30. lipnja
18.00 sati
Državni arhiv za Međimurje, Štrigova 102
SAMOSTALNA IZLOŽBA
Sklad i spontanost: Davorin Radić u akvarelu, crtežu i akrilu
Slika: Pešćenica, 2020., kist, akril na papiru, 50 x 70 cm
Davorin Radić rođen je u Hrvatskoj Kostajnici 1957. godine. Nakon stjecanja diplome u klasi Vasilija Josipa Jordana dvije se godine usavršava i suradnik je majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Dominantne teme u njegovu stvaralaštvu jesu reinterpretacija mitoloških prizora, propitivanje ikonografije religioznih sižea i duhovnosti uopće te portretiranje urbane svakodnevice i sugrađana u prostorima i situacijama pastoralnog ugođaja. Radićevo slikarstvo vibrantna rukopisa i arkadijska ozračja personificira prostor susretanja zbilje i mita. Postojano prisutne na uljima s mitološkim prizorima, scenama viteštva posuđenim iz novozavjetnih i literarnih predložaka kao i s prizorima gradskih – prije kota, nego veduta – stvarnost i bajnost konglomerat su nadahnuća i sila koje ga potiču da u starom mediju nalazi novu perspektivu za prosperitet svoga i suvremenog slikarstva uopće. Od 2002. godine intenzivnije se bavi kiparstvom. Mahom su to male terakote koje se pitoresknim likovima satira, nimfi, Minotaura, Silena i drugih pratilaca božanstva s Olimpa doimlju suvremenim tanagrama. Za iznimnu djelatnost u kulturi odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. O njegovu opusu monografije su objavili su Đuro Vanđura 1997., Josip Škunca 2002., Stanko Špoljarić 2006., Dunja Horvat 2009. te Ivanka Reberski 2014. i 2016. godine.
Kroz stoljeća likovnog stvaranja u povijesti umjetnosti uvriježila se podjela na reprezentativne i pomoćne likovne tehnike: prve, poput ulja na platnu, namijenjene su da traju, da budu grandiozne i viđene; druge su pak, poput akvarela ili crteža, često otpravljene u prašnjave sveske efemernih, privremenih, intimnih rješenja, skica, pomagala i slikarskih stranputica. „Manje“ tehnike doista jesu krhkije i lakše stradavaju od grubog postupanja i zuba vremena, no koliko su krhkije toliko su i dragocjenije, iskrenije, trenutačnije i neposrednije. Izvedene spontano, bez previše razmišljanja, s jedne im strane nedostaje uglađenosti gotova proizvoda, no s druge pršte energijom i živošću koje je nemoguće postići reprezentativnim tehnikama.
Matko Peić govorio je o ovom fenomenu tvrdeći da je svaka slikarska tehnika jednakovrijedna jer je prava i najprikladnija za određenu namjeru i određenu osobnost majstora. Nije pravio razliku između visokih i niskih tehnika, između vrijednih i nevrijednih tema. Za njega je umjetnost ležala u likovnom viđenju njezina stvaratelja, ne u materiji kojom se služio da prenese likovni doživljaj. Na isti način o slikanju razmišlja i Davorin Radić, slikar ostvaren u svim likovnim sredstvima koji s jednakom vještinom i ljubavlju pristupa i najmanjem akvarelu, i najmonumentalnijem platnu. U srži svojega slikarstva on ne vidi tehniku nego sebi svojstven likovni pristup koji ga uvijek na jednak način vodi kroz čin stvaranja.
Pred nama su Radićevi radovi na papiru izvedeni u tehnikama akvarela, crteža i akrila. U svojim lirskim akvarelima nježnog i bogatog kolorita slikar „kontroliranom slučajnošću“ na papir nanosi mrlje, prelijevajući ih jednu u drugu, međusobno ih kontraponirajući i varirajući ih u čvrstoći i zasićenosti, trudeći se naći sklad i cjelovitost likovnog rješenja. Njegovo majstorstvo ogleda se upravo u činjenici da svojom neposrednom gestualnošću i strelovitom koordinacijom oka i ruke uspijeva izgraditi ne samo kompozicijski stabilna nego i vizualno očaravajuća djela. Kod radova u akrilu, slikarska je materija viskozna, a kolorit je sveden na jednu jedinu smećkastu nijansu. No bez obzira na fundamentalno drukčije postavke, Radićev energičan, gotovo nagonski proces rada i dalje je prisutan. Ovaj put slika se gradi odnosima svijetlog i tamnog, konture i sjene, prednjeg i stražnjeg plana, gdje je potez sasvim ukroćen, a varira od gustog impasta preko suhih i krutih crta do razvodnjenih širokih površina. Konačno, ni u crtežu se Radić ne odvaja od svojeg osobnog pristupa. Djelo sada nastaje odlučnim ispipavanjem oblika i brojnim crtačkim pentimentima. Radić nikada neće biti staložen i minuciozan majstor koji traži fino dovršenu formu. Umjesto toga, njegovi su crteži sumarni, fokusiraju se na položaj tijela u prostoru te na sjenčanje u skladu s izvorom svjetlosti. Detaljima će se više posvetiti samo na ključnim dijelovima crteža, u ovom slučaju portreta, kao što je glava portretiranoga.
Bilo da je riječ o nježnom akvarelu, odrješitom akrilu ili suptilnom crtežu, Davorin Radić uvijek nam iznova dokazuje da je umjetnost unutrašnja, a ne vanjska kategorija i da jedino umjetnik koji stvara unutrašnjim okom može stvoriti istinsku vrijednost koja prkosi i vremenu i interpretacijama.
Dunja Horvat Weitner
