Izložbe

• Centar za kulturu Čakovec / Galerija / ponedjeljak / 29.5.2023. / 19.00 sati / otvorenje izložbe uz Dan Grada Čakovca

Trajanje: do 28. lipnja 2023.

VIDA MEIĆ

EROZIJE

grafike izvedene u tehnici kolografije

Vida Meić rođena je 1991. godine u Čakovcu. Diplomirala je grafiku u klasi prof. Ines Krasić na Nastavničkom odsjeku na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2017. godine s pohvalom Summa Cum Laude. Dobitnica je brojnih nagrada od kojih valja izdvojiti nagradu Grafičke zbirke NSK, MSU nagradu i 2. HPB nagradu Salona mladih, Erste Grand Prix te Rektorovu nagradu. Izlagala je na tridesetak skupnih izložbi, a samostalno izlaže u Galeriji Matice hrvatske, Galeriji Kranjčar i Galeriji MSU. Radovi joj se nalaze u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti, u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Muzeju Grada Rovinja te u zbirci Erste banke. Radi kao asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Na izložbi “Erozije” u suradnji s  Marijanom Špoljarom predstavlja grafike izvedene u tehnici kolografije. Inspiriraju je ultrazumirani detalji stvarnosti, slučajno nastale mrlje, pukotine, prljavština, ogrebotine, rupe, erozija te sklad njihovih tekstura i faktura. Ističući slučajnost njihovog nastanka, kroz cikluse radova ne oponaša viđenu stvarnost nego nastoji prenijeti zakonitosti zbilje na grafičku matricu. U grafičkim ciklusima uporište pronalazi na procesualnosti i tijeku rada, s posebnim naglaskom na inovacijskom potencijalu greške i slučajnosti.

ZRINSKA GARDA

• petak / 21. travnja / 18.00 sati / Galerija Centra za kulturu Čakovec

Prigodna izložba povodom 20 godina postrojbe Zrinske garde Čakovec

• utorak / 2. svibnja 2023. / 17.30 sati / Dvorana Centra za kulturu Čakovec

Svečani program i koncert Tomislava Bralića i Klape Intrade

20 GODINA POSTROJBE ZRINSKE GARDE ČAKOVEC

Nakon što je 30. travnja 2001. godine s ciljem očuvanja i promocije povijesne, kulturne i vojničke ostavštine obitelji Zrinski osnovana Udruga građana „Zrinska garda Čakovec“ započelo se s ustrojem i opremanjem istoimene povijesne postrojbe.

Na temelju dostupnih povijesnih zapisa, crteža i slika izgled višedjelne crno-crvene odore sa 97 ukrasnih dijelova i 89 olovnih gumbi, kapom s perjanicom, čizmama i sabljom osmislile su akademske kostimografkinje Ika Škomrlj i Dijana Bourek iz Zagreba.

Inicijalna sredstva za prvu odoru osigurala je Međimurska županija, a potrebna sredstva prvi su osigurali poduzetnici Alojzije Šestan iz Preloga te Bernarda Cecelja iz Pušćina. Oni su pomogli i u pronalaženju novih donatora pa su im kasnije za njihove zasluge dodijeljene dužnosti nadzapovjednika, odnosno kume zastave. Istodobno je poznati akademski kipar Mihael Štebih iz Čakovca dizajnirao osnovna gardijska obilježja – grb, zastavu i pečat, a kasnije lentu gardijske zastave i lente koje u svečanim prigodama nose predsjednik udruge, te nadzapovjednik postrojbe i kuma zastave.

Za geslo udruge i pozdrav postrojbe odabrane su riječi preuzete iz pjesme Frana Krste Frankopana NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO.

Prvu odoru, rad domaćih vrsnih majstora različitih struka, odjenuo je prvi gardist i kasnije prvi i dugogodišnji zapovjednik Mladen Obadić iz Čakovca. Upravo je on s iskustvom hrvatskog branitelja tada od skupine mladića ustrojio malu ali uspješnu vojničku postrojbu. Uz gardiste tu su još topnik, bubnjari i konjanik.

Probni nastup povijesna postrojba Zrinska garda Čakovec imala je 25. 4. 2003. godine u Prelogu. Bio je to uvod u veliku svečanost na kojoj je 30. 4. 2003. sudjelovao predsjednik Paneuropske unije i član Europskog parlamenta nadvojvoda dr. Otto von Habsburg sa suprugom Reginom. Tada je Zrinska garda imala svoj prvi javni nastup u Čakovcu i u Zagrebu, a u Železnoj Gori održana je prisega prvog naraštaja gardista.

Upravo je povijesna postrojba ono najznačajnije i najprepoznatljivije što promovira baštinu Zrinskih. Ove će godine gardisti zaokružiti brojku od 2000 nastupa u raznim protokolarnim događanjima, kulturnim i drugim manifestacijama. I to od mjesta u čitavoj Hrvatskoj pa do Budimpešte, Bečkog Novigrada, Beča, Sigeta, Zuricha, Brisela, Tuchole u Poljskoj, Vatikana, Lurda, Agrigenta na Siciliji…

S ciljem upoznavanja djece s ostavštinom Zrinskih i gardinim aktivnostima  održavaju se radionice „Postani gardist Zrinske garde“, a u pripremi je i osnivanje Zrinskih kadeta.

Ponosno, časno i dostojanstveno gardisti su kroz minulih 20 godina sa zapovjednicima Mladenom Obadićem, Vjeranom Rožićem, Ratimirom Hreščom i sada Davorom Bratkovićem svjedočili junaštvo i viteštvo vojskovođa Zrinski.

Stoga će se 20. obljetnica njihovog aktivnog djelovanja obilježiti prigodnom izložbom u Centru za kulturu s otvorenjem 21. 4. 2023. u 18,00 sati te svečanošću i koncertom Tomislava Bralića i Klape Intrade u dvorani CZK 2. 5. 2023. od 17,30 sati.

Svi zainteresirani mladići starosti od 16 godina na više koji žele postati gardistom Zrinske garde mogu se prijaviti na mail tajnik@zrinksa-garda.hr ili mob 0915108084 zapovjedniku Garde.

Bojan Kocijan

“…Stirajte od srca vsak oblak plahosti,

vazmite na se šćit batrivosti;

draže vam budi glas, ime, poštenje

neg hip, magnutje, sramotno življenje;

NAVIK ON ŽIVI

KI ZGINE POŠTENO…“

Centar za kulturu Čakovec / Galerija / četvrtak 9.3.2023./ 19.00 sati /  otvorenje

Trajanje: 9.3. – 10.4.2023.

NENAD JALŠOVEC

Kustos izložbe  – Iva Körbler, likovna kritičarka

Nenad Jalšovec: „Iz šetnji“

Crtež je u umjetnosti oduvijek bio osnova od kojega sve dalje potječe na papiru ili nekoj drugoj podlozi. Dobro savladan crtež i skica / studija govorili su više o sposobnosti umjetnika, nego sva formalna naobrazba.

U ozračju gdje se sve manje potiče „starinsko“ crtanje rukom, Nenad Jalšovec uspostavlja staro-nove parametre vještine crtanja. Vraća nas na početke koji su nužno potrebni, čime čvrsto određuje vlastiti umjetnički credo. Crtajući ugljenom i kombiniranom tehnikom ugljena i tempere na otvorenom, izvan ateljea, u šetnjama gradom ili prirodom, poput prvih impresionista.

Cijelo 20. stoljeće poznaje značaj crteža, čak i kod brojnih pionira apstrakcije, no danas su slikari i crtači skloniji „okinuti“ foto-aparatom ili mobitelom detalj pejzaža, gradskog prizora ili neke ulice pa prema tom predlošku u ateljeu re-kreirati autentično prvobitno sjećanje. Nenad Jalšovec radikalno se tomu odupire, stvarajući crteže direktno na lokaciji, u kratkom vremenskom isječku. Hvata impresiju, a opet gradi čvrstu strukturu kadra i kompozicije, s mnoštvom sjenčanja i crno-bijelih tonskih prijelaza. Njegov je crtež ipak dvoznačan: mali formati nastaju direktnim promatranjem – iako nisu skica – a veći su formati kasnije u pravilu preneseni mali crteži u veći format, čime umjetnik, ništa ne gubi od prepoznate i zapamćene atmosfere na lokaciji.

U toj metodi i metodičnosti crno-bijelo-sivog tonskog crteža, gdje je motiv više ili manje reduciran, ili „izblendan“, postoji kod Jalšovca u crtežima nešto istovremeno sjetno, nježno i meko, a opet s natruhom opore egzistencijalne dimenzije. Kao što je u Josipa Vanište amblematska slika „Paromlinska cesta“ iz 1968., tako se u crtačkom opusu Nenada Jalšovca nameće kao ekvivalent „Horvaćanska ulica“ iz 2018. godine. Tiha praznina i odsustvo, na rubu tzv. apstrakcije praznine, osjeća se u oba djela. U daljnjim nam je asocijativnim nizovima prema ishodištima geneze umjetnikove poetike otvoren put prema talijanskim slikarima Novecenta (I pittori italiani del Novecento). Bez sumnje, pred nama je delikatna i profinjena umjetnička poetika, koja tek na prvi pogled djeluje jednostavno i lako.

Iva Körbler

Nenad Jalšovec (Čakovec, 1972.), diplomirao je vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se slikarstvom, spekulativnim dizajnom i digitalnom grafikom. Od 2016. umjetničko djelovanje usredotočuje na klasične slikarske i crtačke tehnike. Izlagao je na brojnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU), Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU) i Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD).

Živi i radi u Zagrebu.

• IZLOŽBA JE PRODAJNA

Kontakt: nenad.jalsovec@gmail.com

Centar za kulturu Čakovec /

Galerija / četvrtak / 2. veljače 2023. / 19 sati / otvorenje

VELJKO POSAVEC / FRAGMENTI STVARNOSTI / SLIKE

U četvrtak, 2. veljače 2023. godine s početkom u 19:00 sati u prostoru Galerije Centra za kulturu Čakovec održat će se otvaranje izložbe slika akademskog slikara-grafičara Veljka Posavca.

Veljko Posavec rođen je 17. veljače 1984. godine u Čakovcu. Završio je 2002. godine Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna-odjel grafike u Zagrebu. Student je Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja  a 2007. godine diplomirao je grafiku u klasi profesorice Nevenke Arbanas. Izlagao je na nekoliko samostalnih i mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Veljko Posavec dobitnik je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante 2005./2006., i posebne pohvale publike na 03. DAA u Koprivnici.

Kroz izložbu „Fragmenti stvarnosti“ autor se bavi problematikom objektivne prisutnosti trenutka koliko i objektivne prisutnosti u trenutku koji nesvjesno propuštamo doživjeti. Uslijed naglog razvoja novih tehnologija i sve uloge društvenih mreža u našim životima, zapostavljamo društvenu interakciju s neposrednom okolinom koju istiskuje imitacija života digitalne „stvarnosti“.

Izgubljeni se trenuci mogu vratiti, gledani kroz leću mobilnih fotoaparata pri čemu evociraju blijeda sjećanja na trenutke u kojima nismo bili prisutni koliko smo trebali biti.

Autor kroz svoja ulja na platnu, akrile i radove izvedene u kombiniranoj tehnici publici pruža uvid u vlastita sjećanja kojima nas kroz specifičan način slikanja kojim rastače forme vodi putevima vlastitog prisjećanja kroz figurativne početke ciklusa prema gotovo apstraktnim formama najrecentnijih radova koje ciklus uključuje.

Tanja Karas, mag. hist. art.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / Galerija / četvrtak / 19.1.2023. / 19.00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 19. – 30.1.2023.

14. BIJENALNA IZLOŽBA LIKOVNOG UDRUŽENJA ČAKOVEC

Nakon podjele Likovnog udruženja Međimurja na tri zasebna udruženja 1996. godine osnovano je Likovno udruženje Čakovec ( LUČ ). LUČ okuplja sve zaljubljenike u likovnu umjetnost (slikanje, keramiku, modeliranje, crtanje, fotografiju, multimediju …) odnosno sve one koji na bilo koji način stvaraju svoja likovna dijela. Trenutačno nas ima 45, ali smo uvijek otvoreni za nove članove i ideje iz bilo kojeg dijela Međimurja i Hrvatske tako da i danas imamo članove iz Međimurja, Varaždina, Zagreba, Rovinja, Korčule itd… LUČ nastavlja tradiciju LUM-a te svake godine organizira Likovnu koloniju „ Zrinski“ gdje je u ovih dvadeset sedam godina sudjelovalo sedamdesetak akademskih slikara iz Hrvatske i država u okruženju i šire (Slovenija, Austrija, BiH, Ukrajina, Slovačka) te preko stotinjak slikara amatera iz svih krajeva Hrvatske. Članovi udruženja su aktivni u izlaganju tako da na godišnjoj razini imamo desetak samostalnih izložbi i nekoliko zajedničkih. Jedna od značajnijih aktivnosti kojima se LUČ bavi u zadnjih petnaest godina je organizacija likovnih radionica za djecu i odrasle „ Artelje“ gdje se uz stručne predavače uče polaznici različitim tehnikama  likovnog izražavanja. Članove udruženja čine sve generacije, ali ih objedinjuje jedna ideja, a to je ljubav prema stvaranju likovnih dijela bez obzira radilo se o slikanju, crtanju, kiparstvu, fotografiji ili multimediji. Bijenalna izložba LUČ-a je prilika da se sumira rad članova kroz protekle dvije godine i da se njihovo stvaralaštvo na najbolji način prezentira javnosti. Ove godine odabir radova, postav izložbe i predgovor u katalogu radi kustosica Tajana Vidović, voditeljica kulturno-povijesnih zbirki u Muzeju Međimurja Čakovec.

Centar za kulturu Čakovec / Galerija / 8. prosinca 2022. u 19.00 sati / otvorenje izložbe

Trajanje: 8.12.202. – 16.1.2023.

VLADIMIR BLAŽANOVIĆ

izložba slika

KREATIVNA VJERODOSTOJNOST SLIKARSKOG PUTA

Umjetnički opus Vladimira, Vlatka Blažanovića  primjer je slikarske rafiniranosti utkane u maštovite kompozicije, građene oblicima njegovane palete, skladnih kromatskih sazvučja.  U ugođaju  sjetnosti i vedrine,   zbilji  meditativnog ozračja nastaju ostvarenja suptilnih silnica plemenite likovnosti, duhovnosti utkane u slike. Vlastita stilistika jedinstvene konotacije ima dva tematska uporišta. I ova izložba ih predstavlja, sa slikama nastalim u posljednja dva desetljeća.  Odabir je to glavnih i snažnih koordinata opusa, kreativnih staza  u svečanosti Blažanovićeve umjetnosti. Dakako s nekim razložnim razlikama s obzirom na motivske akcente, no stanja koja slikom otkriva imaju svoju bit u  dubini duhovnog. Tako s razumjevanjem, upravo posvojenjem, formiranim u godinama najranije mladosti, pristupa jednom od motivskih izazova, prizorima krščanske ikonografije,   (nažalost danas mnogi autori sakralnom u umjetnosti prilaze vrlo površno) te je naglasio  i njihovu teološku dimenziju,  prenoseći  likovnom interpretacijom i biblijsku poruku.

Kod  širine slikarskih adresa, izvan sakralne tematike, poput slutnje uprizorenja figurativnog, ili atmosfere krajolika u kazaljci dana,  te djela   s približavanjem apstrakciji,  i  ostvarenjima asocijativne predmetnosti  Blažanović polazi od  bogatstva unutrašnjeg kontemplativnog svijeta, te imaginacijom u dijalogu s talentom   produbljuje prostore slike.   Oblici  njegovih slikarskih tvorbi karakteristične su prepoznatljive  slikarske osobnosti, i u postavi jezgovite forme i   njenom razlaganju,  vrsti obrisnih linija, slobodnom grafizmu, te kolorističkoj orkestrakciji.  Izgrađena rukopisnost  odražava se u primjerima likovne autonomnosti,  u prisjećanju pejzažnog, (detalja ili većeg zemljopisnog isječka), te interijera i florealnih odora. Blažanovićeve motivske raspone   prepoznajemo i kao i blagu jeku relatistične datosti,   svedenost    na znak proizašao  iz slojevitosti kumuliranih predložaka, ili odraza  inspiracije trenutka  u hodu umjetničkog trajanja. U kompozicijama i stamenih i lepršavih formi,  svodivih na srodnu logiku reda, upisanu i u primjere  likovne  discipline  i djela sa slobodnijim kretanjem slikovitih izdanaka. Rukopisom pretežno umirene gestualnosti Blažanović površini slika daje i  gradacije  dramatskog naboja i notu smiraja, spajajući izglede na putu asketskom i ditirambskom u svoj ideal ljepote. Izrasle na izvoru emotivnog, sadržajnim impulsima, lozinkama metaforičnog, simboličnim buketima slikarskog oslobađanja. I gdje lirsko u dramaturgiji slike može dobiti i drugi predznak. No bez radikalnih otklona.

Blažanovićeva slikarska rijeka ima svoje virove i  rukavce, finese poput šapata, pa i gromoglasna kazivanja,  no glavni tok rijeke jasnog je smjera. U djelima s uzbuđenjem ekspresivne likovnosti,  ali i događanjima  sanjarske  tankoćutnosti, različitosti, gdje i kušnja i slikarski intimizam imaju svoje mjesto. U  djelima s amblematičnim kotama, brda, oblaka, raslinja, konstanta prirode i njezine promijenjivosti.  Imenovanje slika poput “Procvala pustinja”,  “Dodir proljeća”, “Jutarnji susret” upućuju na motivsko naručje zavodljivih žarišta, i podneblja i praskozorja, prenijetih trptajem slikarske forme. I slojevitosti površine, s temeljem, svjesnim erozijama, nabranom slikarskom draperijom kao  u “Palimpsestu”, sukladno nazivu, djelu “obojene prozračne gustoće”. Blažanović  suodnose  u svojim slikama integrira u vitalitet slikarske površine, sa stupnjevanjem prostora i različitom energijom boje, i u dominantnim oblikovnim nakupinama i poljima  odmjerene likovne vibrantnosti. Epiderma slike, s delikatnim koprenama i mrljolikom sadnjom  formi, i u samom procesu stvaranja odražava vrijednosnu puninu  odnosa stalnosti pojma ljepote i osobnog tumačenja njene veličajnosti u  autentičnosti umjetničkog  izraza. Ostvaren sklad sinonim je  za metodičnost i igru Blažanovićeve poetike, stalnog čeznuća da prividno obično pređe granicu ka odredištima produhovljenosti.

Upućenost transcedentalnom u pristupu motivu vidljivija je na prvi pogled u djelima sakralne tematike. Blažanović je svjestan da se bez odgovornosti u tome  i krije opasnost da izvanjsko, literarno, postane mjerilo za čujne ulaske  nebeskog u sliku,  te da je potrebno     blaženstvom duha (sukladno svom prezimenu), pa i skrušenošću,  osmišljavati biblijske motive u   punini ljepote tvarnosti i svjetla. Blažanović ljudskim i umjetničkim predanjem nadilazi plošno pokrivanje motiva te ulazeći vjerom, nadom u pojedini prizor, nije tek neutralni promatrač,  već na neki način i sudionik  u svetosti zbivanja. Na potki Evanđenja Blažanović je otvarao svoje vidike za veliki broj tema, često vezanih uz Kristov golgotski martirij, koji nije sastavnica ove izložbe, no valja ga spomenuti, jer u mnogome određuje njegovo življenje sakralnog u umjetnosti. Blažanović  osjećajem za rast drame u patnji i  žrtvi kalvarijskog hoda, pobožnošu razvija složeni scenarij  Križnoga puta,  i preko  značenjskog   obilježja svake postaje i  poštivanja slijeda zajedničke  niti,    oblikuje  scene potresnosti i uzvišenosti.  U motivsku cjelinu Svetog trodnevlja spada i scena Posljednje večere. Znana su genijalna riješenja umjetnika iz prošlosti. Leonardovo, s  ritmiziranim grupiranjem apostola  postavljenih spram centralnoj  figuri Krista,  likova  smještenih u prvom planu, u idealnom prostoru linearne perspektive, i Tintorettovo sa snažnim  dijagonalnim ulaženjem u prostor, obilježenim mističnim svjetlom. Stilovi su se mijenjali no sve do naših dana, uz određena odstupanja,  takova  kompozicijska rezimiranja    ostala  su glavna načela kojima su se umjetnici rukovodili. Blažanović je uveo svoja, kroz promjenu  rakursa, s pogledom odozgo na apostole, s naglašavanjem plohe stola, s kruhom i vinom na njemu, znakove ustanovljenja Euharistije.

Uz božićne motive, orijentire sakralnog djela izložbe, valja naznačiti sadržajno kontrastne, no i povezane teme,   posebne  Blažanovićeve privrženosti, prikaz majčinske boli  u sceni “Pieta”, građene tamnom gamom sivkstih vrijednosti,  i  motiv proslave božanskog tijela u sceni “Uskrsnuća”, osmišljenom blistavom bojom pretočenom u svjetlo. A svjetlo nas vodi u Blažanovićev pristup “Večeri u Emausu”   čudesnog susreta   Krista i učenika, prenijetog darom posvećenog kruha na svevremensku razinu. Iskra svjetla pojavljuje se već u sceni “Navještenja”  u “Božićnoj noći” i “Jaslicama”, rođenju Isusovom u Betlehemu, koje je tako toplo, s nizom slikovitih detalja  zapisao evanđelist sv. Luka. U tom tragu sačuvanog dječjeg oka i srca,   ispunjenog sjećanjem na  obiteljska  druženja uz jaslice u kući,  i onima u župnoj crkvi,  Blažanović se  potankošću  belkanističke ljepote  vraća tom motivu. Znakovito svjetlo zvijezde u trokutastoj širini  plohe upućuje na događaj dolaska  Boga na zemlju u skromnoj štalici.  Nataloženo  iskustvo govori o slikarskoj zrelosti, no ni najmanje ne narušava svježinu čestog obnavljanja doživljaja motiva.   Blažanović tretira likove malog Isusa, Marije i Josipa gracilnom jednostavnošću, osvajajući sadržajem, i prodorima čiste boje  “betlehemske” slike punih dragosti. Zanimljiva je portretna strana u prikazivanju likova, izražajnost  lica  građena je bez veće anatomske  dorađenosti, s mekim bridovima  stilizacije, često s jasnim razdvajanjem tamnih i svjetlih partija, s isticanjem linija tjelesnog,  i  tonom inkanata identičnim, primjerice s aureolom, ili okolnim prostorom,  konačno i bez htijenja za  slikarskom idealizacijom prizora. Likovna su to Blažanovićeva sredstva za izvanredno provedenu psihološku i sadržajnu karakterizaciju likova, sukladno motivu kojeg su nositelji.  Upravo je fascinantno kako Blažanović povezuje  određenu zadatost klasičnog  izraza i  suvremeni slikarski jezik,   svjestan višestoljetne tradicije sakralne umjetnosti,  poznavajući i poštujući njene vrijednosti, no u svojem svjetonazoru i umjetničkoj  vjerodostojnosti nadahnućem nalazi čvrste karike i nježne kanelire za djela s jasnim okosnicama likovne i misaone uvjerljivosti. S neospornim pokrićem za  respektabilno mjesto ukupnog opusa u  modernoj hrvatskoj umjetnosti.

A kada se radi o sakralnoj tematici zgodno je povući paralelu s poliptihalnom kompozicijom “Četiri evanđelista”. Marko, Matej, Luka, Ivan zapisali su događaje iz Kristova života,   poruke Spasitelja, naveli poučnost prispodoba, a Blažanović ravnopravno sa značajnim umjetnicima u povijesti i  našem vremenu,  adoracijom čovjeka i umjetnika,  stvara djela koja nisu samo dojmljiva  slikarska činjenica, već i  vid svjedočenja.

Stanko Špoljarić

Biografija

Vladimir Blažanović (Donji Hasić kod Bosanskog Šamca, 1953.) završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1981. u klasi profesora Vasilija Jordana.  Uz štafelajno slikarstvo bavi se zidnim tehnikama, te vitrajem. Izlagao je samostalno četrdesetak puta i sudjelovao na više slikarskih projekata u sakralnim prostorima. Član je grupe CONTRA od 1998.  U izdanju Art magazina KONTURA izašla mu je monografija 2006. godine autorice Margarite Sveštarov Šimat. Živi i radi u Zagrebu.

CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC 

• Galerija / četvrtak 10.11.2022. u 19:00 sati / otvorenje izložbe
• Trajanje: 10.11. – 6.12.2022.

MATKO VEKIĆ

NAPLAVINE

Možda se na prvi pogled pri susretom sa slikarstvom Matka Vekića ne bi moglo zaključiti kako se radi o iznimno misaonom i analitičnom umjetniku koji stvarima i fenomenima ovoga svijeta istovremeno pristupa kontemplativno, kritički i procesualno. No, njegovo je slikarstvo upravo takvo. To nije tek bravurozno prenošenje viđena i odabrana motiva na platno: iza toga je dugotrajan postupak adekvatnog odabira tonske palete i različitih tehničkih slikarskih postupaka.

Kada je Tonko Maroević 2008. godine povodom umjetnikove izložbe u zagrebačkoj Gliptoteci napisao kako je „kroz nepuno desetljeće i pol slikar Matko Vekić stvorio djelo koje imponira ozbiljnošću, privlači raznovrsnošću, a opet uvjerava nekom unutarnjom homogenošću što povezuje naizgled disparatna okušavanja“1, kao da je stvaralaštvo ovog slikara time bilo trajno pozitivno detektirano i određeno. Već u svojim prvim ciklusima slika s kojima se javio u drugoj polovici devedesetih godina 20. stoljeća, Vekić se spontano nametnuo na hrvatskoj likovnoj sceni ozbiljnošću metijerskog pristupa, ali podjednako i temama i motivima koje je birao za svoje slike. Uzmimo u obzir kako je lekcije naučene kod svojeg profesora Đure Sedera na zagrebačkoj Akademiji usvojio i zapamtio na idealan način, produbljujući koncept postekspresionističke i enformelističke razgradnje i materične revitalizacije fakture slike. Ponekad bliži apstraktnoj redukciji motiva i svođenju motiva na znak, a ponekad jasno figurativan, slikar je razvio prepoznatljiv izričaj koji je u svakom ciklusu bivao nedvojbeno „vekićevski“, svjedočeći kako se vrlo pravilno može pratiti razvojna putanja njegova slikarskog razmišljanja i sazrijevanja – bez skliznuća u bilo kakav stilski eklekticizam.

Matko je umjetnik iznimne erudicije, koji prati sve društvene fenomene i anomalije u zadnjih tridesetak godina, prenoseći u kadrove slika otuđenost današnjeg čovjeka unutar tehnologiziranog svijeta. Od bilježenja urbane praznine, života koji je surogat nekog nedostižnog ideala potrošačkog društva do pokušaja da se prevladaju sve turobne dimenzije današnje egzistencije, Matko Vekić uvijek je nudio izlaz iz ikonografije popularne kulture i urbanog zatvora od čelika, betona, mostova, automobila i dalekovoda.

Iako se u novim djelima ne može pronaći lik čovjeka, možda više no ikada dolazi do izražaja umjetnikova „opčinjenost prirodom“ (Petar Prelog), koja u sebi nudi jedini suvisli bijeg od dekadentne civilizacije, ali jednako tako govori u prilog jačanju meditativne i kontemplativne inačice ovog slikarstva.

Ne zapostavljajući značaj čvrste kompozicijske strukture svojih slika, pažljive ravnoteže dubinskog rasporeda elemenata, mnoštva planova koji se preklapaju i zahtjevnog suodnosa toplih i hladnih boja, slikar nastavlja s radom na teksturi slike, na pojačavanju prirodne reljefnosti motivskog predloška, što postiže dodavanjem akrilnih kitova akrilnim bojama na drvenoj podlozi. Može nam se učiniti kako u novom velikom ciklusu među grane drveća / alepskih borova, obalu, more i krošnje slikar želi „uvući“ neki protuprirodni red i ravnotežu, ali tek ćemo naknadnim proučavanjem detalja linija i ploha zamijetiti kako se radi o prenošenju savršenog trenutka mira i ravnoteže u prirodi kada nema vjetra ili je neobičan čvorasti, nepravilan fragment bora i grane upravo tako autentično prenijet u kadar slike: kadar je prilagođen motivu, a ne motiv kadru. Grane i debla borova ovdje nedvojbeno žive samostalni život, i svojim grafizmom snažnih, punih crnih volumena preuzimaju kadar slike u potpunosti.

„Vekićeve ‘apstraktne topografije’ (Schwabsky) maestralna su priča o mediteranskom pejzažu kao izvoru nadahnuća i kao utočištu suvremenog čovjeka“ (Snježana Pintarić)2. No, ono što Matka Vekića pozicionira iznimno visoko na skali slikarske i umjetničke uvjerljivosti jest kontinuirani napor i težnja da svakoj novoj temi i motivu priđe na osobit i još vizualno neotkriveni način, čuvajući se bilo kakve trendovske infekcije. On ne slika prirodu jer je trenutno važna ekologija, zelene politike i globalna ‘zelena’ ideologija pa time želi za svoju umjetnost dobiti više bodova i medijskog prostora. Ne. On je oduvijek biofilan umjetnik kojemu je jasno da uništavanjem prirode uništavamo nepovratno svoje stanište i civilizaciju, zato je toliko posvećen mitskim stablima poput alepskih borova, koji jednako tako nepovratno nestaju posječeni na našoj morskoj obali pred naletom betona, mramora i inoksa. Čak i debla naplavina nastavljaju živjeti svoj samostalni život, ona su poput drevnih bića iz nekog mita i pradavna vremena, čuvajući u sebi dimenziju sjećanja na vremena pred stotinjak godina i više. U tom kontekstu, slažem se sa Snježanom Pintarić kako nove Vekićeve slike imaju izvjesnu upozoravajuću dimenziju, i nisu tek kontemplativni pejzaži izvan konteksta vremena i prostora.

Iva Körbler

Matko Vekić (Zagreb,1970.), slikar; diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1995. u klasi prof. Đure Sedera. Od 2007. je docent, a 2011. godine izvanredni profesor na ALU u Zagrebu.

Do sada je izlagao na preko pedeset samostalnih te brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, kao i likovnim kolonijama. Predstavljao je Hrvatsku dva puta u Kairu, 2006. na 10. i 2010. na 12. međunarodnom bijenalu, te 2009. godine u Veneciji, na 53. međunarodnom bijenalu.

Matko Vekić jedan je od najozbiljnijih i najproduktivnijih autora u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Prepoznatljiv je po svojim ekspresivnim radovima, koji plijene ne samo slikarskom tehnikom, već i snažnom društvenom kritikom. U svojem radu koristi se različitim motivima problematizirajući i obraćajući se ironiji i apsurdu stanja suvremenog društva. Iako se opredijelio za klasični medij slikarstva i tzv. stiliziranu figuraciju, kritika ga ne shvaća izdvojeno od suvremenosti i utjecaja ostalih medija.

Njegova se djela nalaze u fundusima istaknutih hrvatskih muzeja i galerija te privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

Za svoj je rad višestruko nagrađivan, među ostalim godišnjom nagradom „Vladimir Nazor“ za najbolju izložbu (2022.). Član je HDLU-a i HZSU-a.