Novosti

Centar za kulturu Čakovec / Galerija / 8. prosinca 2022. u 19.00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 8.12.202. – 16.1.2023.

VLADIMIR BLAŽANOVIĆ

izložba slika

KREATIVNA VJERODOSTOJNOST SLIKARSKOG PUTA

Umjetnički opus Vladimira, Vlatka Blažanovića  primjer je slikarske rafiniranosti utkane u maštovite kompozicije, građene oblicima njegovane palete, skladnih kromatskih sazvučja.  U ugođaju  sjetnosti i vedrine,   zbilji  meditativnog ozračja nastaju ostvarenja suptilnih silnica plemenite likovnosti, duhovnosti utkane u slike. Vlastita stilistika jedinstvene konotacije ima dva tematska uporišta. I ova izložba ih predstavlja, sa slikama nastalim u posljednja dva desetljeća.  Odabir je to glavnih i snažnih koordinata opusa, kreativnih staza  u svečanosti Blažanovićeve umjetnosti. Dakako s nekim razložnim razlikama s obzirom na motivske akcente, no stanja koja slikom otkriva imaju svoju bit u  dubini duhovnog. Tako s razumjevanjem, upravo posvojenjem, formiranim u godinama najranije mladosti, pristupa jednom od motivskih izazova, prizorima krščanske ikonografije,   (nažalost danas mnogi autori sakralnom u umjetnosti prilaze vrlo površno) te je naglasio  i njihovu teološku dimenziju,  prenoseći  likovnom interpretacijom i biblijsku poruku.

Kod  širine slikarskih adresa, izvan sakralne tematike, poput slutnje uprizorenja figurativnog, ili atmosfere krajolika u kazaljci dana,  te djela   s približavanjem apstrakciji,  i  ostvarenjima asocijativne predmetnosti  Blažanović polazi od  bogatstva unutrašnjeg kontemplativnog svijeta, te imaginacijom u dijalogu s talentom   produbljuje prostore slike.   Oblici  njegovih slikarskih tvorbi karakteristične su prepoznatljive  slikarske osobnosti, i u postavi jezgovite forme i   njenom razlaganju,  vrsti obrisnih linija, slobodnom grafizmu, te kolorističkoj orkestrakciji.  Izgrađena rukopisnost  odražava se u primjerima likovne autonomnosti,  u prisjećanju pejzažnog, (detalja ili većeg zemljopisnog isječka), te interijera i florealnih odora. Blažanovićeve motivske raspone   prepoznajemo i kao i blagu jeku relatistične datosti,   svedenost    na znak proizašao  iz slojevitosti kumuliranih predložaka, ili odraza  inspiracije trenutka  u hodu umjetničkog trajanja. U kompozicijama i stamenih i lepršavih formi,  svodivih na srodnu logiku reda, upisanu i u primjere  likovne  discipline  i djela sa slobodnijim kretanjem slikovitih izdanaka. Rukopisom pretežno umirene gestualnosti Blažanović površini slika daje i  gradacije  dramatskog naboja i notu smiraja, spajajući izglede na putu asketskom i ditirambskom u svoj ideal ljepote. Izrasle na izvoru emotivnog, sadržajnim impulsima, lozinkama metaforičnog, simboličnim buketima slikarskog oslobađanja. I gdje lirsko u dramaturgiji slike može dobiti i drugi predznak. No bez radikalnih otklona.

Blažanovićeva slikarska rijeka ima svoje virove i  rukavce, finese poput šapata, pa i gromoglasna kazivanja,  no glavni tok rijeke jasnog je smjera. U djelima s uzbuđenjem ekspresivne likovnosti,  ali i događanjima  sanjarske  tankoćutnosti, različitosti, gdje i kušnja i slikarski intimizam imaju svoje mjesto. U  djelima s amblematičnim kotama, brda, oblaka, raslinja, konstanta prirode i njezine promijenjivosti.  Imenovanje slika poput “Procvala pustinja”,  “Dodir proljeća”, “Jutarnji susret” upućuju na motivsko naručje zavodljivih žarišta, i podneblja i praskozorja, prenijetih trptajem slikarske forme. I slojevitosti površine, s temeljem, svjesnim erozijama, nabranom slikarskom draperijom kao  u “Palimpsestu”, sukladno nazivu, djelu “obojene prozračne gustoće”. Blažanović  suodnose  u svojim slikama integrira u vitalitet slikarske površine, sa stupnjevanjem prostora i različitom energijom boje, i u dominantnim oblikovnim nakupinama i poljima  odmjerene likovne vibrantnosti. Epiderma slike, s delikatnim koprenama i mrljolikom sadnjom  formi, i u samom procesu stvaranja odražava vrijednosnu puninu  odnosa stalnosti pojma ljepote i osobnog tumačenja njene veličajnosti u  autentičnosti umjetničkog  izraza. Ostvaren sklad sinonim je  za metodičnost i igru Blažanovićeve poetike, stalnog čeznuća da prividno obično pređe granicu ka odredištima produhovljenosti.

Upućenost transcedentalnom u pristupu motivu vidljivija je na prvi pogled u djelima sakralne tematike. Blažanović je svjestan da se bez odgovornosti u tome  i krije opasnost da izvanjsko, literarno, postane mjerilo za čujne ulaske  nebeskog u sliku,  te da je potrebno     blaženstvom duha (sukladno svom prezimenu), pa i skrušenošću,  osmišljavati biblijske motive u   punini ljepote tvarnosti i svjetla. Blažanović ljudskim i umjetničkim predanjem nadilazi plošno pokrivanje motiva te ulazeći vjerom, nadom u pojedini prizor, nije tek neutralni promatrač,  već na neki način i sudionik  u svetosti zbivanja. Na potki Evanđenja Blažanović je otvarao svoje vidike za veliki broj tema, često vezanih uz Kristov golgotski martirij, koji nije sastavnica ove izložbe, no valja ga spomenuti, jer u mnogome određuje njegovo življenje sakralnog u umjetnosti. Blažanović  osjećajem za rast drame u patnji i  žrtvi kalvarijskog hoda, pobožnošu razvija složeni scenarij  Križnoga puta,  i preko  značenjskog   obilježja svake postaje i  poštivanja slijeda zajedničke  niti,    oblikuje  scene potresnosti i uzvišenosti.  U motivsku cjelinu Svetog trodnevlja spada i scena Posljednje večere. Znana su genijalna riješenja umjetnika iz prošlosti. Leonardovo, s  ritmiziranim grupiranjem apostola  postavljenih spram centralnoj  figuri Krista,  likova  smještenih u prvom planu, u idealnom prostoru linearne perspektive, i Tintorettovo sa snažnim  dijagonalnim ulaženjem u prostor, obilježenim mističnim svjetlom. Stilovi su se mijenjali no sve do naših dana, uz određena odstupanja,  takova  kompozicijska rezimiranja    ostala  su glavna načela kojima su se umjetnici rukovodili. Blažanović je uveo svoja, kroz promjenu  rakursa, s pogledom odozgo na apostole, s naglašavanjem plohe stola, s kruhom i vinom na njemu, znakove ustanovljenja Euharistije.

Uz božićne motive, orijentire sakralnog djela izložbe, valja naznačiti sadržajno kontrastne, no i povezane teme,   posebne  Blažanovićeve privrženosti, prikaz majčinske boli  u sceni “Pieta”, građene tamnom gamom sivkstih vrijednosti,  i  motiv proslave božanskog tijela u sceni “Uskrsnuća”, osmišljenom blistavom bojom pretočenom u svjetlo. A svjetlo nas vodi u Blažanovićev pristup “Večeri u Emausu”   čudesnog susreta   Krista i učenika, prenijetog darom posvećenog kruha na svevremensku razinu. Iskra svjetla pojavljuje se već u sceni “Navještenja”  u “Božićnoj noći” i “Jaslicama”, rođenju Isusovom u Betlehemu, koje je tako toplo, s nizom slikovitih detalja  zapisao evanđelist sv. Luka. U tom tragu sačuvanog dječjeg oka i srca,   ispunjenog sjećanjem na  obiteljska  druženja uz jaslice u kući,  i onima u župnoj crkvi,  Blažanović se  potankošću  belkanističke ljepote  vraća tom motivu. Znakovito svjetlo zvijezde u trokutastoj širini  plohe upućuje na događaj dolaska  Boga na zemlju u skromnoj štalici.  Nataloženo  iskustvo govori o slikarskoj zrelosti, no ni najmanje ne narušava svježinu čestog obnavljanja doživljaja motiva.   Blažanović tretira likove malog Isusa, Marije i Josipa gracilnom jednostavnošću, osvajajući sadržajem, i prodorima čiste boje  “betlehemske” slike punih dragosti. Zanimljiva je portretna strana u prikazivanju likova, izražajnost  lica  građena je bez veće anatomske  dorađenosti, s mekim bridovima  stilizacije, često s jasnim razdvajanjem tamnih i svjetlih partija, s isticanjem linija tjelesnog,  i  tonom inkanata identičnim, primjerice s aureolom, ili okolnim prostorom,  konačno i bez htijenja za  slikarskom idealizacijom prizora. Likovna su to Blažanovićeva sredstva za izvanredno provedenu psihološku i sadržajnu karakterizaciju likova, sukladno motivu kojeg su nositelji.  Upravo je fascinantno kako Blažanović povezuje  određenu zadatost klasičnog  izraza i  suvremeni slikarski jezik,   svjestan višestoljetne tradicije sakralne umjetnosti,  poznavajući i poštujući njene vrijednosti, no u svojem svjetonazoru i umjetničkoj  vjerodostojnosti nadahnućem nalazi čvrste karike i nježne kanelire za djela s jasnim okosnicama likovne i misaone uvjerljivosti. S neospornim pokrićem za  respektabilno mjesto ukupnog opusa u  modernoj hrvatskoj umjetnosti.

A kada se radi o sakralnoj tematici zgodno je povući paralelu s poliptihalnom kompozicijom “Četiri evanđelista”. Marko, Matej, Luka, Ivan zapisali su događaje iz Kristova života,   poruke Spasitelja, naveli poučnost prispodoba, a Blažanović ravnopravno sa značajnim umjetnicima u povijesti i  našem vremenu,  adoracijom čovjeka i umjetnika,  stvara djela koja nisu samo dojmljiva  slikarska činjenica, već i  vid svjedočenja.

Stanko Špoljarić

Biografija

Vladimir Blažanović (Donji Hasić kod Bosanskog Šamca, 1953.) završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1981. u klasi profesora Vasilija Jordana.  Uz štafelajno slikarstvo bavi se zidnim tehnikama, te vitrajem. Izlagao je samostalno četrdesetak puta i sudjelovao na više slikarskih projekata u sakralnim prostorima. Član je grupe CONTRA od 1998.  U izdanju Art magazina KONTURA izašla mu je monografija 2006. godine autorice Margarite Sveštarov Šimat. Živi i radi u Zagrebu.