Izložbeni prostor / četvrtak 4. studenoga 2021. u 19:00 sati / otvorenje izložbe
ZAVIČAJNI AUTORI IZ FUNDUSA MUZEJA MEĐIMURJA ČAKOVEC
uz 40. godina izložbenog prostora Centra za kulturu Čakovec
Kao dvije vodeće kulturne institucije u gradu Čakovcu i Međimurskoj županiji, Muzej Međimurja i Centar za kulturu Čakovec uspješno surađuju dugi niz godina. Povodom obilježavanja četrdeset godina djelatnosti Centra za kulturu, u njegovom Izložbenom prostoru predstavljena su likovna djela iz fundusa Muzeja Međimurja koja su izradili umjetnici rođenjem, životom ili radom povezani s ovim krajem.
Polazišnu točku izložbe čine radovi dvojice najprepoznatljivijih međimurskih umjetnika prve polovine XX. stoljeća – slikara Ladislava Kralja Međimurca te kipara i keramičara Luje Bezeredija. Prvi je predstavljen postimpresionističkim slikama apstrahirane forme, a drugi glinorezima, posebnom grafičkom tehnikom koju je sam razvio. Među akademske umjetnike prepoznatljivoga likovnoga izričaja pripadaju i Marija Zidarić te Pavao Vamplin. Oboje rodom iz Čakovca, uspješnu karijeru ostvarili su u Zagrebu – Zidarić kao kostimografkinja i dizajnerica lutaka, a Vamplin kao crtač i grafički dizajner.
Posebnu skupinu unutar izložbe čine zavičajni autori koji su zadužili lokalnu zajednicu i umjetničku scenu svojim stvaralaštvom, ali i pedagoškim radom obrazujući generacije učenika i studenata o važnosti likovne umjetnosti za pojedinca i društvo općenito. Riječ je o Josipi Vojtjehovski, Priski Kulčar, Roku Štokiću, Josipu Grgevčiću, Slobodanu Benkoviću – Boču i Robertu Wrani. Mihael Štebih akademski je kipar koji je na izložbi predstavljen svojim ranijim radom, apstraktnim pastelom simbolične kompozicije. Preostali autori – Pavle Vojković, Gabrijel Horvat, Marika Šafran Berberović i Slobodan Simić – rodom su ili stvaralaštvom povezani s Međimurjem, a stvorili su prepoznatljiv likovni izričaj koji je zasnivan na tradiciji figuralnoga slikarstva.
CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / IZLOŽBENI PROSTOR / četvrtak, 14. listopada 2021. u 19.00 sati – otvorenje izložbe
IVAN DUIĆ / akademski slikar-grafičar
KOSTIMI I LUTKE
Trajanje: 14. – 31.10.2021.
Sa slikarom Ivanom Duićem intenzivno radim od 1994. godine i on je jedan od nezaobilaznih i nezamjenjivih kreativnih tvoraca kazališnog identiteta HNK u Varaždinu, posebice vizualnosti i likovnosti Dječje i lutkarske scene HNK u Varaždinu. Ivan Duić je scenograf, idejni kreator, konstruktor i izrađivač lutaka i rekvizite, kostimograf i dizajner plakata, dakle jedna je ruka (dakako dvije!) čiji se jedinstveni potez kompleksnom oštrinom proteže od skice do pozornice, od lutkinog zgloba do animatorovih ruku, pa sve dalje, do gledališta, do našeg oglasnog ormarića – od imaginiranja do konkretiziranja. Baš onako doslovno, kako se i sama riječ scenografija tumači, dakle (grčki) scena/skēnē i pišem/gráfō, Ivan piše scenom, on je pisac širine, visine i dubine pozornice. U našim razgovorima Ivan bi od mojeg rasutog i nesigurnog, i meni samom neuvjerljivog pričanja znao i umio hvatati baš one mjehuriće koji mogu biti trajni i zadržati se, te nikad ne bi napravio baš ono što sam mu govorio – napravio bi više, uvijek bi me svojim rješenjima znalački zaskočio, napao me s leđa, pa sam stalno bio pritajeno ljubomoran i nastojao ga dostizati i doskočiti mu. Da, da to je točno to što sam htio, samo to meni nikad u takvom obliku ne bi palo na pamet! Pa mi onda tako baš to i ne mora padati na pamet, jer kad sam ja u prvoj dimenziji, on je već u trećoj, kad sam ja u trećoj, on je već u petoj. Ivan meni olakšava i daje mi dragocjenu priliku neopterećenog fantaziranja, on moja lutanja lako pretače u svoje, i skromno i moje, tri dimenzije. Ja se saplećem, on je izvješteni trodimenzionalac.
Centar za kulturu Čakovec / izložbeni prostor / 18. rujna 2021. u 19.00 sati /otvorenje izložbe
Knjižnica „Nikola Zrinski“ Čakovec
Trajanje: do 9. listopada 2021.
8. FESTIVAL STRIPA
NOVI KVADRAT – 40 GODINA
U prošlosti, ideju devete umjetnosti kao uzastopnog čitanja nanizanih slika možemo pronaći u primjerima egipatskoga slikarstva ili pak na narativnim reljefima Trajanovog stupa u Rimu. Strip je odavno nadrastao „redak komične, crtane anegdote u dnevnim novinama“ kojim je u drugoj polovici 19. st. započeo svoj rast do specijaliziranih magazina, knjiga ili albuma dobivši tako svoje zasluženo mjesto kao priznata grana likovne umjetnosti. Grana koja tri umjetnosti (crtež, književnost i film) spaja u jedno i koja nam na određeni način omogućava intelektualnu montažu spajanjem kadrova stripa.
Ovogodišnji, osmi festival stripa u organizaciji udruge „Strip oblačak“ u suradnji s Centrom za kulturu Čakovec i Knjižnicom „Nikola Zrinski“ Čakovec, trećeg dana svog održavanja, 18. rujna, u izložbenome prostoru Centra za kulturu predstavlja radove kultne grupe, Novog kvadrata.
Slučajnost, sreća ili sudbina ono je što je nekolicinu mladih, nadarenih ljudi sličnih interesa okupilo u grupi Novi kvadrat od 1976. do 1979.
Danas svjetski poznati i priznati autori Mirko Ilić, Igor Kordej, Krešimir Zimonić, Emir Mešić, Radovan Devlić, Joško Marušić, Ninoslav Kunc, Krešimir Skozret, Ivan Puljak i Nikola Kostandinović odskakali su svojim pristupom stripu kao umjetničkome djelu, uvodeći niz inovacija, radeći autorski, a ne komercijalni strip, te organizirajući čitav niz izložbi.
Nakon otvorenja izložbe bit će predstavljanje knjige “Novi kvadrat – 40 godina poslije” autora Ninoslava Kunca.
CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC / IZLOŽBENI PROSTOR / 2. – 16. rujan 2021.
Otvorenje izložbe DAMIR KLAIĆ KLJUČ / instalacija i fotografije / 2. rujna 2021. u 20.00 sati
Kustosica: Branka Hlevnjak
Moderatorica: Maja Žvorc
Branka Hlevnjak
Fotoperformansi
Damira Klaića Ključa
“FLY ME TO THE MOON”
Damir Klaić, fotograf, konceptualist i foto-performer kreće se rubnom stranom umjetnosti, ulazeći tako u zonu međutnosti. U tom proširenom i do kraja nedefiniranom prostoru djelovanja prožima se nekoliko stvaralačkih odrednica: koncept, fotografija, instalacija, performace. Pokušat ćemo ih objasniti terminom fotoperformans, budući da je performance najčešće “živa” slika rezultat proizašao iz složene umjetničke namjere – pojednostavljeno to je kratka likovna predstava koja uključuje u sebi koncept sa čitavim nizom radnji, instalacija, faza i djelovanja. Fotografski performansi Damira Klaića otvoreni su radovi (works in progress) sociološkog učinka. Publika, znatiželjna i spremna na ludička iznenađenja, ulazi u interakciju s fotografijom, koja se tijekom kratke likovne predstave/događanja (reality show) mijenja i obogaćuje novim značenjima. Fotografija istodobno čuva stare vrijednosti težeći “nečem višem od puke dokumentarnosti” ali proširuje se definicijom na nove; stvara i potiče nove motive, izaziva nove promjenjive slike stvarnosti, biva sama motivom bilo da ga prividno odbacuje kao u projektu “Most”, bilo da ga potencira kao u projektu “Flay me to the Moon” (rađen s koautorom Ivanom Mesekom) postajući dio scenografije na kojoj su utemeljeni i multiplicirani spontani performansi brojne zaigrane publike. Višeznačnost Klaićevih fotoperformansi sadržana je u činjenici da se ne može ostvariti bez interakcije s publikom. Za razliku od drugovrsnih performansi, ovdje je fotografija subjekt koji u namjeri autora i interakciji s publikom postaje objekt , te unutar spontanih kratkih poza / predstava, koje se odvijaju prema zamišljenom planu, prelazi u novu “konceptualnu” fotografiju, odnosno, otvara priliku za fotodokumentiranje umjetničkog djelovanja autora.
Branka Hlevnjak
Nemoć fotografije pred živom izvedbom
Performansi Tomislava Gotovca Udisanje zraka i Pokazivanje časopisa Elle, izvedeni na zagrebačkom Sljemenu 1962. godine, prvi su te vrste u Hrvatskoj i na širem prostoru tadašnje Jugoslavije. Fotografija je autoru zamjena za film, tj. ona je zaustavljeni filmski kadar u kojem je on i redatelj i glumac, scenarist i autor djela u cjelini, umjetnik višestruke koncepcijske i medijske anticipacije.1 Ivica Hripko, koji je 1962. dokumentirao taj performans Tomislava Gotovca na crno-bijelom filmu, tim fotografijama nije stekao ravnopravno ime s autorom koncepta, što otvara pitanje odnosa fotografa i umjetnika koji izvodi performans. U ovom graničnom slučaju ne možemo govoriti o fotoperformansu kao o autorskoj izvedbi fotografa u kojoj je fotografija sredstvo, cilj i smisao događaja. U spomenutoj akciji Tomislav Gotovac koristi vlastito tijelo (skida se do pasa, pozira) i režira, a fotograf je dio njegove ekipe. U fotoperformansima, kako ih mi ovdje želimo prikazati, fotografija je subjekt koji izaziva pozornost i oko kojeg se događaj stvara. Postoji jasno razgraničenje između fotografa – autora fotoperformansa, i fotografā koji su fotografirali tuđe autorske performanse. Štoviše, u toj domeni postoji stanovita nesnošljivost pa se i postavlja pitanje autorskih prava i ovlasti za fotografiranje performansa te autoriziranja i limitiranja fotografske edicije. U televizijskoj emisiji o fotografiji i performansu2 ugledna umjetnica Marina Abramović ističe da je ona oduvijek mrzila fotografe, pa i filmaše sa superosmicama,a kasnije videozapisivače, smatrajući ih nužnim zlom. Štoviše, kako je tvrdila u spomenutoj emisiji, sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je počinjala tu vrstu umjetničkog djelovanja, umjetnica je iskreno vjerovala u veličanstvenu prolaznost samog čina koji izvodi. Umjetnička magija koja cilja na osjećaje, provocira ili oslobađa od frustracije, ne može se prenijeti u drugi medij bez osakaćivanja. Jednako smatra i druga sudionica iste tribine, umjetnica performansa Vanessa Beecroft, koja fotografiju performansa doživljava kao površnost u kojoj se gubi interakcija s publikom te ostaje kao mrtva, simbolična i fragmentarna ikona prostorno-vremenski i duhovno distancirana od događaja koji je sukus performansa. Drugim riječima, performans je izvođenje uživo (i u mirovanju), dok je fotografija mrtva stvar koja omogućava bolje ili slabije rekonstruiranje estetsko-formalnih vrijednosti događaja koji računa s prolaznošću i smatra se neponovljivim.
Nove pristupne premise
Među fotografima koji su se odlučili za nove pristupe fotografiji unutar pokreta Nove umjetničke prakse koja izlaskom iz svojih rezervata (galerija, muzeja i kazališta) u otvorene javne prostore ostvaruje ugođaje, intervencije, prikazanja, instalacije, u potrazi za novim iskustvima, zadirući pritom u nepoznata područja građanske psihe, to jest ne znajući kako će publika reagirati na novu vrstu otvorenog suprotstavljanja uređenom svijetu – bili su Petar Dabac, Enes Midžić, Slobodan Braco Dimitrijević, Željko Borčić i ostali.
Petar Dabac je u okviru slikarskih tjedana u Retzhofu 1970. godine radom Kocka oprostorio fotografiju na devet kubusa prepuštajući je igri slaganja i preslagivanja; na taj način omogućeno je stvaranje različitih fotomontaža neočekivanih odnosa. Rad Guliver u zemlji Liliputanaca (1971.) bio je dio široko zasnovanog ambijenta u karlovačkom parku Korana gdje su dimenzije dobile naglašeni smisao. Konstrukcija je time postala antiteza dokumentarnoj eksplikaciji i ekspresivnoj interpretaciji zabilježenih motiva. Istom prilikom u istom parku Enes Midžić je postavio višedijelnu fotoinstalaciju Jagoda (1971.) koja nije bila samo puka fotoilustracija djevojčina lika, nego je fotografiju transformirao u otvoreni plastički sustav od pet perforiranih segmenata s mogućnošću rotacije, prepuštajući ga interakciji s publikom. Bez šifriranih jezika konceptualističkih ideacija s rješenjima koja postaju smislena samo u svojoj društvenoj relevanciji bila je serija fotografija Slučajni prolaznici (1971.) Slobodana Brace Dimitrijevića. Fotografije golemog formata istaknute na pročeljima (mjestima rezerviranima za političare ili eventualno glumce u najavama za kinopredstave) bio je provokativan čin rušenja ustaljenih pravila, izazov birokraciji i prolaznicima koji su na to reagirali. Fotografije lica poznatih osoba (Jacqueline Kennedy), koje su stavljene na neodgovarajuća tijela bio je fotoperformans Željka Borčića, izveden u Zagrebu 1973. godine.
Društvena provokacija s elementima sociološkog ispitivanja sadržana je u fotoperformansu Eksperimentalna slika grada Nade Orel i Šime Strikomana (1978.). Fotografija akta (sklupčanog ženskog tijela snimljenog s leđa), koju je konceptualna umjetnica, kiparica i fotografkinja Nada Orel izložila u izlogu jedne zagrebačke knjižare, pozivala je slučajne prolaznike i zatečene znatiželjnike da reagiraju odmah i in situ iskažu usmeno, gestualno ili pismeno svoj prosvjed, odobravanje ili zgražanje, odnosno da na bilo koji drugi način izraze svoj trenutačni odnos prema izloženoj fotografiji; istodobno je natiskivanje pred izlogom i uopće reakciju građana snimao Šime Strikoman. Sociološki aspekt dobro osmišljenog fotoperformansa poprimio je dimenziju senzacije. Osobito uzbudljiva skupna događanja (ulaženje u totalni mrak, podjela fotopapira, guranje i namještanje, režiranje, blitz, izlazak u osvijetljeni prostor, sušenje, čekanje, prijateljevanje itd.) priređivala je Nada Orel u fotoperformansu uzimanja sjena za projekt Muzej sjena (u nastajanju) tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, koji je započela još 1968. godine happeningom s umjetnicom Edit (Jugović) Merle pod nazivom Priča o djevojci.
Performansi bliski happeningu
Noviji primjeri koje iznosim ovom prilikom fotoperformansi su Damira Klaića Ključa Most (2011.–2012.) i Fly me to the Moon (2012.–2013.). Damir Klaić Ključ (Stari Perkovci, 1964.) u oba rada postavio je fotografiju u prvi plan te je ona postala nositeljica događaja koji cilja na interakciju s publikom. Oba rada postavljena su na okosnicama: autorski koncept / instalacija , postava / čin, izvedba / interakcija. Za razliku od umjetničkih performansa u kojima autori bivaju sami svoja slika ili koriste žive slike drugih, kako bi postigli određenu interakciju s publikom i prenijeli joj neku poruku, u navedenim fotoperformansima autor koristi fotografiju kako bi njome ostvario složenu umjetničku namjeru (koncept). Fotografski performansi Damira Klaića Ključa otvoreni su radovi (works in progress) sa sociološkim učinkom, modificirani po mjestu održavanja (Varaždin, Vukovar, Drava, Vuka). Veliki stupanj interakcije s publikom i njezinom spontanom reakcijom približava ih happeningu.
Most
Fotoperformans Most odvija se na mostu rijeke o koji su ovješene fotografije s motivom njezine obale. U ovom događanju sudjeluju kajakaši koji izbjegavaju ili zahvaćaju veslima plutajuće fotografije, labudovi i divlje guske koje se ponegdje na njima odmaraju, kao i publika na mostu koja povremeno vuče plastično uže na koje su fotografije vezane, kako bi ih podigla ako su utonule ili bolje pogledala, ili ih jednostavno vukla površinom rijeke. Fotografija je postala događaj izvan nje same, pri čemu i montirani zvuk na mostu pridonosi interakciji publike, koja se zbog zvuka šuma vode naginje s mosta prema plutajućoj fotoinstalaciji.
U ovom radu autor suprotstavlja prirodnom svjetlopisu (refleks na vodi) umjetni (fotografija) istog motiva, dovodeći fotografiju na mjesto zločina (fotografiranja). Publika na mostu svjedoči tom događaju. Kao i u umjetničkim performansima konkretizma (koji se suprotstavlja iluziji), tako i ovaj fotoperformans iznosi činjenice zaoštravanjem odnosa. Izložba riječnih motiva ne održava se u galeriji nego na rijeci. Suočena sa stvarnošću, fotografija potvrđuje svoju ikoničku narav, nemoć konkuriranja prirodi i mrtvilo artefakta.
Malenih dimenzija (i kada je golema) prema okolišu kojem je predana, a koji nastoji afirmirati motivom, tj. fotografskim iluzijama – fotografija postaje beznačajna. Njezina je prisutnost neznatna u odnosu na stvarnost, živost, znatiželju i radost publike na mostu. Događaj gledanja, virenja, slušanja, pecanja itd. postaje samodovoljan i pun. Fotografija, kao i svaka iluzionistička umjetnost (slika, kip), ostaje nemoćna pred živim izvođenjem, u kojem je ona čak i poticajni motiv. Autor je isprovocirao niz mogućih tema za razmišljanje. Među inim, omogućio je publici (onoj na mostu) da zamišlja čitav okoliš kao laboratorij u kojem nastaju i peru se fotografije, koje u vodi blistaju posebnim sjajem. Ali i ta je sugestija tek dio happeninga. Magija leži u životu i sve što se tada događa planirano, i sve ono neplanirano koje ostvaruje publika u interakciji s djelom, dovršen je i neponovljiv fotoperformans čiji su fotografski i videozapisi tek mrtvi djelići sjećanja na događaj. Budući da je Most zamišljen kao fotoperformans na različitim rijekama s različitom publikom, niti jedan od njih ne može se ponoviti. Ne samo što su rijeke drukčije i mostovi različiti, nego i zato što to jednokratno iskustvo ovisi o interakciji s publikom.
Fly me to the Moon
Fotoperformans Fly me to the Moon održan je prvi put u kolovozu 2012. godine u Varaždinu, igrom slučaja upravo kad je Neil Amstrong, prvi čovjek koji je još 1969. godine skakao po Mjesecu – umro. Tim povodom Damiru Klaiću Ključu pridružio se i umjetnik performansa Ivan Mesek u Posmrtnoj straži, zajedničkoj izvedbi pred fotografijom slavnog astronauta na Mjesecu, parafrazirajući njegovu glasovitu izjavu onda upućenu milijunima televizijskih gledatelja, a danas brojnim uglednim građanima i onima sasvim anonimnima koji su sudjelovanjem postali koautori fotoperformansa: Ovo je mali skok za posjetitelje, a veliki za njihovu maštu. Projekt Fly me to the Moon umjetnički je projekt osnovan na ludizmu i reminiscencijama vezanima uz prve fotoperformanse koji su se odvijali u atelijerima i fotoradnjama fotografskih profesionalaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Guranje lica u otvore na kulisama koje su sprijeda bile oslikane šaljivim ilustracijama bila je zabavna fotoigra utemeljena na fotografskom iluzionizmu. Za razliku od oslikane kulise s otvorom za lica, fotoinstalacija projekta uključuje ispis površine Mjeseca u crno-bijeloj izvedbi s horizontom na kojem se jasno ocrtava Plavi planet – Zemlja. Dok je stari fotograf tražio potpuno mirovanje svojih dragovoljnih igrača, ovdje se u instalacijskom krajobrazu veličine 6×4 metra fotografiraju pojedinci ili skupine u skoku. Time se potvrđuje slabija Mjesečeva sila teže, ali i ironiziraju astronautovi kangoo skokovi zabilježeni tijekom izravnog prijenosa s Mjeseca, a koji su postali glavni podsmijeh urotničke skupine znanstvenika koji tom filmu ne vjeruju. Fotografska instalacija snažnog iluzionizma poticaj je publici da prihvati interakciju i postane dio fotoperformansa te ona zajedno s Damirom Klaićem Ključem sudjeluje u fotosessionu, pozirajući i međusobno se mobitelima fotografirajući. Cjelokupnom okolnom plavičastom rasvjetom (Oliver Knolmajer), u koju je utonula i izložba već fotografiranih skokova na Mjesecu, i prikladnom glazbom (DJ Japa), autor je dao publici poticaj i priliku da osjeti moć fotografskog simulakruma složenog od glazbeno-scensko-fotografsko-izložbeno-tjelesnog događanja. Svjesna posebnosti ovog performansa publika izmišlja neobične, bizarne i otkvačene načine kako da se fotografira na Mjesecu i tako postaje koautor fotografijama neobična sadržaja te stvara spontani, neizvjesni i neponovljivi happening. Fotoperformans Fly me to the Moon provocira ludizam, ironizira sumnju u znanost, postiže interaktivni happening u kojem je fotografija okosnica cjelokupnoga jednokratnog multimedijskog događanja.
Zaključak
Višeznačne vizije, dinamična percepcija, kinetičke intervencije, konstrukcije, dekonstrukcije, rušenje autoriteta, preslojavanje fotoslika, samo su naznake smjerova u kojima se kretala fotografija istražujući golemo nedefinirano područje mogućnosti koje se prostire između kulture i umjetnosti. Navedeni primjeri fotoperformansa Damira Klaića Ključa također nadilaze shvaćanje fotografije kao sebi dovoljnog cilja. Pritom se ne stvara neka nova fotografija u formalnom smislu niti je to autorova namjera. Naprotiv, uključujući se u umjetnička događanja u kojima je još uvijek na snazi vjera u umjetničku transformaciju društva, u fragmentiranje i preslojavanje, u spacio-dinamizam i neprihvaćanje institucionalnih okoštavanja, Damir Klaić Ključ ovim je fotoperformansima proširio mogućnosti fotografije. Ambijentalizacijom, ironizacijom i ludizmom pridonio je promjeni postojećeg stanja odnosa između virtualne i fizičke stvarnosti nastavljajući proces demistifikacije i demokratizacije umjetnosti.
Biografija
Damir Klaić-Ključ (1964.) umjetnik. Sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća počeo se baviti fotografijom, a zatim i grafičkim dizajnom. Dobitnik je Nagrade mladosti za likovno stvaralaštvo u Čakovcu 1989. Oblikovao je plakate za kazališne družine, sudjelovao je u reklamnim kampanjama modnih marki Levi”s , Di Caprio i Angel (London), radio fotografije za monografije likovnih umjetnika i raznovrsne publikacije Grada Čakovca ( 1987. -2010.). Publicirane su mu autorske mape fotografija Otok između Mure i Drave (2006.) i Međimurski pilovi ( 2010.). Foto monografija Grada Čakovca (2005.).
Samostalno je izlagao grafike, plakate i fotografije više od šezdeset (66) puta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, i Velikoj Britaniji. Sudjelovao je na više od trideset (38) skupnih žiriranih izložbi u domovini, Sloveniji i Mađarskoj.
Kao fotograf i dizajner različitih publikacija surađuje s glumcima i ostalim umjetnicima iz hrvatskih kazališta, te glazbenim i likovnim umjetnicima.
Nakon 2010. bavi se konceptualnom fotografijom, fotoperformansima i instalacijama. 2011. – 2017. Radi instalacije pod nazivom “MOST”, instalacije fotografija na mostovima hrvatskih rijeka. 2012. – 2015 radi instalacije po hrvatskim gradovima pod nazivom “FLY ME TO THE MOON”. 2019. radi instalaciju ” ŠETNJA PO KROŠNJAMA DRVEĆA”.
Od 2016. do danas umjetnički je direktor i osnivač “Zrinski Art Festivala”. Zrinski Art festival je međunarodna godišnja manifestacija koja kombinira inovativne umjetničke prakse na osnovi multimedijalnih i eksperimentalnih umjetničkih izričaja, istraživanja i eksperimentiranja u domeni novih medija, dizajna i vizualne umjetnosti.
Ljetni dio izložbene sezone obilježava izložba slika i grafika “Iz fundusa Centra za kulturu Čakovec”.
Izložbena djelatnost djeluje od otvorenja, 27. studenog 1981. kada je u predulazu u dvoranu bila postavljena dokumentacijska izložba o izgradnji Centra za kulturu. U početku izložbe su bile postavljane sporadično a prva likovno – umjetnička izložba bila je varaždinskog slikara Slavka Jagačića. Tijekom godina likovni umjetnici s kojima smo u izložbenom prostoru surađivali, zadovoljni prijemom i profesionalnim pristupom, u znak zahvalnosti ostavljali su rad s izložbe, tako da je do fundusa došlo spontano.
Izložbena djelatnost 90ih postaje redovni dio djelatnosti Centra koji predstavlja autore hrvatske likovne scene, stvara likovnu publiku, desetljećima razvija senzibilitet za likovnu umjetnost i postaje gradskom galerijom. Izložbeni prostor predstavio je oko petstotinjak domaćih i stranih likovnih umjetnika, mijenjao se kroz godine postojanja, ostvario status državne galerije prema programskim i tehničkim kriterijima struke. Likovne, dokumentacijske, primijenjene, fotografske, prigodne izložbe u Centru imale su stručno otvaranje, popratni katalog i tehničku postavu. Netipičan galerijski prostor privlačio je likovne umjetnike svih generacija zbog profesionalnih uvjeta predstavljanja likovne umjetnosti (katalog, plakat, pozivnica, medijska objava) i činjenice da su izložbe bile viđene, ponuđene na ogled prije svih događanja u dvorani i nenamjernom posjetitelju. U sklopu djelatnosti 1997. izdana je monografija Stanka Špoljarića čakovečke slikarice Priske Kulčar i predstavljena, uz izložbe, u galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu i u Centru za kulturu u Čakovcu. Na promocijama su o knjizi govorili likovni kritičari Vlado Buzančić, Darko Schneider i autor Stanko Špoljarić. U znak zahvalnosti slikarica daruje sliku Gradu Čakovcu, Međimurskoj županiji i devetnaest slika Centru za kulturu, koji ih u dogovoru sa slikaricom donira Muzeju Međimurja Čakovec zbog nemogućnosti adekvatnog čuvanja.
Izložbe u Centru otvarala su renomirana imena hrvatske likovne kritike i povjesničari umjetnosti (Stanko Špoljarić, Branka Hlevnjak, Milan Bešlić, Vesna Kusin, Branko Franceschi, Igor Zidić, Darko Glavan, Ivica Župan, Marijan Špoljar, Ksenija Kipke, Iva Körbler , Feđa Gavrilović ….). Tristota izložba obilježena je djelima skulptora Ratka Petrića “Izložba” u lipnju 2008.
Vidljivost izložbi kako nekada tako i danas važan je dio djelatnosti Centra za kulturu usprkos netipičnosti prostora. Danas svoje prve likovne samostalne izložbe u Centru ostvaruju akademski likovni umjetnici Grada Čakovca i Međimurja.
Ekspresionist svjetskoga glasa Adin Hebib ove godine obilježava četrdeset godina umjetničkoga stvaralaštva. Izlagao je na brojnim izložbama diljem svijeta, a njegova djela krase mnoge svjetske zbirke. Izložbom Mostovi prijateljstva: Čakovec – Sarajevo – New York po prvi se put predstavlja čakovečkoj publici pružajući uvid u pokretačku snagu i bit svojega stvaralaštva.
Izložena djela pripadaju tematski različitim ciklusima, no svima je zajednički umjetnikov prepoznatljiv likovni izričaj koji se temelji na jakome koloritu i gustim nanosima boje. Autorova namjera pritom nije samo predočiti motiv kojim se likovno poigrava, već prenijeti svoj doživljaj viđenoga i izazvanu emociju. Živopisne boje prelijevaju se preko platna i prelaze na okvir, čime negiraju nametnute granice slike kao likovnoga predmeta i zadiru u sferu promatračā.
Motivi zastupljeni na radovima povezani su s crticama iz umjetnikova života, no njihovom reinterpretacijom Hebib im daje više, univerzalno značenje. Tako križu, simbolu kršćanstva, pridodaje simboliku nedaća i iskušenja koje život postavlja pred svakoga čovjeka. Emocionalni naboj slika sugerira da je umjetnikov čovjek dovoljno jak da taj teret i izdrži. Mostarski most, simbol autorova rodnoga grada, pak postaje spona koja povezuje osobe, društva, kulture i religije, nadilazeći njihove različitosti. Umjetnik varira, nadopunjuje ili apstrahira motiv mosta, no uvijek ostavlja njegovu prepoznatljivu formu. Čak i njegovi aktovi nisu puke studije ženskoga tijela, već svjedoče o snazi i postojanosti koju umjetnik prepoznaje u ženama.
Radovi Adina Hebiba upotpunjeni su unikatnim nakitom umjetnice Mie Hebib. Naušnice, ogrlice i prstenje pročišćene su forme koja je svedena na crtež žicom odnosno linijski istanjene plohe. Izrađen od plemenitih kovina, nakit Mie Hebib ručno je oblikovan tolikom pedantnošću te osjećajem za kompoziciju i skladnost da u potpunosti opravdava već dodijeljen mu status kiparskih minijatura.
48. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI / UZ 125. OBLJETNICU ROĐENJA JOSIPA Š. SLAVENSKOG
utorak / 11.5.2021. u 19:00 sati / Izložbeni prostor / otvorenje izložbe
DORICA MATJAN
MOJA PJESMA MEĐIMURSKA
slike
Dorica Matjan, VODA ZVIRA
Biografija
Dorica Matjan rođena je 1973. godine u Zagrebu u umjetničkoj obitelji porijeklom iz Čakovca. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine u klasi profesora Vasilija Josipa Jordana. Bavila se pedagoškim radom, ilustracijom i organiziranjem izložbi. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2006. godine i Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Sudjelovala je na više likovnih kolonija. Izlagala je na 38 samostalnih izložbi u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu, Križevcima, Krapinskim Toplicama, Splitu, Dubrovniku, Starom Gradu na Hvaru i Murteru, i na 50 skupnih izložbi. Dobitnica je 1. nagrade na izložbi “Kunst in der Stadt” u Mainzu 2003. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Dorica Matjan, KVARTET
MOJA PJESMA MEĐIMURSKA
Za izraziti prožimanje glazbe i slike traži se poseban senzibilitet za provedbu sinteze umjetničkih vrsta, u kojoj će događanje slike, kao što je kod Dorice Matjan, unijeti karakter pjesme ili neke veće skladbe. Već je ranije Dorica gradila dijalog s nekim skladateljem, nekim ostvarenjem kao što je primjerice bilo s Georgom Fridrichom Handelom i njegovom “Muzikom na vodi”, povodom 300. godišnjice (1717.) skladanja ove suite. Ovoga puta skladatelj je rodom iz Čakovca, Josip Štolcer Slavenski(1896. – 1955.) koji je u svom osebujnom, velikom opusu i obradio i harmonizirao lijepe, i svima nam drage međimurske narodne napjeve. Glazbenom opusu Slavenskog daje se, a posebno u Čakovcu, pažnja u njemu posvećenim danima, u kojima i izložba Dorice Matjan podržava visoku umjetničku razinu te svečanosti. Dorica je pošla ne samo od poznavanja već i posvojenja značajnog djela stvaralaštva Slavenskog, koncentrirajući se u ovom ciklusu, na segment popularan i kod šire publike, koja s ponosom prihvaća baštinu međimurskih korijena.
Dorica Matjan, MOJA PJESMA
I nižu se slike (skladbe). Spomenimo neke. “Voda zvira” u dinamičnoj slikarskoj teksturi crtovlja i točaka sugerira neprekidno obnavljanje izvora (života). “Klavirska minijatura” osmišljena je simpatičnom doslovnošću minimaliziranja glazbala, kojim izvedene sonate nadilaze ograničenje vremena i prostora, u utkanosti u meditativno plavetnilo. U slikama “Ftiček veli” i “Pjesme moje majke” Dorica u pulsiranje kolorističke podloge satkane mnoštvom blago geometriziranih “molekula” unosi pticu, odnosno tek obrisom naznačen portret majke (a i svoj), pretvarajući činjeničnost u emotivnost, divljenja spram prirode, i prisnosti u životnoj radosti. A na slikama svojevrsnog para, srodnog rastera s tkivom usitnjenih faseta i teče Mura i zeleni se dubrava, kao znakovi širine pejzažnog. Arhitektoniku nekoliko ostvarenja čini egzaktnost pet linija notnog crtovlja. U “Mojoj pjesmi” ono je nositelj vesele kompozicije, u tempu allegra, potencirane neposrednošću dodira otvorene boje, dok u slikama “Međimurje kak si lepo zeleno” i “Kvartet” umnoženo crtovlje stvara strogu ritmičnost scene, gdje s jedne strane nijanse zelene boje, a s druge broj crtačkih konstrukcija, odnosno siluete četiri violine naznačuju motiviku slika. Notno crtovlje tvori i poprečnu gredu križa, pa iako smo na Golgoti, oznaka je za zapis nebeske glazbe, u melodijama ispunjenih svjetlom, svjetlom preobraženog Kristovog tijela. Ozračja sakralnog uprisutnjenog i u treptavom dodiru oblika i kod drugih tema.
Centar za kulturu Čakovec / izložbeni prostor / četvrtak 15. travnja 2021. u 19.00 sati / otvorenje izložbe
Trajanje: 15.4. – 9.5.2021.
VEDRAN RUŽIĆ
PROBA ORKESTRA
Gost: Davor Hrvoj, fotografgije
Partitura za orkestar, detalj
Prije nešto više od godinu dana, Hrvatsku i svijet zahvatio je scenarij koji smo dotad bili navikli gledati u filmovima odnosno čitati u romanima katastrofe. Epidemija korona virusa zaustavila je dotadašnji način života i nametnula novi u kojem je otežan rad i djelovanje brojnih skupina ljudi. Jedna od njih su umjetnici, posebice oni izvedbeni, kojima je lockdown možda pružio mir potreban za introspekciju i autorefleksiju, ali je prekinuo sponu između njih i publike u kojoj izvedbena umjetnost ostvaruje svoj puni potencijal. Izložbom „Proba orkestra“ riječki jazz glazbenik i vizualni umjetnik Vedran Ružić problematizira onemogućenost glazbenih umjetnika da izvode svoja djela i bave se odabranom umjetnošću u vrijeme – kako ga autor naziva – koronaizma. Koncertne dvorane i prostori zjape prazni, baš kao i Ružićevi notni zapisi čija se crtovlja sastoje od nizova čavala, bodljikave žice i testnih epruveta. Ružićevi radovi popraćeni su fotografijama novinara i autora radijskih emisija o jazzu Davora Hrvoja koje prikazuju glazbenike i njihove instrumente u trenutku stanke između dviju izvedbi ili nakon koncerta. Opisana stanka može se simbolički proširiti na stanje limba u kojem su se glazbenici danas zatekli, onemogućeni da se bave svojim poslom i krenu naprijed. Jedino što možemo poželjeti jest da to stanje limba – za sve nas – čim prije završi.
Maja Žvorc, mag. hist. art.
U vremenu koronaizma, ako ga slobodno možemo nazvati tako, nastala je duga glazbena pauza pod znakom korone. U glazbi korona označava produljenje tišine za duljinu trajanja tona, akorda ili stanke koju određuje dirigent pri izvedbi djela ili osjećaj izvoditelja. Ove bi posljednje riječi poneki mogli shvatiti i na način da je „režiser“ lock-downa, osoba koja iz sjene u čestim slučajevima dirigira izvoditeljima-narodu ritam ponašanja. U tom sve glasnijem redu negodovanja naroda našli su se i umjetnici, ovoga puta „nevidljivi“ glazbenici koju su nekoć imali probe orkestra gdje je svaki zadržavao karakterni opis sebe i, nakon silnih živčanih probi, međusobnih predbacivanja, oštrih pogledavanja, spletkarenja, mrzovolje i škicanja na sat da napokon odjekne kraj probe. No, na posljetku u zvuku kolektiva ipak je muzika pobijedila sve. Svi su zaboravili na negativno iza njih i bila je bitna samo muzika i kako će ona doprijeti do ljudi.
…Sve je nekako stalo, a sada ni onih prijeko potrebnih probi više nema. Glazbenici su ostali doma, a njihovi stalci za note u dvorani za probe vezani su lokotom na okupu baš poput ugostiteljskih stolova i stolaca.
U dugom taktu tišine – iščekivanja svirke – našli smo se Davor Hrvoj i ja da ovom izložbom prezentiramo ono nešto što treperi prije i poslije koncerta, vidljivo samo onima koji se time bave, cjeloživotnim radom na poboljšanju zvuka.
Pomalo aktivistički radovi serije „Proba orkestra“ prikazuju često puta neuočene detalje koji se iz publike manje mogu doživjeti. Tako su se tu našli motivi bodljikava prazna crtovlja notnog zapisa, trube zatvorene u koferu na ulici, tlocrta stana života u „zarobljeništvu“ gdje i susjedi brane da se glazbenik bavi svojim poslom u svome domu govoreći da im smeta vježbanje, notna crtovlja načinjena od bodljikave žice zabranjene melodije, trombon koji je polegnut na praznim sjedalima za publiku.
U seriji pod nazivom „Forbidden Melody“ krenuo sam s korištenjem recikliranih materijala koje sam našao u „zarobljeništvu“ stana za vrijeme prvoga lock-downa. Tako sam u budnom iščekivanju sretnijih dana odlučio iskoristiti stare police i vratašca iz kuhinje, plahte s kreveta, izrezivati članke iz medija, iskoristiti nešto pijeska i nekoliko vreća cementa kao i čavle iz podruma te odlučio napraviti seriju radova koja opisuje zabranjenu melodiju stanja cijeloga društva. Tako su nastali novi radovi inspirirani patnjom glazbenika nadovezujući se na poznati kultni film Federica Fellinija „Prova d’orchestra“.
U razmišljanju stvaranja konkretnoga koncepta nedostajala mi je osoba koja jazz glazbenike poznaje u dušu. Našao sam ju u dugogodišnjem prijatelju i mentoru za jazz Davoru Hrvoju čiju sam knjigu „Jazz vibrations“ započeo čitati nekoliko mjeseci ranije. Inače umjetnički voditelj jazz projekata HDS-a i prepoznatljiv glas i stas u emisijama Vrijeme je za jazz na Hrvatskoj televiziji te Vrijeme za jazz i Cro-jazz na Hrvatskom radiju, bavi se niz godina umjetničkom fotografijom, a specijalizirao se za portrete jazz glazbenika koje poput vječitog studenta prati na pozornicama po Hrvatskoj i svijetu. Zamolio sam ga da mi pošalje one fotografije koje je radio u želji za prikazom stanja na probama, odnosno iščekivanja početka koncerta, tren koji je svim glazbenicima napet i drži ih na životu. Fotografije detalja napete tišine, detalja samotno napuštenih instrumenata, pognutih glava glazbenika u kontemplaciji, dirigenta koji je ostao bez orkestra ali poriv da radi ono za što je rođen jači je od toga pa je odlučio ravnati zvijezdama… Zajedno smo probirali fotografije za izložbu gradeći razgovor mojih radova u izričaju „arte povere“, pomalo meditativnih, iako u zadržavanju samo crno-bijelih nijansi, te njegovih fotografija u živim bojama s motivom prelaska glazbenika u tišinu i iščekivanje…
Proba d’orchestra možda i prvi put kao proba bez glazbe.
Partitura za orkestar
Vedran Ružić (26.8.1986., Rijeka) vizualni je umjetnik i jazz-glazbenik (kontrabas i bas gitara). Pohađao je Jazz konzervatorij u Klagenfurtu, a diplomirao 2018. godine na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, smjer slikarstvo. Iza sebe ima trideset samostalnih i desetak zajedničkih izložbi u galerijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Posljednjih nekoliko godina fokusirao se na izvedbu serijala slika i skulptura s ciljem povezivanja umjetnosti. Autor je četiri jazz-albuma i dobitnik nagrade Porin.
Vedran je izlagao u Hrvatskoj i inozemstvu već na drugoj godini pohađanja Akademije, a kako mu se studij bližio kraju, izložbe su postajale sve učestalije. Kao aktivni student na oba polja umjetnosti (slikarstvo i glazba), odlučio je napraviti art film “Spiritual Market” u suradnji s redateljima Irom Tomić i Johnom Kardumom, te se u tom projektu okušao kao performer-glumac i kao scenarist. Za taj projekt paralelno je radio scenarij i komponirao glazbu za svoj album. Snimivši album u studiju, odlučio je napraviti istoimeni art film na “zabačenim i zaboravljenim” lokalitetima duž cijele hrvatske obale. Naposljetku, u izrazito teškoj konkurenciji, osvojio je Porina za najbolji jazz album 2017. godine.
Akademija primijenjenih umjetnosti dodijelila mu je 2018. godine Posebno priznanje za aktivan rad. Nakon što je uspješno povezao jazz koncert i art film, odlučio je napraviti projekt Libertin sa jazz kvartetom i troje suvremenih plesača. Za taj je projekt prvo napravio scenarij, potom komponirao i snimio glazbu u studiju te konačno radio probe sa suvremenim plesačima (Nastasja Štefanić, Karolina Šuša, Marko Kalc). Projekt je završen 2019. godine a opisuje životni put u tri čina: Postanak – Obiteljski san – Libertin. Posljednji čin je onaj u kojemu se napokon odvažimo biti krojači svojega života.
Cijelo to vrijeme Ružić istražuje kako glazbenici vide boje kroz tonove, akorde, oblike; te naposljetku održava niz predavanja pod nazivom Povezivanje glazbe i slikarstva ― što je na koncu bila i tema njegovog diplomskog rada.
Većinom izlaže samostalno na konceptu povezivanja vizualne umjetnosti i glazbe.
Godine 2020. odlazi u Berlin na rezidenciju u „Institut Fur Alles Mogliche“ gdje boravi mjesec dana u stvaranju nove serije i istraživanju muzeja, galerija te jazz klubova.
Partitura za orkestar u b molu, 95×130 cm, akril na škartiranom platnu, 2021.
Izabrane samostalne izložbe u Hrvatskoj
Izabrane samostalne izložbe u Hrvatskoj
2014. “Mačak z Voloskega”, Umjetnički paviljon Juraj Šporer, Opatija
2015. „Kolori s Kvarnera”, Zavičajni muzej, Buzet
2017. “Mačak iz Voloskega i druge priče”, Gradska galerija Crikvenica
2017. „Koncertualna umjetnost“, Galerija La Cisterna, Mošćenička Draga
2020. “Nezvjesna izložba“, galerija Kortil, Rijeka
2020. “Umjetnost i politika“, HDLU Istre, Pula
2020. Godišnja izložba članova HDLU-a, (Galerija Prsten, Galerija PM, Dom HDLU),Zagreb
2020. “Zvučne okupacije“, galerija SKC Rijeka
2021. Izložba novoprimljenih članova HDLUR, Galerija HDLU Rijeka
2021. „Corpus Humanus“, HDLU Istre, Pula
Nagrade:
Nagrada Porin 2017. godine – najbolji jazz album
Nominacija Porin 2017. godine – najbolja jazz skladba
Godišnja nagrada Općine Matulji 2015. i 2018. godine
Posebno priznanje Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci 2018.
Godišnja nagrada Primorsko Goranske Županije za doprinos kulturi (2018.)
Nagrada Status za najbolje jazz basista i kontrabasista 2012. i 2020. godine
Nominacija Porin 2021. – najbolja jazz izvedba
Autorski jazz albumi:
“Night speaking”, Menart (2015.)
“Spiritual market” , Croatia Records (2016.)
“Libertin”, vlastitio izdanje (2017.)
“Forbidden Live”, Distinctive (2018.)
Film:
Spiritual Market, 2016.
(Idejni začetnik ko-scenarist, glavni glumac; redatelji: Ira Tomić i John Kardum), 38 minuta
Davor Hrvoj, novinar i autor četiri knjige, uz članke u novinama i časopisima, te na web stranicama objavljuje i fotografije. Kao autor fotografija – portreta jazz glazbenika – sudjelovao je na kolektivnim izložbama u Zagrebu (Europski dom, ZeKaeM, Teatar &TD Studentskoga centra, Sajam glazbe na Zagrebačkom Velesajmu, Galerija Klovićevi dvori, predvorje kina Studentskoga centra, Galerija na otvorenom – ispred Vip centra u Gajevoj 2 b), te samostalnim izložbama u Zagrebu (Klub Gjuro II, KD Lisinski, Galerija Roland Planet, Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića, Klub književnika, Jazz Club, Pod starim krovovima, Glazbena knjižara Rockmark, Centar za kulturu i obrazovanje Susedgrad, klub Boogie, Kulturni centar Mesnička), Varaždinu (Galerija Garestin), Zadru (Gradska knjižnica Zadar, Hrvatsko narodno kazalište Zadar), Osijeku (Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek), Rijeci (Sveučilišna knjižnica Rijeka, Hrvatski kulturni dom na Sušaku, FactoRI Bar), Slunju (Galerija Pučkog otvorenog učilišta), Sisku (Siscia Jazz Club, Foto galerija Siscia obscura), Rovinju (MMC Grada Rovinja), Poreču (Galerija Sinčić), Balama (lapidarij župne crkve Pohođenja Blažene djevice Marije Sv. Elizabeti, Konoba Kamene priče), Bjelovaru (Narodna knjižnica Petar Preradović), Koprivnici (Muzej grada Koprivnice, Intek Music Shop), Grožnjanu (Gradska galerija Fonticus), Slavonskom Brodu (Gradska knjižnica Slavonski Brod), Sarajevu (Gradska vijećnica, Club Monument), Ravne na Koroškem (Kulturni center Ravne), Rabu (Galerija Pik, Moderato Caffe), Križevcima (Multimedijalni i kulturni centar Klub Kulture), Gliwicama (Kulturni centar Jazovia), Voloskom (Galerija – Atelijer Žana-Boyd), Košicama (Alfa Pavilon Kasarne Kulturpark), Splitu (Etnografski muzej) i Kairu (Margo Veillon Gallery at the American University – Tahrir Cultural Centre).
ČUJEM, ALI NE JASNO / I CAN HEAR, JUST NOT CLEARLY
SLIKE
Autor će u Centru za kulturu održati radionice slikanja: 11., 18. i 25. ožujka 2021. od 17.30 do 19.30 sati.
Milo Sakač
ČUJEM, ALI NE JASNO
Sklonost ekspresivnoj snazi, automatizmu i gestualnosti ono je što se provlači kroz djela arhitekta i slikara Mile Sakača. Odabrana recentnija djela izložena su na dvije lokacije i iako povezana prije navedenim okosnicama njegovog slikarstva, na određeni način se nadopunjuju i razvijaju jedna iz drugih što kao epilog stvara i razliku među njima. Time se događa i odmak od ostalih radova, prije svega u koloritu. Neki od predstavljenih radova nastali su kao reakcija na prošlogodišnji zagrebački potres i pokazuju značajke kojima bismo djelomično i definirali tu prirodnu pojavu: iznenadna i kratkotrajna vibracija tla. Sklonost akcijskom slikarstvu kao da je prirodni put slikareva temperamenta koji svoja promišljanja, traženja i inspiracije uz podlogu i ritmičnost house glazbe prenosi na platna koja postaju njegova pozornica na kojoj autor s kistom u ruci stvara dramu. Drama ili avantura nije unaprijed isplanirana, spontana je ali ipak kontrolirana. Završava u trenutku kad je emocija zadobila fizičku formu i postala prisutna na platnu. Forme su reprezentativne, pojednostavljene i apstraktne s brzim potezima kista koje grade linije u rasponu od urezanih, tanjih i decentnijih preko energičnih, močnih, ponegdje i agresivnih pa do onih širokog zamaha boje kojima se oblikuje kompozicija same slike. U djelima hommage to kala L i hommage to kala XL moćnim, širokim linijama/nanosima boje kojima se stvara samouvjerenost i čvršća kompozicija, vidljiv je utjecaj Franza Kleina, ali i arhitektonskog promišljanja kompozicije. Ostala djela u tom su smislu mekšeg karaktera i njima kroči dublje u apstrakciju. Reducirajući oblike na polja boje kojima daje početni impuls pritiskom kista na platno nakon čega se boja razlijeva samostalno i nepredvidivo, kao na slikama ghost walker ili GW, umjetnik dodatno naglašava energiju linijama koje negdje, kao kod Cyja Twomblyja, podsjećaju na škrabotine. Upravo takve kratke linije snažnog naleta u različitim smjerovima i debljinama, lazurni i impasto nanos boje kao i njihove nijanse koje izbijaju na površinu gotovo doslovno oslikavaju stanje koje slijedi nakon potresa; dezorijentiranost, neugodu ili uznemirenost (don’t kiddy). Slična kompleksnost ili dramatičnost površine nastaje i zbog preklapanja različitih faktura i nijansiranja crne i bijele s ponekim akcentom crvene koja u tom akromatskom dijalogu ima dvojako značenje – opasnosti, ali i ljubavi (PP ZuZ I, PP ZuZ). Djela Mile Sakača većih su dimenzija, a prenesene emocije koje nanovo oživljavaju pred gledateljima i u njima čine ih još monumentalnijima. U dijalogu pretežno crnih i bijelih polja odnosno površina ono što naglašava i izvlači energiju na površinu je i dijalog slikarskog i crtačkog – plohe i linije. Upravo kroz te detalje – teksturu, fakturu i ritam – progovara energija i emocija koju je ruka stvorila vidljivom.
Marta Horvat, dipl. pov. umj
Biografija
Milo Sakač, rođen 1963. godine u Čakovcu, školu je pohađao u Lendavi i Mariboru a, diplomirao na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1988. godine. Radi kao arhitekt i paralelno slika.
Godine 2017./18. otvara slikarski atelijer u Beču, ljeti boravi i radi u Omišu u atelijeru i galeriji. Član je grupe Q202 Leopoldstadt Wien, te Produzentengalerie Wien. Ove godine obilježava 31 godinu od svoje prve samostalne izložbe.
2004. do 2007. slikarska kolonija „Pihači“ u Stubičkim Toplicama
2015. grupna izložba u sklopu projekta ‘my favorite place, R20’ Wien
2016. otvara ljetni vrtni atelijer i galeriju slika u Omišu
2017. samostalna izložba „Svitla nami triba“ u KGZ u Podsusedu
2017. postaje član Produzentengalerie Wien
srpanj grupna izložba „Hiden inspiration“ u Produzentengalerie Wien
listopad otvara atelijer u Beču
studeni samostalna izložba „Mind Open Title Missing“ u Produzentengalerie Wien
studeni samostalna izložba „Kraj mora“, u galeriji ARTSHIFT u Splitu
2018.
ožujak grupna izložba „Die wundersame Welt der Produzentengalerie Wien“
travanj pristupa/primljen u grupu umjetnika Q202 Leopoldstat, Kulturstat Wien
svibanj sudjeluje na Atelie rundgang u Beču, projekt Q202
rujan ciklus „Brioni“ korišten za snimanje serije NOVINE 2 (Netflix)
studeni grupna izložba projekt „Boranka“ – Karbon, galerija „Botaničar“ Zagreb
2019.
siječanj pokreće projekt putujućih izložbi pod radnim nazivom MIND HUNTER
ožujak samostalna izložba u „Art Room’ u Beču
travanj sudjeluje na Atelie Rundgang u Beču, projekt Q202
svibanj samostalna izložba u ‘BODO’ galerija Budapest
listopad samostalna izložba u galeriji ‘DRUŽINA’ u Ljubljani
2020.
travanj izložba u Zagrebu u studiu muzeja Mimara (virtualna-potres)
2021.
ožujak izložba u CZK Čakovec i Gimnaziji J. Slavenskog i radionica za mlade
U pregovorima izložbe u Pekingu i Šangaju, Varaždinu i Pragu gost slikar u Fozhou, regija Fujian, priprema izlaganja u Kanadi, Americi (WK & EK) i Chileu, Argentini
Milo Sakač, slikar i arhitekt
GSM +38598280266
Atelijer: Žitnjak 173n, ZAGREB, Fošal 3 – OMIŠ, Rotesterngasse/Grosse Mohrengasse-WIEN
Član: Produzentengalerie WIEN, Q202 Wien, Hungarian visual artist Worldwide
Web: www.miloart.org (u izradi), www.q202.at, www.produzentengalerie.wien
CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC – 19. studenoga 2020. do 31. siječnja 2021.
PAVAO VAMPLIN
U ritmu vremena: grafički dizajn Pavla Vamplina
Čakovečki umjetnik Pavao Vamplin (1924.–2000.) aktivno je djelovao u drugoj polovini 20. stoljeća i bavio se nizom područja – od slikarstva i grafike do oblikovanja keramike i grafičkog dizajna. Iako je svojim djelovanjem obilježio vizualne komunikacije u Hrvatskoj od 1950-ih do 1970-ih, njegov doprinos grafičkom dizajnu donedavno je bio neistražen i do sada nije bio predstavljen javnosti u formi izložbe.
Pavao Vamplin, Naslovnica kataloga Jugoslawien auf der Leipziger Messe 1957, 1957., MMČ-19134
Vamplin je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti 1955., a već za studija počeo se baviti grafičkim dizajnom. Tijekom aktivnog djelovanja surađivao je s brojnim naručiteljima iz kulturnog i gospodarskog sektora te realizirao plakate za niz manifestacija (npr. Zabavne melodije Opatije iz 1959.). Od 1959. do 1963. bio je zaposlen u Vjesniku te za potrebe toga novinskog i štamparskog poduzeća realizirao brojne oglase, vinjete, prospekte i ostale propagandne materijale u kojima je primjenjivao širok dijapazon pristupa – od kolaža, fotomontaže i crteža do stiliziranih prikaza i poigravanja s natpisima i tipografijom. Od 1963. do 1964. radio je u Jugotonu te pridonio kreiranju vizualnog identiteta tvrtke, ali i onodobne glazbene industrije kroz oblikovanje omota gramofonskih ploča za različite domaće i inozemne izvođače.
Naslovnica i stražnja korica Vjesnikova prospekta, oko 1960., MMČ-19091
Iako je grafički dizajn bio samo jedna od Vamplinovih aktivnosti, u tom je području ostvario zanimljive rezultate: od ranih istraživanja utemeljenih na avangardnim postavkama i mogućnostima medija do oglasa i ilustracija za Vjesnik te opreme gramofonskih ploča za Jugoton u kojima je raspon primijenjenih rješenja varirao od konvencionalnih do inovativnih. Njegov raznorodan opus obilježila su intermedijalna preplitanja te prevođenje slikarskih istraživanja i motivike u domenu grafičkog oblikovanja.
Pavao Vamplin, Omot gramofonske ploče Uspjesi sezone 1, 1964., MMČ-19102
Izložba javnosti po prvi put prikazuje različite segmente dizajnerskog djelovanja Pavla Vamplina koji je rješenjima utjelovio duh i karakter vremena te obilježio svakodnevicu od 1950-ih do 1970-ih. Na izložbi će se kroz raznoliku građu – plakate, nerealizirane skice i realizirane oglase, vizualne identitete različitih proizvoda i tvrtki (Vjesnik, Jugoton, Iskra itd.) te prijedloge opreme knjiga, časopisa i rješenja gramofonskih ploča – prikazati raspon Vamplinova djelovanja te njegov doprinos hrvatskom grafičkom dizajnu druge polovine 20. stoljeća.
Idejna rješenja za etikete alkoholnih pića, 1954.-1955.
Lovorka Magaš Bilandžić
Suorganizator: Muzej Međimurja Čakovec
Autorica izložbe: doc. dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Kustosica izložbe: Erika Nađ-Jerković, Muzej Međimurja Čakovec
Reklamni oglas Pavla Vamplina do 1960.
Upravljajte pristankom
Da bismo pružili najbolje iskustvo, koristimo tehnologije poput kolačića za čuvanje i/ili pristup informacijama o uređaju. Suglasnost s ovim tehnologijama će nam omogućiti da obrađujemo podatke kao što su ponašanje pri pregledavanju ili jedinstveni ID-ovi na ovoj web stranici. Nepristanak ili povlačenje suglasnosti može negativno utjecati na određene karakteristike i funkcije.
Funkcionalni
Uvijek aktivni
Tehničko skladištenje ili pristup je striktno neophodan za legitimnu svrhu omogućavanja korištenja određene usluge koju izričito traži pretplatnik ili korisnik, ili u jedinu svrhu izvršenja prijenosa komunikacije preko elektronske komunikacijske mreže.
Postavke
Tehničko skladištenje ili pristup su neophodni za legitimnu svrhu čuvanja podešavanja koje ne traži pretplatnik ili korisnik.
Statistika
Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u statističke svrhe.Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u anonimne statističke svrhe. Bez sudskog naloga, dobrovoljne suglasnosti od strane vašeg dobavljača internet usluge ili dodatnih zapisa treće strane, informacije sačuvane ili preuzete samo za ovu svrhu obično se ne mogu koristiti za vašu identifikaciju.
Marketing
Tehničko skladište ili pristup su potrebni za kreiranje korisničkih profila za slanje reklama ili za praćenje korisnika na web stranici ili na nekoliko web stranica u slične marketinške svrhe.
