Tonkom Javorović i pijanistom Davidom Vukovićem u Triju Eusebius, pod mentorstvom Pavla Zajceva. Trio je 2019. osvojio međunarodno natjecanje Ferdo Livadić, te natjecanje Boris Papandopulo u kategoriji standardnih komornih sastava. Zajedno su nastupili na uglednim festivalima poput Osorskih glazbenih večeri i Dubrovačkih ljetnih igara. Kao solistica Eva je nastupala sa Zagrebačkom filharmonijom, sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije, Varaždinskim komornim orkestrom, komornim orkestrom Teatra Verdi, simfonijskim orkestrom RTV Slovenija, Komornim orkestrom All star Ljubljana, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i simfonijskim orkestrom Festivala Maribor.
Sudjelovala je na brojnim glazbenim natjecanjima. Višestruka je dobitnica prvih nagrada na slovenskim državnim natjecanjima TEMSIG, 2006. i 2009. osvojila je apsolutnu prvu nagradu na međunarodnom natjecanju Ars nova u Trstu, a 2013. primila je zlatnu plaketu na međunarodnom natjecanju Giuseppe Tartini u Piranu. U Beču je 2016. pobijedila na Stefanie Hohl natjecanju. U 2021. osvojila je prvu nagradu na natjecanju Papandopulo, te nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe Borisa Papandopula. Dobitnica je prestižne nagrade Stjepan Šulek za najbolju izvedbu skladbe za violinu, koju joj je Fond Stjepana Šuleka dodijelio u 2021. godini.
Nikolina Virgej Pintar
Nikolina Virgej Pintar – mezzosopran, rođena je u Čakovcu. Srednju glazbenu školu završila je u Varaždinu, smjer solo-pjevanje u klasi prof. Darije Hreljanović. Godine 2000. upisuje studij solo pjevanja u klasi o.univ.prof. Agathe Kania Knobloch na Akademiji za glazbu i glumu u Grazu. Paralelno upisuje pedagoški odjel solo-pjevanja sa težištem na vođenje zborova i ansambala. Oba odjela završava 2007. s odličnim uspjehom. Nakon toga upisuje magisterij solo-pjevanja s naglaskom na glazbeno-scenski izričaj. U produkciji Akademije za glazbu i glumu u Grazu ostvarila je uloge Dorothee u Donizettijevoj „Viva la Mama“, Badesse i Suore infermiere u Puccinijevoj „Suor Angelica“ te ulogu Magdalene u Kienzelovom „Evangeliman“. Magistrirala je s odličnim uspjehom u ožujku 2011. godine.
Uz brojne nastupe u domovini, zabilježila je i nastupe u inozemstvu (Grazu, Zuerichu, Solunu, Ateni, Parizu, New Yorku…) te je polazila majstorske tečajeve pjevanja kod Lisbeth Brittain- Carter (SAD) i Silvia Bartoli (Italia). Na koncertnim nastupima surađivala je s Varaždinskim komornim orkestrom, Hrvatskom komornim orkestrom i Puhačkim orkestrom HV. Od 2015. članica je i solistica zbora HRT-a i ansambla „Projekt Lazarus“.
Hrvatski gudački kvartet od osnivanja 2012. nastupio je u svim važnijim koncertnim prostorima u domovini i na većini državnih i lokalnih festivala i manifestacija. Treba izdvojiti nastupe u Hrvatskom glazbenom zavodu, MAG festivalu u Splitu, Donatovim glazbenim večerima u Zadru, Dubrovnik u pozno ljeto, 33. zagrebačke ljetne večeri sa pijanistom Aljošom Jurinićem. Godine 2013. usavršavali su se na međunarodnom komornom majstorskom tečaju u Weikersheimu, Njemačka, pod vodstvom kvarteta Vogler i Gerharda Schulza iz Alban Berg kvarteta. Kvartet 2014. godine osvaja nagradu 47. Tribine Darko Lukić te time privlači pozornost šire publike i kritike. Inače širokog repertoara, Hrvatski gudački kvartet posebnu pozornost pridaje hrvatskoj glazbi, baveći se tako i istraživačkim radom držeći fokus na skladateljskim velikanima hrvatske povijesti. Tražen su ansambl i za suvremenu glazbu te redovito nastupaju na Zagrebačkom biennalu i Glazbenoj tribini u Opatiji.
Ulaznica: 40,00 kuna
Učenici (10 i više), studenti, umirovljenici, organizirani posjet (10 i više) – 30,00 kuna
Dvorana Centra za kulturu Čakovec / srijeda 12.5.2021. u 11.00 sati / KONCERT
Studenti Muzičke akademije Zagreb-gudački odjel
„Studenti za studente“
Gudački komorni orkestar Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu u okviru nastave djeluje od jeseni 2006. godine, a osnovan je na inicijativu prof. Jože Haluze. Svrha takvog ansambla je omogućiti studentima gudačkog odsjeka , stjecanje prvih iskustava i vještina zajedničkog muziciranja u većem ansamblu, uz vježbu maksimalne komunikacije među dionicama, kao i punog kreativnog zalaganja, s obzirom da ansambl djeluje samostalno, bez dirigenta. Kroz ovakve se projekte studenti potpuno uvode u profesionalni način rada koji ih očekuje kao buduće glazbenike. Orkestar redovito svake godine održava po nekoliko koncerata. U dvorani Akademije u Dvorani Bersa, a redovito, od 2008. godine u Čakovcu na Memorijalu Josipa Slavenskog, i u Zagrebu u sklopu manifestacije Pasionska baština. Orkestar je nastupio u sklopu Glazbenog ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj u Zagrebu, te u nekoliko navrata u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda. Gostovao je u tri navrata u Beču – dva puta u Peterchkirche (2011.) pod umjetničkim vodstvom Catherine Mackintosh i u studenom 2017. s dirigentom Zoranom Novačićem, te koncert s Universitet fur Music und darstellende Kunst (2013) kao i u Puli na danima Akademije 2017. i 2018. godine.
Orkestar vodi prof. Jože Haluza
ULAZ BESPLATAN
Dvorana Centra za kulturu / četvrtak 13.5. 2021. u 20.00 sati / KONCERT
VEČER LAUREATA NAGRADE GRADA ČAKOVCA “JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI” ZA 2020. GODINU
ŠIMUN MATIŠIĆ
Ansambl CANTUS
Šimun Matišić
Šimun Matišić (Zagreb, 1996.) prvi je nastup imao u dobi od četiri godine, kada je svirao bubnjeve u kvartetu Branka Kralja. Udaraljke je počeo učiti kod prof. Božidara Rebića, a nastavio kod prof. Tomija Spasevskog i prof. Gorana Goršea. Paralelno s udaraljkama učio je klavir kod prof. Sretne Meštrović, a teoriju u GU Elly Bašić, gdje je maturirao udaraljke i glazbenu teoriju 2014. Sa 14 godina objavio je svoj prvi nosač zvuka Jazz nocturno. Surađivao je s brojnim inozemnim i domaćim jazz i klasičnim glazbenicima i orkestrima. Godine 2011. dodijeljena mu je Nagrada Judita na 57. Splitskom ljetu, za nastup s gitaristom Christianom Escoudéom. Godine 2014. počeo je novi projekt s pijanistom Matijom Dedićem, s kojim je dvije godine kasnije objavio live album Fortune smiles, ovjenčan nagradom Porin za najbolju izvedbu jazz skladbe. Godine 2018. sa svojim je sekstetom objavio autorski jazz album Invocation, za koji mu je dodijeljena nagrada Porin u kategoriji za najbolju jazz skladbu. Član je ansambla Harlequin Art Collective, koji se trenutno bavi djelima Oliviera Messiaena, u kojem djeluje kao udaraljkaš i aranžer. Trenutačno je student pete godine udaraljki u klasi prof. Ivane Bilić te četvrte godine klasične kompozicije u klasi profesora Mladena Tarbuka, dok je prve dvije godine studija završio kod profesora Davorina Kempfa.
Ansambl CANTUS
20 godina suvremena glazba u Hrvatskoj, ona hrvatskih skladatelja, ali i predstavnika međunarodne scene, uvelike živi kroz aktivnosti Cantus Ansambla koji je osnovan s ciljem istraživanja, otkrivanja i predstavljanja novih te dotad neistraženih sfera nove glazbe. Ubrzo nakon što je vodstvo Muzičkog biennala Zagreb, predvođeno Berislavom Šipušem, 2001. godine osnovalo Cantus Ansambl, taj je ansambl pronašao svoje mjesto te postao važan, ako ne i neizostavan, sudionik hrvatske scene suvremene glazbe. Oni su protagonisti nacionalnih festivala i različitih događanja u kulturi, a od 2006. su godine domaćini vlastitog koncertnog ciklusa. Godine 2008. bili su službeni ansambl ISCM-ovih Svjetskih dana nove glazbe u Vilniusu, nakon čega se povećao broj njihovih inozemnih gostovanja. O važnom položaju Cantus Ansambla unutar hrvatskog, ali i međunarodnog konteksta svjedoči oko 130 praizvedbi, više od 500 opusa koje su izveli te 40-ak nastupa u inozemstvu (u većini europskih zemalja te u Meksiku, Kanadi i Kini), kao i brojna glasovita solistička te dirigentska imena njihovih suradnika. Njeguju suradnju s nizom istaknutih ansambala za suvremenu glazbu, a sudjelovali su i u međunarodnim projektima uz potporu Kulturnog vijeća EU: Re: New Music te New Music: New Audiences. Jedna od najvažnijih značajki djelovanja ovog ansambla su i gostujuće izvedbe na vodećim festivalima suvremene glazbe pa su za svoje nedavno trostruko diskografsko izdanje odabrali upravo snimke „uživo” izvedbi zabilježenih u Hrvatskoj i na međunarodnim podijima, usmjeravajući tako pozornost na važnost trenutka u procesu stvaranja suvremenog glazbenog djela. Dugogodišnja suradnja Cantus Ansambla i Ansambla Icarus iz Italije kulminirala je na Muzičkom biennalu Zagreb 2019. koncertnim portretom talijanskog skladatelja Ivana Fedelea koji je za tu prigodu napisao novo djelo X-Tension II za zajednički nastup oba ansambla. Na Osorskim glazbenim večerima 2019. Cantus Ansambl praizveo je novu operu Olje Jelaske U traganju za plavom pticom te ponovno izveo Schönbergova Pierrot Lunairea. Protekla koncertna sezona 2019./2020. bila je posvećena prijateljskim državama, glazbenicima i skladateljima, s kojima je ansambl surađivao tijekom gotovo dva desetljeća djelovanja.
Ulaznica: 40,00 kuna
Učenici (10 i više), studenti, umirovljenici, organizirani posjet (10 i više) – 30,00 kuna
48. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI
11. – 13. svibnja 2021.
Šimun Matišić laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2020. godinu
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio pet skladbi – Sorrow Srećka Bradića, Supertramp’s Journal Ivane Kiš, Šlomlék Maryam Šimuna Matišića, Protuslovlja 2 Ivana Josipa Skendera te Sinfoniu concertante Berislava Šipuša. Većinom glasova članova ocjenjivačkoga suda (Mladen Tarbuk se, zbog izbjegavanja sukoba interesa, izuzeo iz rasprave i odlučivanja), odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Šimun Matišić. Nagrađeno djelo praizveli su sopranistica Marta Schwaiger, saksofonisti Saša Nestorović i Dragan Sremec te Cantus Ansambl pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša na koncertu održanom 23. studenog 2020. u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 48. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu, planiranog od 11. do 13. svibnja 2021.
Obrazloženje
Na hvalevrijednu inicijativu Cantus Ansambla da u tekućoj koncertnoj sezoni otvori prostor studentima kompozicije Šimun Matišić odgovorio je skladbom koja višestruko nadilazi okvire studentske vježbe iz forme, instrumentacije i drugih skladateljsko-tehničkih elemenata, kojima vlada posve suvereno. Već odabirom tekstovnog predloška – molitve Zdravo Marijo na aramejskom jeziku – Matišić donosi prvu od niza podvojenosti kojima je obilježena čitava skladba: tekst je, naime, svojim sadržajem i porukom općepoznat i univerzalan, ali istodobno jezikom udaljen i egzotičan. I u glazbenoj je građi Šlomlék Maryam susretište različitih i raznorodnih sastavnica, s odzvonima tradicijske, umjetničke i jazz glazbe te referencama na povijesne tehničke i formalne obrasce, poput srednjovjekovnog hoquetusa, baroknog concerta grossa ili klasicističke arije s koncertantnim instrumentima. Matišić, međutim, ne pristaje na liniju manjeg otpora koju mu daje polazišna građa, odbacujući tako i romantičarsku dijalektičnost i postmodernistički polistilizam. Umjesto toga, skladba donosi složenu mrežu prepoznatljivih, ali i višeznačnih glazbenih znakova. U svojoj sveukupnosti oni tvore samosvojan zvukovni krajolik, dok njihove pojedinačne preobrazbe u bitnome pridonose dramaturškome oblikovanju cjeline. Zvuk se iz polazišnoga tona c u početku širi u stilu tijesnih intervala, neskriveno folklorne provenijencije; dva saksofona, kao znak “nebeskoga”, tog se stila brzo oslobađaju, a njihove sve virtuoznije dionice navode slušatelje na asocijacije u rasponu od imitacije ptičjega pjeva (po uzoru na Messiaena) sve do jazz improvizacije. Takvim poticajima postupno i suzdržano odgovaraju sopran i prateći ansambl. Dramaturški vrhunac događa se kad solistica i ansambl ostanu prepušteni sebi sâmima – isprva zamucukujući u svojevrsnom hoquetusu, oni vlastiti glas konačno pronalaze u nadahnutom “koralu” na tekst étkašaf hlofayn hnan hatoyé (moli za nas grešnike), znakovito postavljenome na mjestu zlatnoga reza unutar cjeline kompozicije. U izokrenutim ulogama, ta pronađena vlastitost ansambla potiče saksofone na opsežnu kadencu. No njihov se glas ovdje istrošio, a njegov je “nebeski” poticaj postao izlišan – sopran i ansambl, nasuprot ekstrovertnom nastupu saksofona, na vlastiti način, gotovo samozatajno, privode molitvu kraju – bordun viola (i opet neskriveno folklornoga prizvuka) čvrsto je “uzemljen” na tonu c, čije oktave dopiru i do polazišnoga tona čitave skladbe. Most od Neba do Zemlje tako je konačno postavljen i učvršćen – Čovjek je, pak, ostao na njegovoj sredini, završnome tonu fis u vokalnoj dionici.
Šimun Matišić (Zagreb, 1996.) prvi je nastup imao u dobi od četiri godine, kada je svirao bubnjeve u kvartetu Branka Kralja. Udaraljke je počeo učiti kod prof. Božidara Rebića, a nastavio kod prof. Tomija Spasevskog i prof. Gorana Goršea. Paralelno s udaraljkama učio je klavir kod prof. Sretne Meštrović, a teoriju u GU Elly Bašić, gdje je maturirao udaraljke i glazbenu teoriju 2014. S 14 godina objavio je svoj prvi nosač zvuka Jazz nocturno. Surađivao je s brojnim inozemnim i domaćim jazz i klasičnim glazbenicima i orkestrima. Godine 2011. dodijeljena mu je Nagrada Judita na 57. Splitskom ljetu, za nastup s gitaristom Christianom Escoudéom. Godine 2014. započeo je novi projekt s pijanistom Matijom Dedićem, s kojim je dvije godine kasnije objavio live album Fortune smiles, ovjenčan nagradom Porin za najbolju izvedbu jazz skladbe. Godine 2018. sa svojim je sekstetom obajvio autorski jazz album Invocation, za koji mu je dodijeljena nagrada Porin u kategoriji za najbolju jazz skladbu. Član je ansambla Harlequin Art Collective, koji se trenutno bavi djelima Oliviera Messiaena, u kojem djeluje kao udaraljkaš i aranžer. Trenutačno je student pete godine udaraljki u klasi prof. Ivane Bilić te četvrte godine klasične kompozicije u klasi profesora Mladena Tarbuka, dok je prve dvije godine studija završio kod profesora Davorina Kempfa.
Petero skladatelja u užem izboru za Nagradu Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski“ za 2020. godinu
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca „Josip Štolcer Slavenski“, u sastavu Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković, Iva Lovrec Štefanović, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga, na virtualnoj je sjednici održanoj 10. ožujka 2021. odabrao petero skladatelja čije skladbe ulaze u uži izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine. To su (abecednim redom) Srećko Bradić (Sorrow, za gudače), Ivana Kiš (Supertramp’s Journal, za gitaru i video), Šimun Matišić (Šlomlék Maryam, za sopran, dva saksofona i ansambl), Ivan Josip Skender (Protuslovlja 2, za bas-bariton i klavir) te Berislav Šipuš (Sinfonia concertante, za violinu i orkestar).
Usprkos pandemijskim okolnostima koje su obilježile veći dio prošle godine, Ocjenjivački sud sa zadovoljstvom konstatira da se ta činjenica nije negativno odrazila na kvalitetu hrvatske skladateljske produkcije. Prilagodivši se okolnostima, skladatelji su, doduše, bili upućeni na pisanje za manje sastave (uz iznimku skladbe Berislava Šipuša, praizvedene početkom ožujka prošle godine) i pristajanje na izvedbe na koncertima s ograničenim brojem slušatelja. No, kao da je to bio dodatan poticaj njihovoj kreativnosti i angažmanu njihovih izvođača. Uz uzornu interpretacijsku razinu svih praizvedbi, autori su, svaki na svoj način, pokazali umjetnički, pa i istraživački žar, donoseći nove poglede na tradicionalne forme i/ili izvodilačke sastave, ali i neka inovativna rješenja. U tom smislu, svih pet djela zaslužuje trajno zadržavanje na repertoaru hrvatskih (i ne samo hrvatskih!) glazbenika.
Među odabranih petero skladatelja, Ocjenjivački sud će laureata ili laureatkinju Nagrade „Josip Štolcer Slavenski“ odabrati na sjednici 17. ožujka 2021., a nagrada će biti uručena na autorskom koncertu u sklopu programa 48. Majskog muzičkog memorijala u Čakovcu, čije je održavanje planirano od 11. do 13. svibnja 2021.
Ansambl Zagrebačkih solista osnovan je 1953. godine u okviru Radio Zagreba, pod umjetničkim vodstvom glasovitoga violončelista Antonija Janigra.
Tijekom više od šest desetljeća – pod umjetničkom palicom jednako znamenitih koncertmajstora, poput Dragutina Hrdjoka, Tonka Ninića, Anđelka Krpana i Borivoja Martinića-Jerčića – Zagrebački solisti odražavaju kvalitetu muziciranja na zavidnoj razini, a koju redovito prezentiraju i na prestižnim svjetskim koncertnim pozornicama.
Od 2012. godine Ansambl nastupa uz glasovitoga violinista Sretena Krstića kao svojega koncertmajstora, a ujedno i koncertmajstora Münchenske filharmonije.
Do sada su Zagrebački solisti održali gotovo 4000 koncerata na svim kontinentima, u najvećim svjetskim centrima i najslavnijim koncertnim dvoranama kao što su Musikverein (Beč), Concertgebouw (Amsterdam), Royal Festival Hall (London), Berlin Philharmonic Hall, Tchaikowski Hall (Moskva), Santa Cecilia (Rim), Carnegie Hall (New York), Opera House (Sydney), Victoria Hall (Ženeva), Teatro Real (Madrid), Teatro Colon (Buenos Aires), Versailles itd.
1.10.2020. u 20 sati – Tribina Čakovec četvrtkom
VEČER LAUREATA – MLADEN TARBUK
SYNCHRONOS ANSAMBL
Mia Elezović, klavir
Eric Lamb, flauta
Renaud Guy Rousseau, klarinet
Vlatka Peljhan, violina/viola
Tajana Škorić, viola
Vid Veljak, cello
Luis Camacho, udaraljke
Dirigent: Ivan Josip Skender
Mladen Tarbuk:
Rapsodico za violu(1987.)
Dalmatina za flautu i vibrafon (2009.)
A tre, za gudački trio (1989.) – djelo je dobilo nagradu zaklade “Dr. Ernst Vogel”
– (2014.) za klarinet, klavir, violinu i cello
4 Epigrammes du temps (2019.)za flautu, klarinet, vibrafon klavir, violinu i cello
MLADEN TARBUK LAUREAT NAGRADE GRADA ČAKOVCA “JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI” ZA 2019. GODINU
Mladen Tarbuk laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2019. godinu
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Kršimir Seletković i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio četiri skladbe – io sono je t’aime Frane Đurovića, Razgovore u trgovačkom centru Maka Murtića, Quatre épigrammes de temps Mladena Tarubuka te Darkroom Davora Branimira Vinczea. Jednoglasnom odlukom članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Mladen Tarbuk. Nagrađeno djelo praizveo je švedski ansambl Mimitabu 8. studenog 2019. u sklopu programa Glazbene tribine Opatija.
Obrazloženje
Quatre épigrammes de temps na nekoliko se razina nadovezuje na niz ranijih Tarbukovih skladbi. Tako se u njoj istražuju zvukovni potencijali unutar raznolikog komornog ansambla (u ovom slučaju čine ga flaute, klarineti, udaraljke, klavir, violina i violončelo), a istodobno se i tematizira određenost glazbe njezinom temeljnom, vremenskom dimenzijom. U tom smislu, ovo se djelo poglavito nadovezuje na skladbu 4 estancias iz 2012. godine, također nagrađenu Nagradom “Josip Štolcer Slavenski”. Tarbuk se, međutim, ne ponavlja. Jer, usprkos činjenici da se obje skladbe temelje, među ostalim, na serijalnim načelima, kao i na skladateljsko-tehničkim postupcima koji nose izravne odzvone djela autora prve polovine prošloga stoljeća, a posredno su zagledana i puno dalje u prošlost, do baroknih majstora, pa čak i frankoflamanskih polifoničara, Quattre épigrames istodobno su i posve samosvojno djelo. Odustajući od polistilizma i izvanglazbene programnosti, odrednica inače bitnih za velik dio njegova opusa, Tarbuk ovdje donosi “program” koji je izrazito unutarglazben. Četiri stavka tako su četiri ogleda o različitim aspektima protoka glazbenoga vremena, kojemu se u konačnici, kako ističe i sam skladatelj u popratnome tekstu, “ne može uteći”. Ti eseji ujedno su i suptilne posvete starijim majstorima, premda nipošto ne na razini citatnosti i/ili parafraziranja. U korištenju zrcalnih obrazaca u prvome stavku moguće je tako naslutiti Tarbukovu duhovnu bliskost s, primjerice, Bartókom ili čak Machautom; “zaustavljeno” vrijeme drugoga stavka, s kaleidoskopskim mijenama zvukovnih boja podsjetit će na neke Schönbergove ili Webernove opuse, pa čak i na polagani stavak Vivaldijeva Koncerta za četiri violine u h-molu (i njegovu obradu u Bachovu Koncertu za četiri klavira u a-molu); Hindemithu, a još i više – ponovno – Bachu podosta duguje završna fuga. U kontekstu hrvatske glazbene baštine, serijalni postupci u tim stavcima svakako nude i asocijacije na (proto)serijalnost nekih djela Josipa Štolcera Slavenskog – primjerice Chaosa – kao i na načela organizacije glazbene građe u djelima Rubena Radice. No, najpoetičniji, treći stavak Tarbukovih Četiriju epigrama ostavlja dojam hommagea Tarbukovu učitelju Stanku Horvatu i njegovoj trajnoj vjeri u melodiju i latentnu “pjevnost” instrumenata. Taj stavak kao da u sebi nosi i temeljni zaključak ovih četiriju promišljanja glazbenoga vremena – ako se vrijeme već ne može izokrenuti i/ili zaustaviti, ako mu se, štoviše, “ne može uteći”, onda se barem može i treba uživati u ljepoti njegova trajanja.
Mladen Tarbuk laureat Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski” za 2019. godinu
Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca “Josip Štolcer Slavenski”, u sastavu Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Kršimir Seletković i Ladislav Varga, u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio četiri skladbe – io sono je t’aime Frane Đurovića, Razgovore u trgovačkom centru Maka Murtića, Quatre épigrammes de temps Mladena Tarubuka te Darkroom Davora Branimira Vinczea. Jednoglasnom odlukom članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureat Nagrade “Josip Štolcer Slavenski” za prošlu godinu Mladen Tarbuk. Nagrađeno djelo praizveo je švedski ansambl Mimitabu 8. studenog 2019. u sklopu programa Glazbene tribine Opatija. Nagrada će laureatu biti uručena u sklopu programa 47. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu u svibnju 2021. godine.
Obrazloženje
Quatre épigrammes de temps na nekoliko se razina nadovezuje na niz ranijih Tarbukovih skladbi. Tako se u njoj istražuju zvukovni potencijali unutar raznolikog komornog ansambla (u ovom slučaju čine ga flaute, klarineti, udaraljke, klavir, violina i violončelo), a istodobno se i tematizira određenost glazbe njezinom temeljnom, vremenskom dimenzijom. U tom smislu, ovo se djelo poglavito nadovezuje na skladbu 4 estancias iz 2012. godine, također nagrađenu Nagradom “Josip Štolcer Slavenski”. Tarbuk se, međutim, ne ponavlja. Jer, usprkos činjenici da se obje skladbe temelje, među ostalim, na serijalnim načelima, kao i na skladateljsko-tehničkim postupcima koji nose izravne odzvone djela autora prve polovine prošloga stoljeća, a posredno su zagledana i puno dalje u prošlost, do baroknih majstora, pa čak i frankoflamanskih polifoničara, Quattre épigrames istodobno su i posve samosvojno djelo. Odustajući od polistilizma i izvanglazbene programnosti, odrednica inače bitnih za velik dio njegova opusa, Tarbuk ovdje donosi “program” koji je izrazito unutarglazben. Četiri stavka tako su četiri ogleda o različitim aspektima protoka glazbenoga vremena, kojemu se u konačnici, kako ističe i sam skladatelj u popratnome tekstu, “ne može uteći”. Ti eseji ujedno su i suptilne posvete starijim majstorima, premda nipošto ne na razini citatnosti i/ili parafraziranja. U korištenju zrcalnih obrazaca u prvome stavku moguće je tako naslutiti Tarbukovu duhovnu bliskost s, primjerice, Bartókom ili čak Machautom; “zaustavljeno” vrijeme drugoga stavka, s kaleidoskopskim mijenama zvukovnih boja podsjetit će na neke Schönbergove ili Webernove opuse, pa čak i na polagani stavak Vivaldijeva Koncerta za četiri violine u h-molu (i njegovu obradu u Bachovu Koncertu za četiri klavira u a-molu); Hindemithu, a još i više – ponovno – Bachu podosta duguje završna fuga. U kontekstu hrvatske glazbene baštine, serijalni postupci u tim stavcima svakako nude i asocijacije na (proto)serijalnost nekih djela Josipa Štolcera Slavenskog – primjerice Chaosa – kao i na načela organizacije glazbene građe u djelima Rubena Radice. No, najpoetičniji, treći stavak Tarbukovih Četiriju epigrama ostavlja dojam hommagea Tarbukovu učitelju Stanku Horvatu i njegovoj trajnoj vjeri u melodiju i latentnu “pjevnost” instrumenata. Taj stavak kao da u sebi nosi i temeljni zaključak ovih četiriju promišljanja glazbenoga vremena – ako se vrijeme već ne može izokrenuti i/ili zaustaviti, ako mu se, štoviše, “ne može uteći”, onda se barem može i treba uživati u ljepoti njegova trajanja.
Trpimir Matasović
Upravljajte pristankom
Da bismo pružili najbolje iskustvo, koristimo tehnologije poput kolačića za čuvanje i/ili pristup informacijama o uređaju. Suglasnost s ovim tehnologijama će nam omogućiti da obrađujemo podatke kao što su ponašanje pri pregledavanju ili jedinstveni ID-ovi na ovoj web stranici. Nepristanak ili povlačenje suglasnosti može negativno utjecati na određene karakteristike i funkcije.
Funkcionalni
Uvijek aktivni
Tehničko skladištenje ili pristup je striktno neophodan za legitimnu svrhu omogućavanja korištenja određene usluge koju izričito traži pretplatnik ili korisnik, ili u jedinu svrhu izvršenja prijenosa komunikacije preko elektronske komunikacijske mreže.
Postavke
Tehničko skladištenje ili pristup su neophodni za legitimnu svrhu čuvanja podešavanja koje ne traži pretplatnik ili korisnik.
Statistika
Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u statističke svrhe.Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u anonimne statističke svrhe. Bez sudskog naloga, dobrovoljne suglasnosti od strane vašeg dobavljača internet usluge ili dodatnih zapisa treće strane, informacije sačuvane ili preuzete samo za ovu svrhu obično se ne mogu koristiti za vašu identifikaciju.
Marketing
Tehničko skladište ili pristup su potrebni za kreiranje korisničkih profila za slanje reklama ili za praćenje korisnika na web stranici ili na nekoliko web stranica u slične marketinške svrhe.
