četvrtak 27. lipnja
Muzej Međimurja Čakovec, Trg Republike 5, Čakovec
18:00 sati
IZLOŽBA / Od zavičajnog prema univerzalnom
Kada je 1968. godine Matko Peić objavio svoj Pristup likovnom djelu, šira hrvatska javnost dobila je izvanserijsku knjigu o gledanju i razumijevanju likovnog stvaralaštva. U njoj je Peić, slikovito i nepretenciozno, s tankoćutnošću pjesnika, nastojao objasniti umjetničko stvaranje onako kako ga je sam vidio i tumačio, bez želje da svoje viđenje prezentira kao kanon i pravilo. Umjesto toga, čitatelje je blago i toplo poučio kako da pomoću likovnih sredstava proniknu u zakonitosti umjetničkog zanata i tako se približe razmišljanju umjetnika i njihovim likovnim izborima. „Samo onaj koji se temeljito upozna s fiziologijom čovjeka može se uputiti u proučavanje njegove psihologije“, napisao je. „Tako je i s likovnim djelom. Ono otkriva svoju dušu samo onomu koji upozna njegovo tijelo.“ Svojim preciznim opservacijama i istančanim osjećajem za likovne tehnike i prirodu materije, Matko Peić približio nas je umjetnicima, naučio nas kako da govorimo njihovim jezikom.
Slika: Matko Peić, Dubravka Z., 1971., ulje na kartonu, 22 x 28 cm
Slika: Petar Salopek, Crveni kupski pejsaž, 1972., ulje na drvu, 28 x 41 cm
Ovogodišnja izložba zamišljena je kao svojevrsni hommage Peiću (1923.) i njegovim pogledima na umjetnost. Uz osvrt na Peićevo stvaralaštvo, ona predstavlja četvoricu slikara – Petra Salopeka (1909. – 1989.), Slavu Striegla (1919. – 2014.), Davorina Radića (1957.) i Davora Žilića (1975.). Ovu naizgled nepovezivu skupinu umjetnika spaja čvrsta iako nevidljiva spona koja se proteže kroz tri generacije – najstarije, one Peića, Striegla i Salopeka, srednje, kojoj pripada Radić i, konačno, najmlađe, koju predstavlja Radićev učenik Žilić. Tu sponu čini spoznaja o kontinuitetu likovne umjetnosti i prenošenju umijeća i znanja s generacije na generaciju te vjerovanje da umjetnost dolazi iz onoga što smo, tko smo i odakle smo. Slijedom toga likovni izraz umjetnika formira se prije svega u onome što on vidi i gleda, a to je njegov zavičaj. Peić je bio fasciniran požeškim krajolikom i Orljavom, Striegl je sisački majstor koji je život proveo uza Savu, Kupu i Odru; Salopek i Žilić petrinjski su slikara i zaljubljenici u krajobraze oko rijeke Kupe, a Radić je dijete Kostajnice, rođen podno brda Djeda, na obali Une.
Slika: Slavo Striegl, Sisak u plavom, 1970., ulje na platnu, 40 x 50 cm
Slika: Davorin Radić, Interijer, 2020., akril na platnu, 50 x 60 cm
Slika: Davor Žilić, S jabukama, 2012., ulje na platnu, 25 x 30 cm
Promatrajmo ove umjetnike kao dio tog kontinuuma, a svakog pojedinačno kao stvaraoca koji je na iskustvu i senzibilitetu, svojem unutrašnjem i vanjskom krajoliku, izgradio prepoznatljiv slikarski izraz, svoj osobni zanat. Pet slikara, pet osobnosti i pet različitih slikarskih vizija. Svaki od njih oblikovan je svojim intimnim albumima sjećanja i dijalogom s drugima oko sebe. I dok je svaki za sebe poseban i neponovljiv, samo svoj, svi zajedno oni su dio kolektivne memorije, dio zajedničkog nasljeđa u kojem se stapaju stvarno i imaginarno, priroda i umjetnost, zavičajno i univerzalno.
Tekst: Dunja Horvat Weitner
